Fudbal, Engleska i Čelsi: Rud Gulit se rado prisjeća dolaska u Premijer ligu prije 25 godina

Momentalno sam se zaljubio u London jer sam pronašao neku vrstu slobode koja nema cijenu

4261 pregleda 1 komentar(a)
Gulit (desno), Foto: Getty Images
Gulit (desno), Foto: Getty Images

Još uvek mi je žao zbog načina na koji se sve završilo, ali moje vreme u Čelsiju će uvek biti srećno. Za mene je to bio raj.

Osećam se veoma staro, pošto je prošlo 25 godina od kada sam se doselio u Englesku, ali ponekad sve izgleda kao da se dogodilo juče.

Momentalno sam se zaljubio u London jer sam pronašao neku vrstu slobode koja nema cenu.

Bilo je to moje srećno mesto, a igrači Čelcija moji „divni momci" - a sada ću i da objasnim zašto je to tako.

Kada sam stigao u Čelsi, u junu 1995, Premijer liga se dosta razlikovala od onoga što je danas.

Nisam bio prvi strani igrač koji je došao ovde, ali sam bio jedan od prvih igrača sa velikim imenom, pristigao iz veće lige, iz Serije A.

Kada se osvrnem na taj period, verovatno je baš tog leta Premijer liga počela da se menja u takmičenje kakvo je sada i to je nešto što je moralo da se desi.

Italija je tada bila fudbalsko kraljevstvo - svi najbolji igrači su bili tamo.

U poređenju sa njom, engleski fudbal je bio vrlo bazičan, a Englezi su želeli da im dođu igrači iz takvih liga da bi pokušali da svoju igru vrate na najviši evropski nivo.


Pogledajte video o fudbalskom klubu TSK iz Bačke Topole


Denis Bergkamp, David Žinola, Žuninjo. Svi su oni došli u isto vreme kada i ja. Za mene je to tada bila avantura.

Lično i profesionalno, bilo mi je potrebno da napustim Italiju nakon osam godina sa Milanom i Sampdorijom, a sa Premijer ligom koja je tek uzletela, Engleska je izgledala kao pravo mesto za novi početak.

Imao sam 32, skoro 33 godine, na vrhu sam bio već dugo vremena i dosta toga sam osvojio.

Neki ljudi su verovatno mislili da su moje noge bile umorne i da dolazim samo zbog provoda - da uzmem novac i da se pripremim za penziju. Nisu bili u pravu.

Niko sa kim sam tog leta pričao nije mogao da shvati zašto sam odabrao Čelci.

Moram da priznam da nisam znao mnogo ni o klubu, ni o delu grada u kojem se nalazi kada sam stigao - odlučio sam da pređem tamo samo zbog toga što je Glen Hodl bio menadžer.

Kada sam prvi put stigao na Stamford Bridž, upitao sam se: „Dođavola, kakav je ovo stadion?".

Bio sam naviknut na najbolje stadione na svetu, a ovde su postojale samo dve tribine. To nije bilo mesto koje se gradilo, bila je to totalna ruševina.

Unaokolo si morao da hodaš po drvenim daskama.

Trening centar se takođe veoma razlikovao od onoga na šta sam navikao. Danas su Čelcijevi kompleksi svetska klasa, ali tada su bili smešteni u Harlingtonu, koji je bio škola.

Tamo nije bilo ničega - samo pet malih svlačionica, a u njima drvene klupe i čiviluci. I to je bilo to.

Ali sam ja zavoleo sve to. Kao da sam se vratio u dane kada sam počinjao da igram fudbal, kada sam imao devet godina. Bilo je fantastično.

Naravno da sam znao da Čelci neće učestvovati u trci za titulu kada sam došao.

Za njih nije bilo mesta u Ligi šampiona - nisu bili jedan od vrhunskih timova ni u Engleskoj, a još manje u Evropi.

Ali sam znao u kom se smeru kreće klub i šta se dešava u engleskom fudbalu - a ja baš volim izazove.

Tako je bilo i kad sam iz Holandije otišao u Milan. Kada sam 1987. stigao tamo, prošlo je već 14 godina kako nisu osvojili nijedan evropski trofej.

Kada sam otišao, imao sam osvojena dva Kupa šampiona.

Glen je morao da mi na neki način proda priču o Čelciju i njihovoj ambiciji - rekao je kako su na samom početku putovanja - ali najvažnije mi je bilo što je to bio baš Glen.

U očima Holanđana on je bio najbolji engleski fudbaler, ali u Engleskoj nije bio toliko cenjen. U Holandiji smo govorili: „O Bože, on je igrač kao stvoren za nas, a ne za vas".

Pozvao me je nekoliko meseci pre dolaska da mi kaže kako želi da sa mnom potpiše ugovor i zbog toga što sam ja u njemu video kvalitetnog igrača.

Bio sam siguran da neće biti menadžer koji će bazirati igru na dugim loptama, a to je za mene bila vrlo važna stavka pri donošenju odluke.

Štampa me je povezivala sa svakakvim timovima iz različitih zemalja. Bajern iz Minhena je bio jedan, Galatasaraj drugi.

Zatim su tu bili i Monako, Fejenord, čak i jedan tim iz Japana. Ali ja nisam pregovarao sa tim timovima i u maju 1995. sam se sreo sa Glenom u Milanu i tada sam bio spreman da potpišem. Čelci, evo mene.

Getty Images

Nikada ranije nisam igrao u engleskom fudbalu, ali sam znao za njegovu reputaciju fizički zahtevne lige.

Tada, gde god da ste igrali, igrači nisu imali tu vrstu zaštite od sudija kakvu imaju danas.

Tako sam, posle prve konferencije za štampu na kojoj sam predstavljen kao novi igrač Čelcija, otišao da naporno treniram i da se spremim.

Navikao sam da budem u centru pažnje u Milanu, a kada ste tako izloženi, uvek morate da budete bolji od svih ostalih. Ako niste, odmah slede kritike.

Dve godine sam bio proglašavan za najboljeg igrača na svetu i moj stav je bio takav da uvek dajem sve od sebe.

Želeo sam da se ponovo dokažem i da budem primer svima, pa sam zato otišao u Portugal, iznajmio kuću u blizini terena za golf i naporno trenirao tako što sam trčao i trčao.

Kada sam se nakon nekoliko nedelja vratio u Harlington zbog priprema za novu sezonu, bio sam u dobroj fizičkoj formi.

Ipak, prva stvar koju sam primetio je bila hrana koju su igrači Čelcija jeli.

Nije to bila hrana pogodna za dobar fudbal - bili su to bifteci i kobasice sa močom i krompirići, sva ta pržena hrana. Ne može to tako.

Bila je to jedna od stvari drugačijih od onih u Italiji, druga je bila fudbalski stil. U Engleskoj je sve bilo i previše iskreno.

Sada mi je sve to smešno jer, da, bilo je tu puno oštrih startova i na to sam bio i upozoren, ali to i nije bio neki problem jer si mogao iz aviona da vidiš da ti se približavaju.

Iskustvo koje sam stekao u Seriji A mi je pomoglo da se suočim sa tim, jer sam bio pripremljen.

I u Italiji ste dobijali snažne udarce, ali su oni bili zadavani mnogo inteligentnije. Verujte mi, mnogo je gore kada ne očekujete udarce.

Naravno, kada sam stigao u Englesku, bio sam ime i u početku su neki igrači mislili da sam zbog toga meta. Pretpostavljam da je to bila neka vrsta „dobrodošlice u Premijer ligu".

Najsmešnije je bilo kada je tadašnji igrač Vimbldona, Vini Džons, pokušao to da iskoristi.

Čak i pre utakmice sam znao da je Vini želeo da me ubije na terenu i tako izgradi ime. Tako da sam bio spreman za njega, znao sam da će to da se desi jednog trenutka i tako je i bilo.

Početkom drugog poluvremena sam dobio loptu dok sam mu bio okrenut leđima i u tom trenutku sam skoro mogao da ga čujem kako dolazi po mene.

Jednostavno sam znao.

I zato sam, kada je uklizao u mene, samo malo poskočio. Znao sam da će me možda malo potkačiti, ali to neće biti onako kako je naumio.

Zatim sam se otkotrljao po travi i on je dobio crveni karton - pre toga je već imao jedan žuti - a kada sam ustao, samo sam mu rekao: „E sad možemo da igramo fudbal, Vini".

Konstantno me je psovao, a sledećeg dana je izjavio za novine kako sam cvileo kao neko prasence i slične stvari. Samo sam pomislio: „Imam te, sad si moj".

Zanimljivo je da smo nakon toga postali prijatelji, nedugo nakon toga i da smo se uvek smejali tom detalju.

Ali to je primer kako neke stvari koje su bile problem za druge strane igrače koji su dolazili u Premijer ligu, za mene nisu predstavljale prepreku.

Dosta toga sam naučio u Italiji i to mi je u mnogim aspektima davalo prednost u Engleskoj, iako osnovni plan o mojoj poziciji u timu baš i nije davao rezultate.

Nije Glen bio taj koji je od mene tražio da igram na poziciji libera u Čelciju - ja sam bio taj koji mu je rekao da bih, ako potpišem, želeo da igram na toj poziciji, a ne kao ofanzivni vezni što sam bio u Italiji.

Na samom početku karijere sam igrao pozadi i bila je to pozicija koju sam najviše voleo.

Ali stvari su bile takve da sam ja bio previše dobar igrač da bih igrao na toj poziciji u Premijer ligi, makar je to tako bilo u to vreme.

Kada bi duga lopta stigla u kazneni prostor, ja bih je dočekao na grudi i odatle krenuo napred.

Glen je govorio: „Ne Rudi, ne, ne, ne. Shvatam šta želiš, ali takvom igrom stavljaš u tešku poziciju ostale odbrambene igrače".

Danas bi to funkcionisalo - samo pogledajte koliko timova u Premijer ligi pokušava da iz odbrane krene u napad.

Nekada su igrači bili naviknuti samo da odigravaju glavom i ispucavaju loptu što je moguće dalje, ali ja sam želeo da dodavanjima u odbrani iznosimo loptu.

Oni nisu želeli takvu igru, pa je Glen rekao ne i zatražio od mene da umesto toga igram u ofanzivnoj liniji.

Ne sećam se na kojoj utakmici smo izvršili tu promenu, ali se sećam kako je jedan od mojih saigrača, Gevin Pikok došao do mene dok sam bio na sredini terena i upitao me:

„Rudi, kako je moguće da si uvek slobodan da primiš loptu?"

Nisam to mogao da mu objasnim, jer se radilo o čistom iskustvu - jednostavno naučiš gde lopta ide nakon određenih situacija i gde da se postaviš da bi imao dovoljno prostora. U Engleskoj je takvog prostora bilo mnogo više nego u Seriji A.

Van terena, takođe je bilo mnogo više slobode. U Italiji je sve bilo napeto, svo vreme. Bilo je komplikovano izlaziti jer su me reporteri svuda pratili, naročito u Milanu, ali ovde me niko nije jurio i niko od mene nije želeo ništa.

Ponovo sam mogao da dišem.

U Milanu i Sampdoriji sam pre svake utakmice išao u trening kamp. Da li možete to da zamislite?

Odjednom, ovde uglavnom imamo samo po jedan trening dnevno, a nedelja je čak i slobodan dan.

Mogao sam da izlazim sa ljudima i idem na razna mesta. Imao sam društveni život.

Getty Images

U početku sam živeo u hotelu - ne znam čak ni gde je bio, negde u blizini aerodroma, a ne u gradu - i sećam se kako sam želeo da vozim do centra Londona.

Bilo je to teško jer su se automobili kretali pogrešnom stranom puta i zato što su gužve bile velike. Ali kada sam došao do Pikadilija, samo sam rekao sebi da je ,,ovo pravo mesto za mene" i bio sam u pravu.

Postojala je još jedna stvar po kojoj se tadašnji engleski fudbal razlikovao od italijanskog i to u korist engleskog - publika i navijački stav na samim tribinama.

Sa navijačima sam imao drugačiji odnos i to ne samo sa Čelsijevim. U Premijer ligi navijači više cene to što radiš - a ako izvodiš nešto posebno na terenu, onda oni potpuno polude.

U Italiji je isto tako postojao veliki entuzijazam na tribinama, stadioni su takođe bili uvek puni, ali oni su bili naviknuti na takve stvari od mnoštva fudbalera, pa nikada nisu na taj način reagovali.

Ja sam momentalno ostvario odnos sa Čelsijevim navijačima. Sećam se perika sa dredovima koje su nosili od mojih prvih utakmica.

Njihovi navijači su fantastični, uvek su bili, čak i kada sam otišao, i još uvek su. I ja sam to voleo.

Voleo sam način na koji su se ophodili prema meni i to ću uvek pamtiti.

Nije mi bilo potrebno mnogo vremena ni da sa igračima Čelsija ostvarim prijateljski odnos. Uvek sam ih nazivao „divnim momcima", od samog početka.

Zašto „divni momci"? Pa, uvek sam obožavao englesku TV seriju Mama, nije ovde toliko vruće, a u njoj je Vindzor Dejvis igrao narednika koji je taj termin koristio za vojnike.

Kada sam se pridružio timu, igrači Čelsija su bili iznenađeni koliko sam voleo engleski humor - a trebalo je da ja budem neki kul tip, zar ne? - ali ja sam odrastao uz sve te programe na holandskoj televiziji tokom 70-ih godina.

Tako da sam ja u svlačionici pričao i o Frenku Spenseru, seriji Pansion faličnih, Da li ste usluženi i Džordž i Mildred. Obožavao sam ih.

To mi je pomoglo da se uklopim. U holandskim svlačionicama svi misle da znaju sve i tako i pričaju.

U Italiji je bilo isto tako, ali niko nije smeo ništa da kaže menadžeru. U Engleskoj u to vreme svi su se samo smejali.

Ipak, to nije bio jedini razlog zbog kojeg sam se dobro uklopio sa saigračima. To se dogodilo zato što sam ja želeo da se adaptiram.

Taj aspekt fudbala se nije promenio ni danas - kada pređete u novi klub ili u drugu zemlju, prvo morate da razumete jezik, a zatim, ako provodite dovoljno vremena sa ljudima onda ćete se bolje i razumeti.

I zato sam ja u Čelsiju izlazio sa svima, u restorane i na koncerte, igrao sam i golf sa njima, mnogo sam igrao golf. To sam radio i kada se završila moja priča sa Čelzijem.

Baš kao i u Italiji i ovde sam naučio mnogo toga. Moja iskustva su bila uglavnom veoma pozitivna, ali jedno ipak definitivno nije bilo takvo.

Postao sam igrač/menadžer godinu dana pošto sam stigao u klub, kada je Glen Hodl preuzeo reprezentaciju Engleske 1996.

Potpisao sam Đanfranka Zolu, Đanluku Vijalija, Roberta di Matea i Franka Lebefa. Osvojili smo FA Kup 1997, a u februaru 1998. smo bili drugi u Premijer ligi i u četvrtfinalu Kupa pobednika kupova.

Ja sam pregovarao sa Japom Stamom iz PSV Ajndhovena i Brajanom Laudrupom iz Rendžersa.

Dan pre nego što sam otpušten, igrao sam golf sa jednim od trenera, Gvinom Vilijamsom, i sa još dva igrača, Frankom (Zolom) i Kevinom Hičkokom.

Pokušao sam da stupim u kontakt sa Laudrupom tokom igre, ali nisam uspeo da ga dobijem, što je bilo čudno.

Ispostavilo se da je Gvin, koji je bio jedan od mojih najboljih prijatelja i koji mi je mnogo pomogao, znao šta se dešava i da se spremaju da me otpuste.

On je sa mnom igrao golf samo da bi me držao dalje od svih, da bi bio siguran da neću biti na nekom mestu gde je mogao da bude Laudrup.

Bilo je to užasno iskustvo i nije postojao nijedan razlog da urade tako nešto.

Rekli su da su doneli takvu odluku zbog mojih zahteva u vezi sa ugovorom, ali to je glupost jer nikada nismo ni vodili nikakve pregovore oko toga. U svakom slučaju bi to uradili.

Najgore mi je bilo to što je Gvin učestvovao u tome - nisam mogao da shvatim da to možeš da učiniš nekom sa kim provodiš vreme svakog dana.

Čak nije ni morao da uradi nešto posebno, dovoljno bi bilo da mi je rekao da pripazim jer se nešto dešava.

To je bila najgora stvar koju mi je neko učinio, bilo u mojoj karijeri ili u životu uopšte.

Bilo je to najveće moguće razočaranje, da je neko mogao tako nešto da mi uradi i to ne mogu da mu oprostim, zaista ne mogu.

Sve ostalo sam nekako ostavio iza sebe. Da li sam još uvek ljut zato što sam bio otpušten? Ne, nikako. Progutao sam to odavno i krenuo dalje.

Da li mi je drago što sam dolazio u Englesku? Naravno da jeste.

Postao sam bolji čovek i bez obzira na to šta se desilo u narednom periodu, dok sam bio menadžer u Njukaslu - i sada bih uradio isto.

Dok sam bio ovde, uveren sam da je život u Engleskoj obogatio moje životno iskustvo i unapredio moje fudbalske ideje. I danas se tako osećam.

Getty Images

Moj omiljeni trenutak je svakako bio osvajanje FA Kupa. Osvajanje kupa šampiona sa Milanom prvi put je bilo neverovatno iskustvo, ali najiskrenije, ovo je bilo isto tako.

Bio sam novi menadžer, Čelsi neki novi klub u smislu osvajanja trofeja. Nisam to očekivao, ali se na kraju sve poklopilo i to je bilo zaista čudesno vreme.

Vrlo sam ponosan što sam bio tamo na samom početku za Čelsi i što sam mogao da vidim šta postaje sama Premijer liga.

I za Čelsi i za ligu je to bio ogroman napredak, sada se ne mogu prepoznati. Ali negde su morali da počnu.

Kada sam stigao, bio je to neki novi put za engleski fudbal, a možda smo sada na nekoj sličnoj tački zbog ove pandemije korona virusa.

Ovo bi trebalo da nas razbudi i svi klubovi bi sada morali da razmisle o poslovanju na neki drugačiji način.

Problem u Engleskoj je, barem po meni, taj što postoje igrači koji zarađuju ogromne količine novca, a ni približno ne zaslužuju tako nešto.

Ako velike zvezde zarađuju ogroman novac, to je okej. Ali ja vidim i igrače koji nisu ni blizu tome.

Novac je promenio Premijer ligu nabolje u mnogim aspektima, ali ako se ovakav trenutak u takmičenju ponovo dogodi, mnogi klubovi će bankrotirati ako nastave sa ovakvim poslovanjem i trošenjem novca.

Moraju da budu pažljivi i možda će ponovo morati da menjaju način na koji vode posao.


Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk

Bonus video: