Kako je Rusija izgubila prijatelje i globalni uticaj

Prije više od četiri godine, ruski predsjednik Vladimir Putin pokrenuo je sveobuhvatnu invaziju na Ukrajinu. Od tada, ne samo da nije uspio da ostvari vojnu pobjedu o kojoj je sanjao, već je i sa drugim zemljama narušio odnose koje je decenijama gradio. Kao rezultat toga, Rusija se našla u izolaciji većoj nego ikada od Boljševičke revolucije.

Sama invazija na Ukrajinu bila je dovoljna da se začne razdor između Rusije i njenog saveznika Kazahstana. Putin je dugo dovodio u pitanje temelje nezavisne državnosti Kazahstana, tvrdeći da narod te zemlje želi tješnje veze sa Rusijom. Te izjave podsjećale su na Putinove govore o Ukrajini.

Zato je nakon invazije 2022. godine, predsjednik Kazahstana Kasim-Žomart Tokajev odbio molbe Kremlja za pomoć, a zatim poručio Putinu da Kazahstan neće priznati separatističke regione u Ukrajini koje podržava Rusija. Osim toga, potpisao je i sporazum o vojnoj saradnji sa Turskom, čime je njegova zemlja postala prva članica Organizacije ugovora o kolektivnoj bezbjednosti (ODKB), koju je osnovala Rusija, koja je postigla takav dogovor sa državom članicom NATO-a. Odnosi između Putina i Tokajeva su se kasnije poboljšali, i to najvjerovatnije zato što su obje strane i dalje bile potrebne jedna drugoj.

Ili pogledajmo Jermeniju. Kada je u septembru 2023. Azerbejdžan pokrenuo vojnu operaciju za uspostavljanje kontrole nad Nagorno-Karabahom (etničkom jermenskom enklavom unutar svoje teritorije), ruske mirovne snage stacionirane tamo nisu ništa preduzele, a cjelokupno stanovništvo enklave, oko 100.000 ljudi, bilo je primorano da pobjegne. Nije prošla ni godina, a Jermenija je objavila planove da napusti ODKB i počela da kupuje oružje od Francuske i Indije. Rusija je, u međuvremenu, povukla svoje mirovne snage iz regiona prije roka.

Kremlj je takođe uspio da pokvari odnose sa Azerbejdžanom, iako je ta zemlja imala koristi od kremaljske izdaje Jermenije. U decembru 2024. godine, ruska raketa zemlja-vazduh oborila je putnički avion Azerbejdžan erlajnsa, usmrtivši 38 ljudi. Azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev zahtijevao je od Kremlja odštetu i izvođenje odgovornih pred lice pravde, ali je Putin skoro godinu dana odbijao priznanje krivice. U međuvremenu, Alijev je počeo da ignoriše Putina: nije došao na tradicionalnu rusku paradu povodom Dana pobjede u maju 2025. godine; tokom racije ruskih specijalnih snaga na etničke Azerbejdžance u Jekaterinburgu poginulo je nekoliko ljudi; i Azerbejdžan je izvršio pretres biroa ruskog državnog medija Sputnjik u Bakuu, uhapsivši njegove zaposlene.

Azerbejdžan je, međutim, ključni trgovinski koridor ka Iranu, koji je (prije nego što su SAD i Izrael u februaru započeli rat protiv njega) snabdijevao Rusiju dronovima i balističkim raketama za rat u Ukrajini. (Uzgred, Rusija je praktično napustila Iran kada se našao pod udarom.) Da bi ovaj koridor ostao otvoren, Kremlj je morao da proguta uvrede iz Azerbejdžana, pa je u oktobru 2025. Putin konačno priznao da su avion oborili ruski sistemi protivvazdušne odbrane i neodređeno obećao nadoknadu.

Iako je njegovo formalno izvinjenje otvorilo put obnovi odnosa, cijela epizoda je bila ozbiljna spoljnopolitička greška Rusije. Vjekovima su i carski i sovjetski lideri u Kremlju vješto balansirali između suprotstavljenih interesa Jermenije i Azerbejdžana. Ali Putin je, započinjući rat u Ukrajini, uspio da pokvari odnose sa obje zemlje.

U Siriji, Rusija je provela skoro deceniju podržavajući režim Bašara el Asada, izvodeći vazdušne napade i koristeći kopnene snage protiv pobunjenika, dok je istovremeno Asadu obezbjeđivala diplomatsko pokriće u Savjetu bezbjednosti UN. Zauzvrat, Rusija je zadržavala kontrolu nad pomorskom bazom u Tartusu i vazduhoplovnom bazom Hmejmim.

U novembru 2024, međutim, sirijski pobunjenici su pokrenuli iznenadnu ofanzivu, na koju ruska vojska, apsorbovana ratom u Ukrajini, nije mogla da odgovori punom snagom. U roku od nekoliko dana, Alep i Damask su pali, a Asad je pobjegao u Moskvu. Toliko je potrošeno, a na kraju Rusiji nije ostalo ništa.

Ništa manje ponižavajuća nije ni priča o ruskom prodoru u Afriku. Prije ukrajinskog rata, plaćenici iz Grupe Vagner proširili su ruski uticaj širom kontinenta: u zamjenu za bezbjednosne ugovore, dobijali su političku lojalnost i prava na eksploataciju prirodnih resursa. U Maliju su se, na primjer, predstavljali kao ključni oslonac vojne hunte u njenoj borbi protiv džihadista.

Ali 2024. godine, tuareški pobunjenici su iz zasjede napali malijsko-vagnerovski konvoj u blizini grada Tinzauaten, ubivši desetine ruskih plaćenika. Džihadisti su potom napali aerodrom i Državnu žandarmerijsku akademiju u Bamaku. Priča o tome kako je “Vagner” učinio Mali bezbjednijim izgubila je svaki smisao. Dio snaga, preimenovan u “Afrički korpus”, ostao je u zemlji nakon što je Grupa Vagner zvanično napustila Mali prošlog juna, ali je sada i on otišao.

Putinu ni u Evropi ne ide mnogo bolje. Mađarski premijer Viktor Orban, poznat po naklonosti prema Rusiji, nedavno je izgubio izbore poslije 16 godina na vlasti. A predsjednik Srbije Aleksandar Vučić tiho pokušava da obezbijedi alternativne opcije: iako je u početku izgledalo da Srbija podržava rusku invaziju na Ukrajinu, Vučić se potom više puta sastajao sa ukrajinskim predsjednikom Zelenskim i preko trećih zemalja - Bugarske, Češke i poljske - izvozio municiju u Ukrajinu u vrijednosti od najmanje 908 miliona dolara.

Vučić je takođe raskinuo vojne ugovore sa ruskim dobavljačima oružja, a zatim je sa Francuskom potpisao ugovor o nabavci 12 borbenih aviona “rafal”, vrijedan 2,7 milijardi eura. Putin za sada odlučuje da ne reaguje. Posljednje što mu treba jeste da potpuno izgubi jednog od svojih posljednjih otvorenih saveznika u Evropi.

U međuvremenu je bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko, koji već dugo zavisi od Putina, oslobodio političke zatvorenike u nadi da će popraviti odnose sa Zapadom. Čak je imao kontakt i sa predsjednikom SAD Trampom. Iako “posljednji diktator Evrope” ne prekida veze sa Moskovom, on očigledno priprema odstupnicu i istovremeno podiže ulog.

I konačno, Kina. Prije rata u Ukrajini, Rusija i Kina su se predstavljale kao dvije velike sile koje se opiru zapadnoj dominaciji, a uoči invazije, reklamirale su svoje “partnerstvo bez granica”. Danas, međutim, njihov odnos više podsjeća na neravnopravan brak iz interesa nego na savez ravnopravnih aktera. Kina Rusiji isporučuje robu dvostruke namjene, uključujući mikroelektroniku i mašinske alate - ali ne i oružje, a Rusija prodaje Kini naftu i gas po nižim cijenama.

Trenutno je najodaniji prijatelj Rusije možda Sjeverna Koreja, koja je, nakon upada Ukrajine na rusku teritoriju u avgustu 2024, poslala preko 10.000 vojnika da se bore zajedno sa ruskim snagama u Kurskoj oblasti. Ali, čak i ovaj odnos ima isključivo transakcioni karakter i zasniva se na zajedničkom osjećaju ugroženosti od Zapada i neprijateljstvu prema njemu.

Putin je vjerovao da će invazija na Ukrajinu Rusiji vratiti status velike sile, oslabiti zapadni uticaj i ubrzati prelazak na multipolarni međunarodni poredak. Umjesto toga, invazija je uništila kredibilitet Kremlja kao partnera i saveznika.

Rusija i dalje posjeduje nuklearno oružje, stalno mjesto u Savjetu bezbjednosti UN i ogromne energetske resurse, ali ju je rat u Ukrajini ozbiljno oslabio i gotovo lišio mogućnosti da demonstrira moć i utiče na globalna zbivanja na bilo koji drugi način osim kroz prijetnje ratom.

Autorka je profesorica međunarodnih poslova u Novoj školi Univerziteta u Njujorku

Copyright: Project Syndicate, 2026. (prevod: N. R.)

( Nina L. Hruščova )