Svaki grad, kvart ili ulica imaju neki svoj Amarkord. Prevod koji se najčešće nametao kao logičan za naslov čuvenog Felinijevog filma je bio: „Sjećam se“, pa čak i „Gorko sjećanje“.
Felini je napisao :„Jednoga dana, u restoranu, dok sam žvrljao po salveti, izašla je na vidjelo riječ amarkord. Pa da, rekoh sam sebi, ljudi će je odmah poistovjetiti sa sjećam se. A ja sam htio da izbjegnem da moj film protumače kao autobiografski.“
Jedan od fragmenata mog ličnog amarkorda bi mogla da bude epizoda sa K. J. u kojoj sam imao sasvim pasivnu ulogu.
Tog ljeta, negdje krajem 70-ih u našu ulicu se iz čista mira doselio mladić u svojim dvadesetim godinama. Ostala mi je nepoznata stavka iz njegove biografije, da li je rođen u SAD ili se kao mali sa porodicom preselio za Njujork.
Razumjeli smo ga sasvim dovoljno iako je govorio naporno, sa teškim akcentom. Kao nov lik i dosta stariji od nas, brzo je privukao pažnju. Kad su momci iz ulice shvatili da je tip majstor kung fua, tu više ništa nije bilo isto. Posle nekoliko dana je spontano stekao status „učitelja“ a kod mlađe muške populacije je presahla svaka želja za fudbalom i ostalim zanimacijama. Prirodno, počeli su da ga oponašaju, pa je postalo sasvim normalno da se jedan drugom obraćaju sa „ men“.
U susjednom dvorištu je ekspresno napravljena filijala hrama Šaolin, a polaznici su se sa zapanjujućim entuzijazmom posvetili savladavanju tajni drevne borilačke vještine.
Za podsjećanje, hram Šaolin osnovan je krajem V vijeka nove ere, ali je zapravo počeo u potpunosti da funkcioniše kada je indijski budistički misionar Bodhidharma u šestom vijeku posjetio Kinu i utemeljio zen budizam. Razvio je vježbe za sveštenike kojima su oponašali pokrete životinja.
Ako nesuđeni kung fu majstori iz ulice nisu znali ko su Maks Plank ili Volt Vitmen, znali su vrlo dobro ko je Brus Li. Štaviše, znali su napamet svaki njegov film. Svaki razbijen nos ili arkada u sparing borbama nisu donosili bol već jedva čekanu inicijaciju.
„Hram“ je funkcionisao besprekorno i radio 24 sata na dan. Talentovani su se izdvajali, pa su pojedini, odgovorno tvrdim, radili bolje „čakljama“ od samog njihovog uzora sa filma.
Tu nije bila zanemarena ni duhovna ravan obuke, pa su vrijedni učenici ubrzano ulazili u svijet istočnjačkog misticizma.
Način na koji su drački „monasi“ razvijali svjesnost, koncentraciju i mirnoću je posebna tema. Njihovo upražnjavanje meditacije kao dijela puta prema prosvjetljenju i nirvani je bilo poprilično groteskno i odmetnulo se u malu, idiotsku budističku denominaciju.
Isto kao što se bez najave pojavio egzotični kunf fu majstor, tako je iznenada i nestao. Film bez glavnog junaka i nije film, pa se u nekoliko sljedećih mjeseci odnosno kadrova ugasio sam od sebe. I da završim sa Felinijem: „Amarkord je trebalo da bude zbogom jednom razdoblju u životu, toj neizlječivoj adolescenciji koja prijeti da nas ima zauvijek i s kojom ja i dalje ne znam što da radim. Da li da je vučem do kraja, ili da je odložim u arhivu? Uostalom, taj moralistički cilj da se odraste… Što on zaista znači? I pod pretpostavkom da je moguće odrasti, što dakle biva kad se odraste? Da li ste ikada sreli odrasle? Ja nisam. Doduše, možda odrasli izbjegavaju ovakve kao što sam ja.”
Sa FB stranice autora
Bonus video:
