Ovo je najbolnija, najvruća pljuska koju nacionalistička i rusofilska Srbija može dobiti

(Jutarnji list)

Potkraj ljeta književno me gostovanje odvelo u crnogorski Tivat. U smiraj turističke sezone našao sam se u gradiću koji je - baš poput svih sličnih hrvatskih - stenjao pod rujanskom gužvom i cijedio posljednju zaradu od sezone na izmaku.

A jedna od atrakcija koje Tivat nudi gostima počivala je usidrena na mjesnoj rivi. Riječ je o jedrenjaku sagrađenom 1933. u Hamburgu za obuku mornaričkih kadeta Kraljevine SHS. Brod Jadran sad je akoštan uz tivatsku rivu. Na ulazu piše da je to brod crnogorske mornarice, no u osnovi on je turistička atrakcija: turisti plate sitni novac da bi razgledavali lantine, konopce i jedra.

Netko neupućen bi stojeći na tivatskoj rivi pomislio kako je riječ o bezazlenoj trapuli za turiste, koještariji kakvih na desetke imaju svi turistički gradovi. Upućeniji bi, međutim, znao da gleda nešto kudikamo važnije. Gleda jedan od uvjeta za proširenje Europske unije.

Brod Jadran je, naime, već desetljećima predmet spora između Crne Gore i Hrvatske koja tvrdi da je brod njeno vlasništvo jer mu je u času raspada SFRJ matična luka bio Split. Pitanje tivatskog jedrenjaka godinama je predmet rubno-smiješnog prijepora dviju susjednih država. No, arhivskim se jedrenjakom sada mora baviti i Bruxelles. Jer, pitanje školskog broda SHS jedan je od osam uvjeta koje Hrvatska postavlja Crnoj Gori da bi zatvorila posljednja poglavlja u pristupnim pregovorima s Unijom.

Da ste nekome to 1990. ili 1995. rekli, ne bi vam povjerovao. Ali - do godine 2026. stvari su se preokrenule tako da je Crna Gora jedina preostala zemlja ex-Jugoslavije koja se doista približila ulasku u EU. BiH i Kosovo nisu ni započeli pregovore o članstvu, Makedonija je zapela u limbu, a Srbija de facto samo odabrala udaljavanje od Unije. Stoga se u tom velikom miješanju karata Crna Gora pretvorila u jedinu uspješnu priču preostalih ex-jugoslavenskih europskih integracija. Otvorila je sva poglavlja, zatvorila ih većinu. Na ruku joj idu i druge eksternalije - ima najveći BDP, turistički je zanimljiva, ionako već koristi euro, a s pola milijuna stanovnika doista nije nešto što bi Unija teško apsorbirala. Crna Gora u ovom trenutku služi i kao argumentacijski uzorak da se pokaže da proširenje nije fikcija. S obzirom na to da joj svi ti faktori idu na ruku, mogla bi postati nova članica već oko 2028.

E, da. Da nije tog đavlijeg jedrenjaka.

Jer - brod Jadran jedan je od osam uvjeta koja je Hrvatska postavila Crnoj Gori da bi zatvorila dva posljednja i ključna poglavlja u pristupnim pregovorima. Većina hrvatskih uvjeta je zapravo lako rješiva, ali visoko simbolička: povratak spomen-ploče u zarobljeničkom logoru Morinj, preimenovanje bazena nazvanog po slavnom vaterpolistu, ali i čuvaru u tom istom Morinju. Hrvatska od Crne Gore zapravo traži da - rječnikom devedesetih - "definira agresora": sebe. Da učini ono što je u razdoblju Đukanovića bez krzmanja radila, ali nova, komplicirana crnogorska koalicijska vlast oko tih stvari klima i vrluda.

Je li Hrvatska kad su u pitanju ta povijesno-simbolička pitanja u pravu? Jest. U civiliziranoj zemlji javna se infrastruktura doista ne bi trebala zvati po čuvaru logora, a logor bi trebalo obilježiti. No - je li Hrvatska kad tu istjeruje principe licemjerna? Naravno da jest. Jer - da se ti isti kriteriji koji se sad primjenjuju na Crnu Goru (a koji su se primjenjivali 2009. i na Hrvatsku) primjenjuju na Hrvatsku iz 2026., Plenković ne bi mogao ni primirisati u Uniju. Neka druga "Hrvatska" tada bi od Plenkovićeve Hrvatske mogla tražiti da - recimo - jasno osudi i sankcionira ZDS. Da spriječi da se taj poklič ponavlja na Perkovićevim koncertima. Mogla bi tražiti da se zaštiti i obnovi više puta devastirani spomen ustaškog logora u Slani na Pagu. Da se jasno obilježi mjesto spaljivanja srpskih civila u Glini. Da se iz Drage kod Zadra ukloni spomenik Miru Barešiću, teroristu koji je ubio nenaoružanog (uzgred: crnogorskog) diplomata SFRJ u neutralnoj Švedskoj. Hrvatska 2009. slične je stvari radila ili morala raditi da bi uopće ušla u Uniju. Hrvatskoj sad kad je već unutra ni u peti nije da "definira agresora" (pardon: genocid) i principijelno osudi zločine. Ali to traži od Crne Gore, načelno s pravom, ali i licemjerno.

U cijelom tom kolopletu hrvatsko-crnogorskih odnosa, međutim, postoji i treća strana koja je neizgovorena i neimenovana, ali ključna. Tu se treću stranu u Hrvatskoj zaboravlja, a ne bi trebalo. To je Srbija.

Na hrvatskoj nacionalističkoj sceni postoji opsesija srbijanskim hibridnim djelovanjem u Hrvatskoj. Ta opsesija ide tako daleko da se kao manifestacije "srpskog sveta" doživljavaju izložbe etnografskih fotografija ili slavlje mjesnog sveca u Otišiću. I dok hrvatski nacionalizam u Hrvatskoj opsesivno traži srbijanski ekspanzionizam u bezazlenim manjinskim kulturnim priredbama, propušta uočiti da postoji mjesto na mapi gdje je prijetnja "srpskog sveta" realna. A to je Crna Gora.

Velikosrpski nacionalizam godinama podlokava Crnu Goru, počevši od bizarne kampanje za popis stanovništva (!) pa do doslovnog ubacivanja "ćacija" u zemlju čarterskim avionom, desanta koji su početkom lipnja prevenirale francuska i crnogorska obavještajna služba. U samoj Crnoj Gori srbijanska je politika otvorila identitetski jaz koji u malim geografskim gabaritima pomalo podsjeća na onaj ukrajinski uoči oružanog sukoba s Rusijom 2014. U Crnoj se Gori tu identitetsku agresiju da primijetiti golim okom. Veliki svjetleći pravoslavni križ koji se nadiže iznad Savine i vidi iz pola Boke. Murali sa srpskom trobojnicom te insignijama Partizana i Zvezde. Srpska ocila na šofer šajbi kamiona.

Vučićev je Beograd vjerovao da je pad Đukanovićeve vlade trenutak kad se stvari "vraćaju na normalu", a Crna Gora u srbijansku orbitu. To se nije dogodilo. Nije iz niza razloga, no glavni je taj što je Crna Gora trebala birati između Srbije i Rusije te Europske unije, a čak je i dobar dio prosrpskih Crnogoraca bio toliko razborit da im je miris Unije ipak primamljiviji. To Europskoj uniji može goditi: u času kad su svi spram nje mlako rezignirani, postoji točka na globusu gdje EU ima privlačnu moć - a to je Crna Gora. A ta privlačna moć direktni je protuotrov za srpsko-ekspanzionistički projekt. Ne postoji ništa što do te mjere obesmišljava i rastače projekt "srpskog sveta" kao što je ulazak Crne Gore u EU.

Da bi se to razumjelo, treba imati na umu kako dominantno srbijansko društvo godinama gleda na Crnu Goru. Srbijanski mainstream na Crnu Goru gleda kao na svoju mitsku djedovinu, provinciju koja podrazumijevano pripada srpskoj kulturi, ali je istodobno i njen gorski, zabačeni, egzotično-plemenski zakutak. Velik dio Srbije i Beograda na Crnu Goru gleda onako kako urbana Hrvatska i Zagreb obično gledaju na Liku, Cetinsku krajinu ili Imotski - to su naši egzotični redneci. Pokušajte sad zamisliti paralelni scenarij u kojem je Hrvatska zapela u pregovorima s EU, sama se zapetljala sa svojim thompsonima, barešićima i ZDS-ovima. Istodobno neka fikcionalna politička Lika samostalno se zaputila put EU, ide joj dobro, ima još zatvoriti nekoliko poglavlja, pa bi 2028. mogla u Uniju. Zamislite gvalju u želucu koju bi taj fiktivni scenarij pobuđivao u Zagrebu. Onda znate kako sadašnji smjer zbivanja mora izgledati beogradskoj vlasti.

Ulazak Crne Gore u Uniju bio bi najvruća, najbolnija pljuska koju nacionalistička i rusofilska Srbija može dobiti. Proruski i nacionalistički Beograd dočekao bi da između "dva oka u glavi" sleti granica Unije, u nekom trenutku vjerojatno schengenska. Ali - možda je važnije što bi se proruski i nacionalistički Beograd suočio s konsekvencama svoje vlastite prevelike pameti. Crna Gora je danas nesavršena zemlja, ali ipak zemlja u kojoj se mirno i redovno smjenjuju vlasti, demokratska se tranzicija provodi bez nasilja, postoje opozicijski mediji, a kriminalce se hapsi. Tko bi normalan - zaista - kao građanin takve Crne Gore želio postati građaninom politički potpuno havarirane Vučićeve Srbije? Zemlja koju su u Beogradu doživljavali kao vlastitu zabačenu, egzotično-trogloditsku provinciju, ispada, ulazi u Uniju u trenutku kad je Srbija od nje udaljena više od desetljeća. Ulazi, jer je ipak znala što želi i gdje se vidi u budućnosti. Jer je u krajnjoj konsekvenci donosila razborite odluke, što Srbija nije.

To je neizrečena politička poruka koja šljašti nad Bokokotorskim zaljevom baš poput savinskog krsta od lampica. To je poruka koju razumiju i Podgorica i Beograd. Bilo bi važno da je razumije i Zagreb.

( Jurica Pavičić )