Zavisnost od kockanja: Zašto su vrhunski sportisti posebno ranjivi

Često nazvano skrivenom zavisnošću, kockanje ne ostavlja na tijelu tragove kao neki drugi kompulsivni poremećaji, kao što su alkohol ili problemi sa drogom. Zbog toga se teže otkriva - i lakše prikriva

11686 pregleda 3 komentar(a)
Ajvan Toni, Foto: Getty Images
Ajvan Toni, Foto: Getty Images

Nakon deset godina zavisnosti od kockanja, Mark Vilijams je izgubio kontrolu.

Jedno vrijeme je gacao kroz močvaru prepunu dugova, a sada nije u stanju da pokrije kamate na kreditnim karticama.

Ipak, pokušao je da se oproba sa novom opkladom vrijednom 10.000 funti. Ekran tableta ga je nagradio porukom: "nedovoljna novčana sredstva".

Zafrljačio je ajped koji je čvrsto držao u rukama. Zatim je počeo da baca sve što je mogao da dohvati u dnevnoj sobi. Vrištao je i plakao, psovao svijet i sopstvenu nesreću.

Zatim mu se pogled susreo sa očima njegove 18-mjesečne ćerke koja je sjedila na podu.

"Samo me je netremice posmatrala", prisjeća se Vilijams.

"Nikada mi se ta slika neće izbrisati iz pamćenja, na šta li sam joj ličio u tom trenutku".

"Smirio sam se i podigao je. Čvrsto sam je držao i naglas rekao kako ću da potražim pomoć. Po prvu put u životu to sam i mislio. Obećao sam da joj neću upropastiti budućnost".

Bilo je to 7. novembra 2018. godine - datum kojeg se Vilijams prisjeća zatvorenih očiju. Od tada nije uplatio nijednu opkladu.

Vilijams je uspio da spasi odnos sa ćerkom, ali to nije uspio da uradi i sa svojom fudbalskom karijerom.

Za nekada obećavajućeg talenta u Reksemu, koji je igrao sa budućim igračima Premijer lige Halom Robson-Kanuom i Džoom Alenom u juniorskoj reprezentaciji Velsa, sport koji je volio više nije predstavljao prioritet.

"Uvijek sam prvi dolazio na treninge, a posljednji odlazio sa njih", kaže on. "Ali, uskoro sam bio posljednji koji stiže i prvi koji ga napušta".

"Treneri su mislili da sam nadmen. Nisu znali da je problem bio mnogo ozbiljniji od toga".

"Vodio sam dvostruki život. Budio bih se ujutro i na lice stavljao masku, ali bilo je iscrpljujuće da na licu održavam osmjeh kojeg zaista nije ni bilo. Izbjegavao sam kontakt očima sa svojim saigračima, jer sam se plašio da će vidjeti kakav sam ustvari".

"Sjećam se utakmice koju sam igrao u FA kupu. Mama i tata su bili na tribinama. Tebalo je da to bude ostvarenje sna, ali ja sam mislio samo na ogromnu svotu novca koju sam uplatio na jedan kriket meč. Nisam mogao da sačekam posljednji zvižduk sudije da odem i provjerim rezultat tog meča".

"Više nisam želio da budem fudbaler. Želio sam da ostanem u sopstvenoj zoni komfora, daleko od svih, da bih mogao da se kockam".

"Tada sam shvatio da je bilo dosta. To je bio jedini trenutak kada sam osjetio da je bilo dosta".

Često nazvano skrivenom zavisnošću, kockanje ne ostavlja na tijelu tragove kao neki drugi kompulsivni poremećaji, kao što su alkohol ili problemi sa drogom. Zbog toga se teže otkriva - i lakše prikriva.

Ove godine je jedna studija objavljena u žurnalu Naučni izvještaji pokazala da se problemi sa kockanjem u dvostruko većem obimu pojavljuju kod vrhunskih sportista (istraživanje obavljeno u okviru irske Gelske sportske organizacije - GAA) nego u opštem stanovništvu.

Ova studija se oslanjala na istraživanje šireg obuhvata sprovedenog u Evropi 2016. godine, koje je pokazalo značajan porast kockarskih problema kod profesionalnih sportista.

Jedna anketa sprovedena 2014. godine je otkrila da je u slučaju profesionalnih fudbalera i igrača kriketa, ovaj problem tri puta veći nego u opštoj populaciji.

Moćna kombinacija viška slobodnog vremena, viška novca za trošenje i snažno izražene želje za pobjedom po svaku cijenu, u stanju je da stvori idealne uslove za stvaranje i jačanje zavisničkog ponašanja.

"Neki od igrača koje smo intervjuisali vjeruju da karakterne osobine vrhunskih sportista same po sebi vode ka kocakrskim problemima", objašnjava Kiran Marej, vodeći istraživač studije sprovedene ove godine.

"Oni su po prirodi kompetitivni. Kockanje sa saigračima povećava rizik".

"Radi se o grupnoj aktivnosti i lako je vidjeti zbog čega oni žele pobjedu. Ukoliko je u timu prisutna kockarska kultura, to bi moglo da bude štetno".

Vilijams se slaže sa Marejevom procenom.

"Kada neki saigrač pobijedi, a ja izgubim, to u meni izaziva potrebu da se još više kockam", kaže on. "Ja sam uvijek bio loš gubitnik. Znam još mnogo mojih saigrača koji se isto tako osjećaju".

Marejeva studija pod nazivom Pokazatelji štetnog kockarskog ponašanja kod vrhunskih sportista je bila fokusirana na sportiste amatere.

U irskoj Gelskoj sportskoj organizaciji igrači nisu plaćeni, pa uz sportske obaveze obično imaju i druge poslove ili biraju više obrazovanje. Štaviše, oni se takmiče u ligama u kojima su sponzorstva kladioničarskih kompanija zabranjene.

Sasvim je drugačija priča u engleskom fudbalu.

Čak i van Premijer lige u kojoj je prosječna nedjeljna zarada viša od 70.000 evra, prema istraživanju iz 2019. godine, igrači i dalje jako dobro zarađuju.

Oni su profesionalci i životni stil im omogućuje dosta slobodnog vremena između intenzivnih radnih obaveza.

Štaviše, u ovoj zemlji fudbaleri su bombardovani logoima i sloganima kladioničarskih firmi.

"Svuda su oko nas", kaže Džejms Grajms - osnivač kampanje Big Step, lansirane 2019. godine u cilju ukidanja kockarskih reklama iz fudbala na svim nivoima.

"Nalaze se u svakoj ulici. Na televiziji. Na radiju. Sky Bet je sponzor Fudbalske lige. Oni su sponzori velikih stadiona i mnogih timova".

Osam timova u Premijer ligi ove sezone na prednjoj strani dresova imaju istaknute nazive kladioničarskih kompanija, dok još dva kluba slične reklame imaju ispisane na rukavima dresova.

Brentford, kojem je glavni sponzor južnoafrička kladioničarska kompanija Hollywoodbets, na terenu predvodi Ajvan Toni.

Engleski napadač koji trenutno izdržava osmomjesečnu zabranu igranja zato što je 232 puta prekršio pravila o klađenju, ima dijagnozu zavisnika od klađenja.

Upravo je ovaj kontrast između njegove suspenzije i zavisnosti i sponzora njegovog tima, privukao veliku pažnju.

"To je vrsta licemerja", kaže Grajms.

"Ovi mladići su primorani da budu šetajuće reklame za onlajn kockarnice, a ukoliko koriste njihove usluge, oni gube posao. To je besmislica".

"Na neki nakaradan način, ovo bi mogla da bude prekretnica. Trener Brentforda Tomas Frenk je rekao da tu nešto mora da se promijeni".

"Mislim da je to prvi put da je neki trener iz Premijer lige rekao ono što mi pričamo već godinama. Možda će ovo konačno zaista pokrenuti neke stvari".

Stvari su se promijenile.

Ili preciznije, stvari će se promijeniti 2026. godine kada kockarskim kompanijama više neće biti dozvoljeno da se reklamiraju na grudima igrača nakon revolucionarnog dogovora između klubova.

Grajms ovaj dogovor naziva "nesuvislim" i ističe da će kladioničarske firme i dalje moći da se oglašavaju na rukavima dresova, reklamnim plakatima na obodima terena, stubovima reflektora i na semaforima.

Ali zabrana na prednjim djelovima dresova predstavlja priznanje štetnog efekta bliskog odnosa sporta i proizvoda koji potencijalno mogu da naškode.

Prirodno, povlače se i paralele sa reklamama za cigarete koje su u Velikoj Britaniji bile zabranjene 2003. godine.

Studija sprovedena tri godine kasnije, otkrila je da je zabrana "u značajnoj meri smanjila izloženost uticajima reklamiranja duvanskih proizvoda".

Da li će i zabrana kockarskih sponzorstava imati ulogu srebrnog metka? Grajm nije siguran da će se to dogoditi.

"To će u svakom slučaju biti od pomoći u sprječavanju štete", kaže on, "ali samo po sebi to neće donijeti ništa".

"Zbog toga takođe moramo i da propagiramo stavove o bezbjednosti i da imamo nezavisne izvore finansiranja za istraživanja i liječenje".

Grajms sa strašću govori o ovoj temi. On kaže da je zaokupljen "misijom" i da je "bijesan" na fudbal i industriju koja ga je iznevjerila.

Kada je imao 16 godina, on je uložio 5 funti na pobjede četiri tima i zaradio 90 funti kada su ti timovi pobijedili. Još uvijek se sjeća imena tih klubova - Histon, Stivenejdž, Peterborou i Torkvej.

"Mislio sam da sam skapirao sve u fudbalu", kaže on.

"Otprilike u to vrijeme sam počeo da se zanimam i za trenerski posao. Sa 17 godina sam već imao UEFA licencu".

Radio sam u akademijama u Šefild junajtedu i Donkaster roversu. Fudbal je bio moj život. Vjerovao sam mu svim srcem i dušom".

Njegovi ulozi su postajali sve veći.

Baš kao i novac koji je dugovao prijateljima i članovima porodice, ali i "sumnjivim firmama koje više ne postoje". Sve u svemu, izgubio je blizu 100.000 funti. Borio se da sačuva posao.

Jednom prilikom, kada više nije znao kuda da ode, nekoliko noći je proveo spavajući na željezničkoj stanici.

"Imao sam sreće da sebi nisam oduzeo život, jer je i to lako moglo da se dogodi", kaže on.

"Bio sam na ivici da učinim nešto strašno. Mislim da ljudi ne shvataju kako zavisnost može da ubije ljude".

"Razgovarao sam sa roditeljima koji su izgubili djecu nakon samoubistava povezanih sa kockanjem".

"Čitali su mi njihove oproštajne poruke i kockanje je često bilo isticano kao primarni faktor. Kada ovo budemo sagledali u svjetlu rizika od gubitka života, imaćemo i bolje mehanizme za sprječavanje ovakvih stvari, ali još uvijek smo daleko od toga".

Grajms veruje da je u srži rješenja problema obrazovanje.

Slično misli i Vilijams koji je trenutno pod ugovorom sa privatnom konsultantskom firmom Epic Risk Menagment, koja pomaže drugima koristeći iskustva sportista sa kockanjem.

Vodeći klubovi Premijer lige, kao što su Mančester siti, Arsenal i Čelsi, koriste njihove usluge.

"Govorim na skupovima u prostorijama prepunim fudbalerima i oni se poistovjećuju sa pričama koje im prezentujem", objašnjava Vilijams.

"Ponekad su to veoma emotivni događaji".

"U prostoriji sam prepunoj poznatih fudbalera, a ni muva se ne čuje. Oni prepoznaju likove i emocije, kao i pritisak o kojem govorim".

"Čak i oni koji igraju na najvišem nivou prepoznaju ove teme. Tada osjećam kako sam nešto postigao".

Za razliku od organizacije Big Step, Epic ne zagovara raskid partnerstva između fudbala i kockarskih firmi.

Oni su u partnerstvu sa sedam kockarskih kompanija i iz ove industrije uzimaju novac za svoje delovanje.

"Mi ne tražimo da se kockanje zabrani u ovoj zemlji", kaže Džon Milington, direktor u kompaniji Epic. "Klađenje na sport može da bude zabavan hobi za mnoge ljude".

"Mi pokušavamo da obučimo ljude, a naročito sportiste koji su posebno ranjivi, da savladavaju probleme koji im se nađu na putu".

"Znamo da smo u stanju da promijenimo stvari. Kroz priče sa sportistima koji rade sa nama, mi pokušavamo da uklonimo stigmu o štetnim kockarskim navikama".

Vilijams razumije sve to i napominje da je osjećao sramotu zbog zavisnosti koju je stekao i da nije bio u stanju da to prizna treneru ili saigračima.

Marejevo istraživanje je otkrilo da su se igrači koji su imali sličan problem, lakše odlučivali da razgovaraju sa članovima porodice i zato misli da je od ključne važnosti da se obezbijede bezbjedna mjesta na kojima bi igrači mogli da pronađu pomoć.

Sve više sportista počinje javno da govori o ovoj temi.

Nekadašnji igrač Arsenala Pol Merson je u dokumentarnom filmu iz 2021. godine, razgovarao sa trojicom fudbalera koji su se oporavljali od kockarske zavisnosti - Kitom Gilespijem (Njiukasl i Severna Irska), Džonom Hartsonom (Arsenal i Vels) i Skotom Dejvisom (Reding) o njihovim životima i gubicima koje su pretrpjeli.

Njih četvorica su, vjeruje se, sve zajedno izgubili oko 15 miliona funti kockajući se.

Toni Adams, Merson i Hartsonov bivši kapiten Arsenala su 2000. godine osnovali kliniku Sporting Chance.

Ona pruža podršku i usluge liječenja bivšim i sadašnjim sportistima u prevazilaženju poremećaja zavisnosti.

Adams je 2022. godine u intervjuu za Tajms rekao da na klinici Sporting Chance imaju više pacijenata sa zavisnošću od kocakanja od onih koji imaju sličan problem sa alkoholom. On je kockanje opisao kao "omiljenu drogu fudbalera Premijer lige".

Iako se percepcija vezana za ovu bolest zavisnosti mijenja, neke mentalne prepreke ostaju.

"Postoji problem sa sportistima koji traže pomoć u poređenju sa onima iz opšte populacije", objašnjava Aleks Mils koji predvodi sektor obrazovanja i komunikacije u organizaciji Sporting Chance, koja je samo prošle godine imala preko 1.000 ljudi o kojima se brinula.

"Postoji taj mačo aspekt u svemu. Da bi se u tom svijetu napredovalo potreban je snažan ego, ali onda se izazovi poistovjećuju sa slabostima".

Getty Images

Svi koji su intervjuisani za potrebe ovog članka se slažu u jednoj važnoj stvari - da je kockarska zavisnost problem iz domena mentalnog zdravlja i da bi mogla da naškodi cijelom društvu.

Vladin izvještaj koji je objavljen 27. aprila ove godine, makar je objelodanio želju onih koji imaju moć da nešto urade da se pozabave ovom temom.

Tokom najveće reorganizacije regulacije kockarskog sektora u posljednjih 20 godina, predložene su različite mjere. Tako su predloženi i limiti na korišćenje slot mašina za uzrast 18-24 godine, koji prema ovom izvještaju predstavlja ,,naročito ranjivu grupu".

Druge mjere predviđaju provjere kockara koji gube velike količine novca. One bi se primjenjivale u slučajevima kada bi kockari gubili više od 1.000 funti u roku od 24 časa, ili 2.000 funti u periodu od 90 dana.

Ove mjere su usmjerene ka onima koje zavisnost već obuzima.

Međutim, neki smatraju da su uočljivi ljubitelji kockanja ili oni mladi ljudi koji imaju na pretek i novca i vremena i dalje ranjivi.

"Oni koji u kasnijem životnom dobu budu izloženi ovom poroku, ipak imaju manje šanse da postanu zavisnici", kaže Grajms.

"Djeca od 9 ili 10 godina su takođe izložena. Ukoliko zauvijek ne izbacimo klađenje iz sporta, ovim problemom će morati da se bave i generacije koje dolaze".


Pogledajte i ovu priču:


Pratite nas na Fejsbuku,Tviteru i Vajberu. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk

Bonus video: