STAV
Njegoš između Lovćena i Lima
Može li veliki pjesnik biti zajedničko nasljeđe i onih koji njegove stihove čitaju sa nelagodom?
Povodom Njegoševog dana - o književnoj veličini, bošnjačkom istorijskom pamćenju i potrebi da savremena Crna Gora nauči da razgovara o svojim različitostima
Postoje ličnosti koje svojim djelom nadžive vrijeme u kojem su stvarale, ali i one čije nasljeđe nastavlja da dijeli generacije koje dolaze mnogo poslije njih. Petar II Petrović Njegoš nesumnjivo pripada objema kategorijama. Njegovo ime odavno je prevazišlo granice književnosti, a njegovo djelo postalo je mnogo više od pjesničke ostavštine jednog vladike, državnika i mislioca. Ono je kulturni simbol, predmet nacionalnog identifikovanja, filozofskog promišljanja, ali i izvor ozbiljnih istorijskih, identitetskih i moralnih rasprava.
Zato bi obilježavanje Njegoševog rođenja trebalo da bude više od svečanog podsjećanja na njegovu književnu veličinu. Moglo bi biti i povod za jedno važno pitanje: kako danas čitati Njegoša, naročito iz perspektive onih koji se u pojedinim njegovim stihovima ne prepoznaju kao dio zajedničkog duhovnog prostora, već kao pripadnici vjerskog i istorijskog svijeta prema kojem je iskazivana duboka netrpeljivost? To pitanje posebno je važno za Bošnjake Crne Gore i Sandžaka.
Njegoša nije potrebno ni unaprijed braniti ni unaprijed osuđivati. Potrebno ga je čitati, razumjeti i kritički vrednovati. Njegova veličina ne bi smjela biti razlog da se odustane od pitanja koja njegovo djelo otvara, kao što ni problematični djelovi njegovog stvaralaštva ne bi smjeli biti razlog da se zanemari njegova nesumnjiva književna i filozofska vrijednost. Upravo između nekritičkog obožavanja i unaprijed donijete osude nalazi se prostor ozbiljne njegošologije.
NJEGOŠ I NJEGOVO VRIJEME
Njegoš je bio pjesnik, vladar, duhovni poglavar i diplomata. U relativno kratkom životu ostavio je djelo izuzetne umjetničke i filozofske vrijednosti. Njegova Luča mikrokozma, Gorski vijenac i Šćepan Mali svjedoče o umu zaokupljenom vječnim pitanjima čovjekovog postojanja, slobode, dobra i zla, prolaznosti i vječnosti.
Međutim, Njegoš nije stvarao izvan istorije. Njegov svijet bio je obilježen osmansko-crnogorskim sukobima, borbom za političko opstajanje, plemenskim podjelama i religijskim identitetima. Bio je to vijek romantizma, nacionalnih buđenja i književnog oblikovanja istorijskih mitova. Razumjeti Njegoša znači razumjeti i to vrijeme. Ali razumjeti ne znači automatski opravdati. Istorijski kontekst može objasniti nastanak određenih ideja, ali ih ne oslobađa mogućnosti savremenog moralnog preispitivanja. Jednako je važno razlikovati istorijskog Njegoša, pjesničkog Njegoša i Njegoša kao simbola kojeg su kasnije generacije različito tumačile i politički upotrebljavale. Te dimenzije jesu povezane, ali nijesu istovjetne. Njihovo poistovjećivanje često vodi pojednostavljenim zaključcima, bilo u nekritičkom veličanju, bilo u potpunom osporavanju.
KO JE TURČIN U NJEGOŠEVOM SVIJETU?
Jedno od najosjetljivijih pitanja Njegoševog stvaralaštva jeste upotreba pojmova „Turčin“, „poturica“ i drugih oznaka kojima se u njegovim djelima označavaju pripadnici islamskog svijeta. Za savremenog čitaoca, naročito Bošnjaka, nije nevažno što se tim izrazima u pojedinim pjesničkim situacijama obuhvataju i ljudi slovenskog jezika, zavičaja i porijekla, čiji je identitet bio oblikovan pripadnošću islamu.
Pojam Turčin u balkanskoj književnosti XIX vijeka nije uvijek imao isto značenje. Mogao je označavati etničkog Turčina, pripadnika osmanskog političkog i vojnog poretka, ali i muslimana bez obzira na njegovo porijeklo. U Njegoševom pjesničkom svijetu te kategorije često se prepliću, a ponekad gotovo poistovjećuju. Upravo je to jedno od važnih mjesta bošnjačkog kritičkog čitanja Njegoša. Rašid Durić je u svojim radovima o turcizmima u Gorskom vijencu posebno razmatrao način na koji se istorijske i religijske predstave prenose na južnoslovenske muslimane, kao i posljedice takvog poistovjećivanja u književnoj recepciji.
Bošnjak iz Pljevalja, Bijelog Polja, Rožaja, Plava, Gusinja ili Berana ne može prihvatiti da se njegovo istorijsko prisustvo na ovim prostorima posmatra kao nešto tuđe, naknadno ili manje vrijedno samo zato što pripada islamskoj vjerskoj tradiciji. Njegovi preci nijesu bili došljaci u vlastitom zavičaju. Bili su dio istog istorijskog prostora, njegovog jezika, običaja, trgovačkih puteva, porodičnih veza i kulturnog nasljeđa. Zato se ne može zanemariti činjenica da su određene Njegoševe književne predstave, bez obzira na njihovo epsko i romantičarsko porijeklo, ostavile prostor za kasnije isključive interpretacije. Posebno je problematično kada se književna oznaka pretvori u trajnu društvenu presudu.
GORSKI VIJENAC – UMJETNIČKA VELIČINA I ETIČKO PITANJE
Gorski vijenac jedno je od najznačajnijih djela južnoslovenske književnosti. Njegova poetska snaga, jezička raskoš i filozofska pitanja predstavljaju vrijednosti koje nije moguće osporiti bez ozbiljnog književnog argumenta.
Ali upravo zbog njegove veličine ne treba bježati od pitanja koja otvara.
Središnji sukob u djelu, predstavljen kroz dramu odnosa između pravoslavnog i islamiziranog dijela stanovništva, prevazilazi običnu književnu sliku neprijateljstva. U njemu se pojavljuje ideja da se unutrašnja zajednica može sačuvati tek uklanjanjem onih koji su promijenili vjersku pripadnost. Takva idejna postavka za današnjeg čitaoca nužno otvara pitanje odnosa prema vjerskoj slobodi, identitetu i pravu čovjeka da pripada drugačijem duhovnom svijetu. Pritom je važno razlikovati istorijski događaj od njegove književne obrade. Istorijska utemeljenost i obim onoga što se u predanju naziva istragom poturica predmet su istoriografskih rasprava. Njegošev pjesnički prikaz ne može se jednostavno uzeti kao istorijski dokument.
Fadil Hadžiabdić u radu „Drugi u Gorskom vijencu“ analizira upravo način na koji se u ovom djelu oblikuje odnos prema drugome, ukazujući na posljedice isključivosti i nerazumijevanja. S druge strane, Marija Mitrović u studiji „O /ne/slaganju dvije vjere“ ukazuje na složenost Njegoševe predstave muslimanskih likova. Posebno izdvaja dijalog pravoslavnih i muslimanskih predstavnika, kao i prizor mješovite svadbene povorke, u kojima muslimanski likovi nijesu prikazani isključivo negativno. To je važan argument da se Gorski vijenac ne čita jednodimenzionalno.
Možemo se diviti Njegoševoj pjesničkoj snazi, a istovremeno biti kritični prema ideji vjerskog isključivanja koju pojedini djelovi njegovog djela nose. Možemo prepoznati istorijsku borbu Crnogoraca za slobodu, a da pritom ne prihvatimo da se sloboda jednog naroda može graditi negiranjem prava drugoga - To nije protivrječnost. To je zrelost čitanja.
BOŠNJAČKO ČITANJE – IZMEĐU POŠTOVANJA I ISTORIJSKOG PAMĆENJA
Za bošnjačkog intelektualca današnje Crne Gore Njegoš je mnogo složenija pojava od književnog klasika čije se djelo čita u školskim programima i citira u svečanim prilikama. On je istovremeno dio zajedničkog kulturnog nasljeđa i autor čiji pojedini stihovi mogu izazvati nelagodu, pa i osjećaj istorijske povrijeđenosti. To nije nužno posljedica nedovoljnog poznavanja njegove poezije, već i činjenice da se književnost ne prima samo razumom nego i iskustvom zajednice kojoj čitalac pripada.
Bošnjaci Crne Gore ne moraju se odreći svog istorijskog pamćenja da bi poštovali Njegoša. Isto tako, ne moraju se odreći Njegoša kao dijela crnogorske kulturne baštine da bi sačuvali dostojanstvo vlastitog identiteta. Njegoš nije vlasništvo samo onih koji u njegovim stihovima pronalaze potvrdu vlastitog nacionalnog i vjerskog identiteta. Njegovo djelo pripada i onima koji ga čitaju kritički, koji se sa pojedinim njegovim porukama ne slažu, ali razumiju njegov značaj za književnu i kulturnu istoriju Crne Gore. Međutim, takva pripadnost ne može biti jednosmjerna. Ona ne smije podrazumijevati da se od Bošnjaka očekuje da bez rezerve prihvate svaki Njegošev stih, dok se njihova nelagoda proglašava neznanjem, nedostatkom patriotizma ili neprihvatanjem zajedničke istorije.
Zajedničko nasljeđe ne znači zajedničko tumačenje. Ono podrazumijeva pravo na različito čitanje, argumentovanu kritiku i međusobno uvažavanje.
NJEGOŠ KAO PODSTICAJ SAVREMENOJ CRNOJ GORI
Crna Gora danas nije ona Njegoševa Crna Gora. Ona je država različitih nacionalnih, vjerskih i kulturnih identiteta, čija se stabilnost i budućnost ne mogu graditi na ideji jedne dominantne istorijske ili duhovne istine. U takvom društvu Njegoš bi trebalo da bude povod za razgovor, a ne razlog za podjele.
Ako se iz njegovog djela danas želi izvući pouka, onda to ne bi smjela biti pouka o tome kako se čuva zajednica isključivanjem drugoga. Mnogo korisnije bilo bi promišljati njegovu zaokupljenost slobodom, ljudskim dostojanstvom, prolaznošću i moralnom odgovornošću. Sloboda koja ne priznaje slobodu drugoga ostaje nedovršena. Identitet koji opstaje samo negiranjem tuđeg identiteta pokazuje vlastitu nesigurnost. A kultura koja ne dopušta kritičko čitanje svojih najvećih imena zapravo se odriče mogućnosti vlastitog razvoja.
Možda bi upravo savremena Crna Gora mogla pokazati jednu novu vrstu odnosa prema Njegošu – da se njegova književna veličina ne umanjuje, ali da se ni osjećanja onih koji se u pojedinim njegovim stihovima prepoznaju kao negativno označeni ne potiskuju. To bi bio čin kulturne zrelosti, a ne istorijskog odricanja.
IZMEĐU LOVĆENA I LIMA IMA MJESTA ZA SVE
Na dan Njegoševog rođenja, kada se Crna Gora s razlogom prisjeća jednog od svojih najvećih pjesničkih imena, možda bi bilo korisno da se ne zadovoljimo samo ponavljanjem poznatih stihova i svečarskim govorima.
Možda je vrijeme da se zapitamo možemo li biti dovoljno sigurni u vlastiti identitet da bismo razumjeli i one koji Njegoša čitaju drugačije. Možemo li prihvatiti da je jedan pjesnik istovremeno umjetnička veličina i predmet legitimne moralne kritike? Možemo li zajedničko kulturno nasljeđe graditi bez zahtjeva da svi o njemu mislimo isto?
Bošnjaci Crne Gore ne treba da biraju između Njegoša i vlastitog istorijskog pamćenja. Njihovo mjesto u Crnoj Gori nije uslovljeno prihvatanjem svake istorijske ideje, niti je njihova pripadnost ovoj zemlji manje vrijedna zato što pojedine Njegoševe poruke doživljavaju kritički.
Lovćen i Lim nijesu dvije suprotstavljene civilizacije. To su dva geografska i simbolička prostora iste zemlje, sa različitim istorijskim iskustvima, ali i sa mnogo zajedničkih sudbina. Između njih ne bi smjelo biti zida.
Ako Njegoš pripada Crnoj Gori, onda pripada i njenoj složenosti, njenim različitostima, otvorenim pitanjima i sposobnosti da se suoči sa sopstvenim nasljeđem. Veliki pjesnici ne postaju manji zato što ih kritički čitamo. Naprotiv, tek kada prestanu biti nedodirljivi, njihova djela postaju prostor istinskog mišljenja. A možda bi najveća vrijednost današnjeg čitanja Njegoša bila upravo u tome da se iznad istorijskih podjela uzdigne jedna jednostavna, ali velika civilizacijska poruka - nije veličina čovjeka u tome koliko je snažno branio svoje pravo da bude drugačiji, već koliko je bio spreman da prizna isto pravo drugome. U Crnoj Gori koja želi biti dom svih svojih građana, to bi mogla biti jedna od najvažnijih poruka koju ćemo ponijeti sa Njegoševog dana.
Autor je advokat; izvršni je direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava
Literatura za zainteresovane čitaoce: Durić, Rašid, „Njegošev Gorski vijenac kroz stileme turcizme i bošnjačko-muslimansku recepciju“, Almanah, br. 51–52, 2011, str. 167–189.; Hadžiabdić, Fadil, „Drugi u Gorskom vijencu“, Pleter, god. 3, br. 3, 2019, str. 195–207.; Mitrović, Marija, „O /ne/slaganju dvije vjere“, Slavica Tergestina, br. 15, 2013, str. 8–33.
( Velija Murić )