STAV: ILUZIJA DJELOTVORNOSTI (III)

Gdje država ne gleda

Pravo na čist vazduh u Crnoj Gori ima geografiju. Postoji tamo gdje stoji mjerna stanica, i onoliko koliko ona radi. U devetnaest od dvadeset pet opština država čestice u vazduhu ne mjeri

227 pregleda0 komentar(a)
Mjerna stanica u Pljevljima, Foto: Vijesti/Goran Malidžan

(Tema serijala "Iluzija djelotvornosti" je Zakon o zaštiti vazduha, koji je Skupština Crne Gore usvojila 31. jula 2026. Taj zakon na papiru obećava čist vazduh, pravo na informaciju, pristup sudu i naknadu štete po zdravlje. U stvarnosti ih ne obezbjeđuje.)

ŠEST OD DVADESET PET

Državnu mrežu za praćenje kvaliteta vazduha čini devet stanica (Agencija, 2025, str. 11). Čestice PM10 mjere se na sedam: u Pljevljima, Bijelom Polju, Podgorici (dvije stanice), Nikšiću, Baru i Kotoru (CETI, 2026, str. 9, 23, 31, 39, 48, 56 i 64). To je šest opština od dvadeset pet (MONSTAT, 2024). U ostalih devetnaest čestice se ne mjere - upravo onaj zagađivač za koji, kako je pokazao prethodni tekst, do 2028. ne postoji ni okidač za hitne mjere.

Agencija ipak tvrdi da je uspostavljena „optimalna teritorijalna pokrivenost“ i da su mjerna mjesta „reprezentativna“ (Agencija, 2025, str. 10). Po mjerilu same države, gradska stanica za pozadinsko zagađenje reprezentativna je „za područje od nekoliko kvadratnih kilometara“ (čl. 6 st. 3 Uredbe o uspostavljanju mreže mjernih mjesta, „Sl. list CG“, br. 44/10, 13/11 i 64/18). Nekoliko kvadratnih kilometara nije zona, a još manje država.

ZONA BEZ MJERENJA

Uredba dijeli Crnu Goru na tri zone. Centralnu čine Podgorica, Nikšić, Danilovgrad i Cetinje, a stanice postoje samo u Podgorici i Nikšiću. Tuzi i Zeta nijesu navedene ni u jednoj zoni. Za Cetinje u godišnjim informacijama za 2021, 2022. i 2024. nema nijednog podatka o kvalitetu vazduha; Prijestonica se navodi samo kao član zone (Agencija, 2022, str. 9 i 23; Agencija, 2023, str. 10 i 24; Agencija, 2025, str. 10 i 25). Jedino mjerenje trajalo je četrnaest dana, u avgustu 2025, mobilnom stanicom, a rezultati su trebalo da posluže tek „kao smjernice za dalje mjere“ (Cetinjski list, 2025). Mjereno je ljeti, van sezone grijanja. Stanovnici naselja Gruda i Donje Polje u julu 2026. pokrenuli su peticiju zbog dima, „nakon višegodišnjih bezuspješnih napora“ (Cetinjski list, 2026). Građani se žale na dim, a država nema nijedan broj kojim bi im odgovorila.

KAD SE MJERI, NAĐE SE

Kada država ipak izmjeri, nađe ono što inače ne vidi. Mobilna stanica Glavnog grada zabilježila je u novembru i decembru 2022. na Bulevaru Josipa Broza u Podgorici 13, a u naselju Zagorič 9 dana prekoračenja. Agencija to dovodi u vezu „sa emisijama iz individualnih ložišta tokom sezone grijanja“ (Agencija, 2023, str. 21). Individualnih ložišta ima u svih dvadeset pet opština.

U martu 2023. napisao sam da podaci koje je država sačinila „odražavaju samo godišnje prosjeke i ne otkrivaju dnevni ili maksimalni nivo zagađenja“ (Kojičić, Vijesti, 9. 3. 2023). Naveo sam i nezavisno mjerenje u Pljevljima: dok je stanica istraživača kod termoelektrane bilježila veoma visoke vrijednosti, državna stanica u gradu „nije registrovala mjerenja koja su prelazila prosječnu dnevnu granicu“ (isto; Zarić i dr., 2021). Ni stanica, dakle, ne vidi sve ni u svom gradu.

PRAVO KOJE ZAVISI OD ADRESE

Posljedica nije statistička, nego pravna. U februaru 2025. Osnovni sud u Podgorici usvojio je tužbu stanovnice Pljevalja E.H. i dosudio joj 1.500 eura naknade nematerijalne štete. Presuda se, prema navodima punomoćnika, oslonila na podatke državne stanice u Pljevljima, koji su pokazali 124 dana prekoračenja; oko stotinu stanovnika Pljevalja priprema iste zahtjeve (Kojičić, Inicijativa Ustavnom sudu, 4. 9. 2026, t. 63). Identično oboljelo lice sa Cetinja tu dokaznu osnovu nema - isključivo zbog toga gdje živi.

Zakon to ne ispravlja. Izbor mjernih mjesta prepušta izvršnoj vlasti, bez zakonskih kriterijuma (čl. 10–12 Zakona o zaštiti vazduha). Zakonodavac je, pritom, znao da ograniči diskreciju kad je htio: stanicu koja je u prethodne tri godine bilježila prekoračenja zabranio je da se premješta, osim iz posebno opravdanih razloga (čl. 12 st. 8 i 9). Za prvi i odlučujući korak - gdje će stanica uopšte stajati - takvog pravila nema.

MEĐUNARODNO MJERILO

Sud pravde EU je u predmetu Craeynest utvrdio da je nacionalni sud, po zahtjevu pojedinaca neposredno pogođenih prekoračenjem, „dužan da provjeri da li su mjerna mjesta u određenoj zoni utvrđena u skladu sa kriterijumima“ direktive, i da, ako nijesu, „preduzme sve neophodne mjere prema nadležnom nacionalnom organu“ (Craeynest, C-723/17, izreka, t. 1). Lokacija stanice je, dakle, pravno pitanje, a ne tehnička diskrecija. Evropski sud za ljudska prava prebivalište posmatra kao „aspekt ličnog statusa“ (Carson i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 2010, st. 76). Isto važi po Međunarodnom paktu o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, koji se na Crnu Goru primjenjuje od 2006. Komitet UN „mjesto prebivališta“ izričito navodi kao osnov diskriminacije: ostvarivanje prava iz Pakta „ne smije zavisiti od mjesta prebivališta lica“, a „razlike između lokaliteta i regiona treba otkloniti u praksi“ (Komitet UN za ekonomska, socijalna i kulturna prava, Opšti komentar br. 20, 2009, st. 34). Pravo koje zavisi od adrese time postaje pitanje diskriminacije - po Paktu i po Ustavu (čl. 8 i 17). Na to sam skupštinske odbore upozorio još u julu (Kojičić, pisma skupštinskim odborima, 21. 7. 2026).

Ni evropski kriterijumi nijesu bez mane. Za kriterijume lokacije mjernih mjesta udžbenik Environmental Law kaže da gotovo izgledaju „osmišljeni da pruže najmanje zaštite nekima kojima je možda najpotrebnija, poput djece izložene izduvnim gasovima“ (Bell, McGillivray i dr., 2017, str. 570–571). Crnogorski zakon nema ni te kriterijume.

„NE MOŽE STANICA U SVAKOM SELU“

Tačno, i niko to ne traži. Tamo gdje stanice nema, koncentracije se mogu procijeniti modeliranjem; nauka za to ima metode (Shan i dr., 2024, str. 7), zakon ga predviđa (čl. 12 i 17), a UNECE ga Crnoj Gori preporučuje (UNECE, 2025, str. 120). U godišnjim informacijama Agencije za 2021, 2022. i 2024. nema nijedne takve procjene ni za jednu opštinu bez stanice. Problem, dakle, nije što stanice nema u svakom selu, nego što država ne pokušava da sazna šta se udiše tamo gdje je nema.

LOKALNO JE SVE

Krämer upozorava da ukazivanje na neprimjenu prava životne sredine „nužno mora početi na lokalnom nivou“: nema smisla žaliti zbog neprimjene međunarodnog prava „kada se nacionalna, regionalna ili lokalna primjena“ propisa o životnoj sredini „ignoriše ili prihvata“ (Krämer, 2022, str. 23). Godine 2022. zapisao sam da nemamo ni nacionalne ankete „o uticaju zagađenja vazduha na zdravlje ljudi“ (Kojičić, Vijesti, 29. 3. 2022). Četiri godine kasnije, za devetnaest opština ne postoji ni mjerenje. Prekoračenje koje niko ne izmjeri ne ulazi ni u jedan izvještaj, ni u jednu tužbu, ni u jednu presudu. Za državu ga nema. Za onoga ko diše, ima. U sljedećem tekstu: dva broja za isti vazduh.

Autor je profesor prava, DAAD Alumni i rukovodilac pravne klinike Logo Vox