NEKONVENCIONALNA EKONOMSKA MUDROST

Američki sumrak bogova

Najnovije očajničke prijetnje Trampa i njegovog ministra finansija pokazuju koliko je za njihovog mandata oslabila američka moć. Sve veći broj promašaja Trampove administracije samo ubrzava prelazak ka svijetu u kojem Amerika više neće imati vodeću ulogu

1010 pregleda0 komentar(a)
Besent na sastanku kabineta u Bijeloj kući, Foto: Rojters

Američki ministar finansija Skot Besent ono što je najavio kao ekonomski Dan D predstavlja kao prijetnju da će Sjedinjene Države još čvršće stegnuti obruč oko Irana, uvodeći sankcije zemljama koje nastave da trguju s njim. Ali umjesto da druge pridobiju za svoju politiku izolacije Islamske Republike, sve veći broj promašaja Trampove administracije samo ubrzava prelazak ka svijetu u kojem Amerika više neće imati vodeću ulogu.

Razumljivo je zašto američki "saveznici" nerado pristaju da se pridruže skupom i pogrešno započetom ratu koji je Tramp sam izabrao. Niko ih prethodno nije konsultovao, a očigledno ne žele da se umiješaju sada, kada SAD nisu uspjele ni da obore iranski režim ni da smisle plan B. Uostalom, zašto bi iko priskočio u pomoć administraciji koja neprestano vrijeđa svoje prijatelje i partnere, prijeti da će im oteti teritorije (Grenland i Kanadu), a zatim udara na njih uvodeći kaznene carine?

Postoje dva načina da druge privolite da vas slijede: ubjeđivanje i pritisak. U Trampovom slučaju, međutim, ne uspijeva ni jedno ni drugo. Aron Dejvid Miler iz Karnegijeve zadužbine za međunarodni mir s pravom zaključuje da Dan D u ovom slučaju zapravo znači "dan očaja".

Ubjeđivanje zahtijeva kredibilitet. Drugi moraju da vjeruju da administracija ima ostvarive ciljeve i sredstva da ih postigne. Ali Tramp je s pravom stekao reputaciju čovjeka koji laže, pa više niko ne vjeruje onome što govori. U junu 2025. tvrdio je da je iranske nuklearne kapacitete "potpuno i do kraja uništio", a u martu je izjavio da su SAD "bukvalno uništile" iransku vojsku. Rat koji je trebalo da traje četiri nedjelje, ili možda nešto duže, sada je već ušao u sedmi mjesec. A svi, od Iranaca do Kanađana, znaju da će svaki sporazum koji Tramp potpiše biti čvrst poput papirne maramice.

Od Besenta se očekivalo da bude član vlade sa najvećim kredibilitetom. Taj kredibilitet on je sada prokockao svojim nedavnim, neuspješnim pokušajima da utiče na tržišta obveznica i valuta. Njegov stvarni motiv gotovo sigurno bio je da svom šefu pokaže kako "nešto radi". Ali zašto praviti uslugu Trampu kada on već sjutradan može da se okrene protiv vas, kao što je učinio gotovo sa svakim ko mu je ranije služio?

Pošto je ubjeđivanje otpalo kao mogućnost, Trampu preostaje jedino ono što mu ionako najviše odgovara: zastrašivanje i razmetanje snagom. Tu, međutim, nastaje problem. Čini se da ni on ni Besent ne shvataju da SAD više ne mogu da maltretiraju druge zemlje kao nekada. Tramp takođe ne razumije promijenjenu prirodu savremenog ratovanja niti ulogu SAD koja se mijenja u svjetskoj ekonomiji. Trajno zarobljen u prošlosti, nije u stanju da shvati da se udio Amerike u svjetskom BDP-u, mjereno paritetom kupovne moći, od kraja II svjetskog rata prepolovio - sa približno 30% na nešto manje od 15% u 2025.

Još važnije, SAD su izgubile kontrolu nad ključnim strateškim tačkama. Napredni čipovi koji se koriste u većini najsavremenijih tehnologija proizvode se na Tajvanu, dok Kina dominira proizvodnjom i preradom magneta i rijetkih zemnih elemenata. Čak i Tramp shvata da u tim oblastima Amerika više ne drži sve karte. Možda želi da uguši prihode Islamske Republike od izvoza nafte tako što će udariti na njene kupce, ali Kina kupuje 90% iranskog izvoza nafte, a uz to i dalje ima adut u vidu rijetkih zemnih elemenata.

Odgovori na Trampovu agresiju odražavaju te sve nepovoljnije ekonomske realnosti.

Vidjevši koliko američka moć za Trampovog mandata brzo slabi, kanadski premijer Mark Karni riješio je da je vrijeme da kaže dosta. Odbija da ekonomsku suverenost svoje zemlje prepusti američkom ludom kralju - čovjeku koji ne uspijeva da izađe na kraj čak ni sa Iranom.

Ostatak svijeta vjerovatno izvlači istu pouku. Niko nije dužan da trpi takvo maltretiranje. Niko ne mora da kapitulira niti da ostane zavisan od SAD. Globalno ekonomsko okruženje koje se ubrzano mijenja otvara mnoge nove mogućnosti za diversifikaciju. Što prije Besent i Tramp shvate koliko su im karte loše, to će biti bolje i za SAD i za svijet.

Ako se Kina i druge zemlje odupru najnovijim Trampovim zahtjevima - što djeluje vjerovatno - niti će doživjeti slom niti pretrpjeti troškove kakve SAD nastoje da im nametnu. Ekonomski svjetski rat koji je Besent najavio završiće se pat-pozicijom, slično kao zastoj u Ormuskom moreuzu. SAD će ponovo platiti visoku cijenu, dok će troškovi koje nameću drugima širom svijeta dodatno narušiti njihov ugled i meku moć.

Sjedinjene Države su nekada bile uzor. Predstavljale su demokratiju, ekonomske mogućnosti i druge vrijednosti koje su privlačne mnogim zemljama. Sada su primjer onoga što ne treba raditi - opomena u vidu krajnje nejednakosti, urušavanja demokratije, korupcije i društvenih podjela. Ostatak svijeta trebalo bi ponovo da uvidi vrijednost saradnje i vladavine prava, kako unutar svojih granica tako i na međunarodnom planu. Svijet koji se, makar zasad, oslobađa američkog vođstva obećava veću stabilnost, bezbjednost i prosperitet za sve.

Autor je američki ekonomski ekspert; dobitnik je Nobelove nagrade za ekonomiju; profesor je na Univerzitetu Kolumbija; bio je glavni ekonomista Svjetske banke (1997-2000)

Copyright: Project Syndicate, 2026.