Amerika, Rusija i nuklearno naoružanje: Pet mitova o Hladnom ratu

Dvije supersile su tada dijelile veliki dio svijeta na dva tabora, nerijetko ukorenjena u ideološkoj podjeli, suprotstavljajući politiku zasnovanu na marksizmu i lenjinizmu liberalnoj demokratiji zapada, kaže Mark Kramer, direktor projekta Hladni rat na Univerzitetu Harvard, za BBC

7546 pregleda 1 komentar(a)
Jeljcin (lijevo) i Buš (za volanom) u Merilendu 1. februara 1992. godine, kada su potpisali kraj Hladnog rata, Foto: PAUL J. RICHARDS/Getty Images
Jeljcin (lijevo) i Buš (za volanom) u Merilendu 1. februara 1992. godine, kada su potpisali kraj Hladnog rata, Foto: PAUL J. RICHARDS/Getty Images

Sa tortom i parom crnih kaubojskih čizama, Džordž Buš, tadašnji predsednik Sjedinjenih Američkih Država, spremao se pre tri decenije za posebnog posetioca.

Pokloni su bili za Borisa Jeljcina, tadašnjeg prvog čoveka Rusije, pisao je Los Anđeles tajms, a povod je bio - kraj Hladnog rata.

Period krajnje zaoštrenih odnosa između Sovjetskog Saveza, kasnije Rusije, i Amerike, posle Drugog svetskog rata zvanično je okončan 1. februara 1992. u Bušovoj vikendici u američkoj državi Merilend.

Dve supersile su tada delile veliki deo sveta na dva tabora, neretko ukorenjena u ideološkoj podeli, suprotstavljajući politiku zasnovanu na marksizmu i lenjinizmu liberalnoj demokratiji zapada, kaže Mark Kramer, direktor projekta Hladni rat na Univerzitetu Harvard, za BBC.

Brojne neistine i mitovi o ovom razdoblju utkani su u kulture ljudi koji žive u SAD i Rusiji, ali i širom sveta.

„Nostalgija i ružičasti pogled na prošlost zamaglili su sudove o tome kakav je Hladni rat zaista bio", kaže Kramer.

I danas, trideset godina od zvaničnog kraja, priče o Hladnom ratu su podgrejane - podstaknute pre svega krizom u Evropi i sukobom dve sile oko dešavanja u Ukrajini.

„Novinari i drugi imaju tendenciju da se okrenu na trenutne krize i kratkoročna dešavanja, i skloni su da pretpostave da se ništa slično nije pojavilo u prošlosti".

Kramer za BBC govori o pet glavnih mitova o Hladnom ratu u Americi, dok Konstantin fon Egert, politički komentator ruskog radija Komersant i predavač na Ženevskom centru za bezbednosnu politiku, govori o onima koji vladaju u Rusiji.

Prvi mit - Hladni rat je bio vreme kada su svi znali ko im je neprijatelj

Kada se danas govori o Hladnom ratu, ljudi u Americi obično misle da je postojao samo jedan neprijatelj i da je to bio Sovjetski Savez, govori Mark Kramer, koji radi pri Dejvis centru za ruske i evroazijske studije na Harvardu.

„U stvarnosti, trajni konsenzus nikada nije postojao", objašnjava Kramer.

„Često su se javljale žestoke nesuglasice oko prirode neprijatelja."

On daje primer 1940-ih i 1950-ih, kada se u SAD vodila se debata o obimu pretnje koju su predstavljali američki komunisti i drugi čija je lojalnost bila sumnjiva.

Kramer pominje i rat u Vijetnamu, koji je izbio 1955. godine - Sovjetski savez je podržavao Severni Vijetnam, dok je Amerika bila saveznica Južnom Vijetnamku.

„Veliki, razorni protesti protiv rata u Vijetnamu 1960-ih i ranih 1970-ih u Americi, ponovo su postavili pitanje ko je bio neprijatelj - Kina, Sovjetski Savez, vijetnamski komunisti, svi oni ili niko od njih", kaže Kramer.

Getty Images

Tokom 1960-ih, mnogi kreatori američke politike smatrali su komunističku Kinu primarnim neprijateljem, objašnjava Kramer.

Kina i Sovjetski Savez vodili su smrtonosne vojne sukobe tokom šest meseci 1969. godine.

Rat je vođen oko manjih teritorija na severoistoku Kine, ali i oko same ideje - u kom pravcu komunizam treba da ide.

„Američki zvaničnici su tada pokušali jednom zauvek da stave tačku na kinesku pretnju", kaže Kramer.

„Umesto toga, oni su težili dalekosežnom zbližavanju sa Kinom početkom 1970-ih, iako su kineske vođe u to vreme bile mnogo represivnije od njihovih kolega u Sovjetskom Savezu."

Za to vreme je između Sovjetskog Saveza i Amerike uspostavljen detant, što znači period smirivanja napetosti, objašnjava Kramer.

„Američko-sovjetske napetosti opet su se pojavile kasnih 1970-ih i ranih 1980-ih".

Dok se u Americi zapravo godinama nije znalo ko je pravi neprijatelj, konsenzus o prirodi neprijatelja u Hladnom ratu u Sovjetskom Savezu svakako je postojao, govori Konstantin fon Egert, predavač i na Kraljevskom koledžu za bezbednosne studije u Londonu.

„Sovjetska propaganda je bila toliko jaka da mi danas ne možemo tačno da znamo šta su ljudi mislili tokom Hladnog rata", kaže Fon Egert.

„Jednostavno, nikada nisu sprovođene ankete za istraživanje javnog mnjenja.

„Mogli smo samo da čujemo šta se govori javno, a to je dosta odstupalo od onoga što su ljudi među sobom govorili ili mislili."

Javna retorika, dodaje, bila je da samo „Amerika želi rat, a da je Sovjetski Savez garant mira".

Kao primer navodi rat u Avganistanu, od 1979. do 1989. godine.

Dok je Sovjetski Savez u ratu podržavao vladu Avganistana, Amerika je bila na strani pobunjenika.

„Leonid Brežnjev (ruski političar koji je bio dva puta šef sovjetske države) nam je govorio da smo mi mirnodopska nacija koja nikoga neće napasti", kaže Fon Egert.

„Ljudi su u to verovali i kada smo napadali."

Getty Images

Drugi mit - Period Hladnog rata doneo je dugoročni mir

Često se čuje da je period Hladnog rata bio i vreme „dugoročnog mira (long peace)", kaže Kramer.

Da je ideja stvarno postojala govori i nastanak samog termina, dugoročni mir - koji je 1980-ih godina prošlog veka skovao istoričar Džon Gadis.

Termin je trebalo je da pokaže kako pola veka, tokom Hladnog rata, u svetu nije bilo većih sukoba, te je Hladni rat, zapravo, bio garant mira.

„Ova teorija ima smisla samo ako previdimo veliki broj razornih ratova koji su proizašli iz Hladnog rata ili su ih barem u velikoj meri pogoršali", kaže Kramer.

Kao primere navodi ratove u Koreji i Vijetnamu, građanske ratove u Centralnoj Americi i južnoj Africi, niz ratova na Bliskom istoku i sovjetski rat u Avganistanu.

„Ovi ratovi su zajedno doveli do smrti oko 22 miliona ljudi", dodaje on.

„Reći da je period Hladnog rata period dugoročnog mira, jednostavno zato što nije došlo do rata velikih razmera direktno između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza, obezvređuje pojam mir."

Hladni rat svakako nije bio „miroljubiv za milione ubijenih", kaže Kramer.


Pogledajte video: Zašto i dalje postoji toliko mnogo nuklearnog oružja


Treći mit - Hladni rat je bio vreme stabilnosti i izvesnosti u odnosu na današnji međunarodni terorizam

Primer ovog široko rasprostranjenog mita je za Kramera bio je očigledan u članku poznatog američkog kolumniste Dejvida Ignejšusa objavljenom u maju 2007.

On je tvrdio da je „bipolarni svet hladnog rata imao inherentnu stabilnost jer su dve supersile razumele pravila igre."

U svetu posle Hladnog rata, „mi živimo u svetu zbog kojeg Hladni rat izgleda kao dobra stara vremena", pisao je Ignejšus.

U stvarnosti, međutim, „stabilnost tokom Hladnog rata često nije postojala", kaže Kramer.

On navodi obračun Turske i Irana odmah nakon Drugog svetskog rata, blokadu Berlina 1948-49, nove berlinske krize kasnih 1950-ih i ranih 1960-ih i kubansku raketnu krizu, koja je svet opasno približila nuklearnom ratu.

Kubanska kriza jedan je od glavnih istorijskih obeležja tokom Hladnog rata, a eskalirala je početkom 1960-ih godina.

Tada su sovjetske snage postavile nuklearne rakete na Kubi, kao odgovor na razmeštanje američkih raketa srednje snage u Turskoj i Italiji.

„To nisu bila stara dobra vremena", kaže Kramer.

Čak i pretnje koje se danas doživljavaju kao nove, poput međunarodnog terorizma, za ovog stručnjaka su stare i datiraju iz Hladnog rata.

„Prosečan godišnji broj međunarodnih terorističkih napada bio je veći krajem 1960-ih i početkom 1970-ih nego od 1989 godine", kaže Kramer.

U periodu od samo godinu dana 1971-72, palestinska teroristička grupa Crni septembar orkestrirala je niz napada, među kojima je bilo ubistvo jordanskog premijera, istovremenu otmicu četiri putnička aviona od kojih su tri dignuta u vazduh i ubistvo izraelskih sportista na Olimpijskim igrama u Minhenu.

„Nijedan uporediv niz međunarodnih napada u tako kratkom vremenu nije se desio u post-hladnoratovskoj eri", kaže Kramer.

Getty Images

Četvrti mit: Nuklearno naoružanje velikih sila donelo je mir u svetu

I Sovjetski Savez i SAD su razvijali sopstveni nuklearni potencijal i ubrzo postale prve zemlje na svetu sa atomskom bombom.

Tako je nastalo mišljenje da se, ako i jedna i druga supersila mogu da prete bacanjem bombe razorne moći, tako održava mir, objašnjava Kramer.

„Učestalost širenja nuklearnog oružja bila je znatno veća tokom Hladnog rata nego što je bila u post-hladnoratovskoj eri", kaže Kramer.

„Tokom Hladnog rata, nova država sa nuklearnim oružjem se pojavljivala otprilike svakih pet godina, dok je u post-hladnoratovskoj eri ta stopa mnogo sporija."

Pored SAD i Sovjetskog Saveza, Britanija, Francuska, Kina i Indija su testirale i postavile nuklearne eksplozive tokom Hladnog rata, a Izrael i Južna Afrika su primenile nuklearno oružje bez detonacije.

U post-hladnoratovskoj eri, Južna Afrika je odustala od nuklearnog oružja, a samo dve nove zemlje do sada, Pakistan i Severna Koreja, vršile su probe.

Konstantin fon Egert kaže da je u Sovjetskom Savezu tokom Hladnog rata vladalo uverenje da samo Amerika širi nuklearni potencijal.

„Ljudi su se jako plašili atomske bombe.

„Strah je iskorišćeno za širenje uverenja da samo Amerika postavlja sopstvene rakete po svetu, a da Sovjetski Savez ne radi ništa slično", kaže on.

Kao primer navodi da se u Moskvi tek naknadno saznalo za Kubansku krizu, kada su sovjetske rakete postavljene na kubansko tlo.

„Naši ljudi su verovali da Moskva pravi atomsku bombu samo da se zaštiti, a ne i da preti", dodaje on.

Ideološke naočare Jugoslavije

Jugoslavija je tokom Hladnog rata stavila ideološke naočare, kaže Dragan Bogetić, istoričar Instituta za savremenu istoriju u Srbiji, za BBC.

„U Jugoslaviji je posle Drugog svetskog rata vladao komunizam, pa socijalizam i to je bio značajan faktor kada su ljudi razmišljali o Hladnom ratu", kaže Bogetić, stručnjak za ovaj period u jugoslovenskoj istoriji.

Iako je Jugoslavija bila članica Pokreta nesvrstanih, koji nije podržavao ni Sovjetski Savez ni Ameriku tokom Hladnog rata, Bogetić kaže da je javno mnjenje imalo iste stavove kao i istočni blok.

„Smatralo se da je jedini krivac za Hladni rat Amerika", kaže istoričar.

Kao primer navodi nuklearne probe širom sveta, koje su podstakle i Kubansku krizu.

„Jugoslavija je uvek zagovarala da se prekine sa probama na Zapadu, dok je imala razumevanje za iste poteze Sovjetskog Saveza", kaže Bogetić.

„Govorilo se da je Kubanska kriza bila samo reakcija na zapadne nuklearne probe".


Kako je Nesvrstani danas funkcionišu:


U Sovjetskom Savezu, pak, vladalo je mišljenje da je Jugoslavija bila raj, kaže Konstantin fon Egert.

„Jugosloveni su mogli slobodno da putuju, a u Sovjetskom Savezu je sve bilo zabranjeno", kaže on.

Kada bi ljudi iz Sovjetskog Saveza išli u Jugoslaviju, dodaje Fon Egert, trebalo je da dostave državi iste papire i garancije kao da idu, na primer, u Francusku ili Veliku Britaniju.

„Iako je Jugoslavija imala sličnu ideologiju, ona je bila zemlja između", kaže on.

„I to zapravo nije mit, to je istina".


Peti mit (ili istina): Svet se vraća u Hladni rat

Hladni rat okončan je pre tri decenije.

Ipak, ovaj termin se poslednjih meseci našao u govorima Vladimira Putina, sadašnjeg predsednika Rusije, naslednice Sovjetskog Saveza, ali i Džoa Bajdena, današnjeg prvog čoveka SAD.

Putin je u decembru je okrivio Zapad za eskalaciju napetosti u Evropi, rekavši da je ovaj deo sveta pogrešno procenio ishod Hladnog rata.

„Pošto su proglasili pobedu u Hladnom ratu, odluke Vašingtona su pomućene euforijom, što ga je dovelo do loših političkih izbora", rekao je Putin.

Nekoliko meseci ranije, Bajden je izjavio da Sjedinjene Američke Države „ne traže još jedan Hladni rat koji deli svet".

„Ne tražimo svet podeljen na rigidne blokove", rekao je Bajden u govoru u Ujedinjenim nacijama.

Posledice Hladnog rata za Marka Kramera su i dalje vidljive.

„Mitovi o Hladnom ratu su zaista važni, jer odvode kreatore politike na stranputicu i okreću ih pogrešnim lekcijama iz istorije", kaže Kramer.

I u Rusiji i u Sjedinjenim Državama, dodaje on, „mitovi mogu imati pogubne posledice po unutrašnju politiku".

„Na primer, Putin i drugi kreatori politike u Rusiji pozivali su se na mitove o Hladnom ratu da bi opravdali obnovu autoritarne represije i racionalizovali Putinove napore da ostane na mestu predsednika Rusije do 2036.

„Putin je takođe zloupotrebio mitove o Hladnom ratu da bi opravdao vojne agresije na Ukrajinu i Gruziju", kaže direktor projekta Hladni rat na Harvardu.

Proteklih decenija, ima stručnjaka i u Americi i u Rusiji koji su tvrdili da su odnosi između dve zemlje uronjeni u „novi hladni rat", kaže Kramer.

Jedan od primera, po njemu, jeste rat na istoku Ukrajine, koji je izbio 2014, između ukrajinskih snaga koje podržavaju zapadne zemlje i Amerika, i proruskih pobunjenika.

„Tokom proteklih osam godina, metafora hladnog rata je postala zastupljena posebno sa porastom tenzija između Istoka i Zapada, posledicom ruske aneksije Krima u martu 2014", kaže on.

Kramer ipak misli da je metafora „novog hladnog rata intelektualno neodrživa".

Hladni rat je, po Krameru, imao tri osnovne karakteristike:

  1. Dve zemlje su bile - i smatrane su - mnogo jače od drugih zemalja i stoga su bile okarakterisane kao „supersile", dva „pola" u suštinski bipolarnom svetu
  2. Postojala je duboko ukorenjena ideološka podela između dve supersile, suprotstavljajući marksizam-lenjinizam liberalnoj demokratiji
  3. Veliki delovi sveta, pre svega Evropa i veći deo Azije, bili su podeljeni u dva suparnička tabora predvođena supersilama. Ova podela je izazvala, ili barem podstakla, destruktivne ratove u istočnoj Aziji, Africi, Južnoj Aziji, Bliskom istoku i Centralnoj Americi

Sve tri ključne karakteristike Hladnog rata sada ne postoje, smatra Kramer.

Za njega je današnja Rusija potpuno drugačija zemlja od Sovjetskog Saveza, i nema istu moć.

„Rusija i dalje ima veliki nuklearni arsenal sposoban da nanese katastrofalnu štetu SAD, a ogromne ruske rezerve prirodnog gasa mogu da utiču na Evropu.

„Bez obzira na to, Rusija ne može da se približiti ukupnoj snazi SAD", smatra.

Ideologija takođe više nije važan faktor, dok je Evropa sada „skoro u potpunosti ujedinjena u Severnoatlantskom paktu (NATO), Evropskoj uniji (EU) i drugim zapadnim institucijama", objašnjava.

„Ukrajina, Belorusija i Moldavija nisu dobro integrisane u zapadne strukture, a nekoliko zemalja na zapadnom Balkanu još uvek nije primljeno u NATO ili EU".

„Ali ne postoji ništa slično podelama koje su nekada postojale između NATO-a i Varšavskog pakta", ocenjuje Kramer.

Konstantin fon Egert smatra da je pretnja novim Hladnim ratom nešto što Vladimir Putin koristi da bi obezbedio moć unutar Rusije, ali ipridobio okolne zemlje - poput Ukrajine i Belorusije.

„Možda je to drugačiji Hladni rat, ali se svet ipak menja", kaže on.


Šta se dešava u Ukrajini:


Pratite nas na Fejsbuku i Tviteru. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk

Bonus video: