ŽIVOT I OSTALO

Jegor i Jekaterina

Dvije godine kasnije (1808.) Jegor je, razdiran tugom i kajanjem, završio svoj neimarski, ali i životni put. Sahranjen je u porti manastira Praskvice. Ostavio je za sobom neobičan legat, put od mora do Čelobrda, odakle se, sa svakim korakom, pruža sve veličanstveniji pogled na najljepše parče jadranske obale, od Miločera do Svetog Stefana.
191 pregleda 5 komentar(a)
Manastir Praskvica, Foto: Wikimedia Commons
Manastir Praskvica, Foto: Wikimedia Commons
Ažurirano: 23.11.2016. 08:25h

Pobjednici pišu istoriju, hroničari uljepšavaju prošlost, autobiografi svoje zasluge u njoj: ljudsko sjećanje je varljivo i podložno uticaju sadašnjosti, tako da se plašim da ništa od onog što nam se servira da se dogodilo u bližoj i daljoj prošlosti ne sadrži kompletnu istinu. Možda je i bilo tako kako stoji u knjigama, a možda i nije.

I ne znam je li priča o tragičnoj sudbini Rusa Јegora i njegove kćerke Jekaterine baš tako potresna kao što je dovde doprla, ali nas je, bez obzira što smo za nju davno čuli, motivisala da se, prije nekoliko dana, uspentramo uz stazu koju je Jegor, kao pokajanje za svoj grijeh, gradio punih deset godina, s početka 19. vijeka, od manastira Praskvice do Čelobrda.

Oficir visokog ranga u carskoj Rusiji, plemićkog porijekla, Jegor Stroganov, imao je nesreću da mu se kćerka mezimica zagleda u kapetana lijepog lika i tankog morala. Štiteći kćerkinu čast, izazvao je oficira na dvoboj. Kapetan je prvi pucao i pogodio Jegora u lijevu ruku. Jegor je gađao srce i nije promašio. Ruku su mu amputirali, ali teže mu je od gubitka ruke pao nestanak kćerke. Sedam godina je bezuspješno tražio, a onda je odlučio da ostatak života provede u manastiru, daleko od Rusije. I jednog dana, krajem 18. vijeka, u manastir Praskvice, u duhovni centar Paštrovića, stigao je neobičan, jednoruk isposnik, da tu zauvijek i ostane. Tražio je samo mir, a posao je sam našao. Odlučio je da napravi put od manastira do Čelobrda, kroz krševit, okomito nepristupačan teren. Imao je, kako zapisa hroničar, samo jednu ruku, carigradski malj i gvozdenu volju. Kad je bio, otprilike, u pola posla, u manastir je pristigao golobradi mladić, takođe Rus, koji je dobio monaško ime Jelisej. U manastirskoj trpezariji prvi put su se sreli Jegor i Jelisej. Starcu se učinilo da ga je zasvrbjela ruka koje nema, a mladiću su zaiskrile oči. Starac je slutio, mladić je znao... Četiri godine po dolasku u manastir Jelisej se razbolio, počeo je da kopni, a kad je shvatio da mu je kraj blizu pozvao je Jegora u svoju keliju. Starac je zaridao kad je mladić, uz vidan napor, skinuo monašku kapu ispod koje se ukazao mladež na lijevoj sljepočnici. Onaj mladež! Upravo u taj mladež najviše je volio da poljubi svoju lijepu, nježnu, pametnu kćerkicu. Monasi, iznenađeni i uplašeni, jedva su odvojili starca od Jekaterine, kćerke koja mu je izdahnula na rukama. I odlučili su da sačuvaju tajnu. 

Dvije godine kasnije (1808.) Jegor je, razdiran tugom i kajanjem, završio svoj neimarski, ali i životni put. Sahranjen je u porti manastira Praskvice. Ostavio je za sobom neobičan legat, put od mora do Čelobrda, odakle se, sa svakim korakom, pruža sve veličanstveniji pogled na najljepše parče jadranske obale, od Miločera do Svetog Stefana.

*       *       *

More na mene djeluje dvojako: pogled na pučinu, posebno na ono mjesto gdje se more spaja s nebom, bilo da se nazire u izmaglici ili se jasno ocrtava, djeluje umirujuće, a istovremeno, u njegovoj blizini, ovih dana, u poznu jesen i zimi, kao da mogu rukom da dodirnem, da opipam, svu prolaznost života i sagledam sebe sićušnog, beznačajnog. Zimi se na obali mora osjećam inferiorno i zbunjeno pred njegovom veličinom, snagom i tajnama. 

Ljeti je drugačije: more izgleda pitomo, kao da je svjesno da mora da istrpi onu nepreglednu masu svijeta koja se praćaka u njegovoj utrobi. 

Plašio sam se kao dječak mora, valjda zbog toga što smo jednom, prilično udaljeni od obale, ostali u čamcu kome je otkazao motor. Odavno se ne plašim čarobnog plavetnila o kojem, u stvari, tek ponešto znam, onako s vrha. Ljeti uživam u njegovim čarima na Kraljičinoj plaži, zimi mu iskazujem respekt i nastojim da se, kad god je moguće, nađem naspram onog „kiča“ koji se zove zalazak sunca u barsko more.

I povremeno, kako se to moderno kaže, otkidam na pjesmu Tome Zdravkovića “Tužno leto”, sa onim dert stihom: “A more, k’o more, nemirno i plavo, kao kosa tvoja, kao oči tvoje”...

*       *       *

Ponekad mi, dok šetam uz more, nešto upadne u oko (ne u bukvalnom smislu, nosim naočari, pa se to rijetko dešava): neki neobičan čovjek, pojava ili događaj i prvo što pomislim jeste kako bih mogao da o tome napravim zabilješku na ovom blogu. Ako pri sebi nemam olovku i hartiju, ponovim nekoliko puta “krucijalnu” riječ koja će me, sigurno, podsjetiti na ono o čemu sam htio da pišem i spokojno nastavim dalje. Ne prođem ni stotinu metara, a na ono što me motivisalo da pišem zaboravim kao da ga nikad nije bilo. I ne mogu da se sjetim o čemu se radilo, ma koliko se naprezao. Danima kasnije, neočekivano, čini se iz čista mira, odnekud mi se, kao iz neke daljine, vrati riječ koje nisam mogao da se sjetim i na osnovu nje lako napišem tekst. Tada osjećam veće zadovoljstvo nego da je sve bilo napisano jednostavno i odjednom.

*      *      *

Jednom ću, kad mi bude bolji standard (a biće to vrlo brzo, neću napuniti ni 70 godina), dva puta upotrebiti novu pastu za zube i – baciti je, iz inata. Jer, djeluje mi da se čitavog života rvem sa nekim ostacima ostataka iz tube, ranije “kolinosa”, danas “kolgejta”.

I iznova se začudim koliko još može da stane paste u, naizgled, potpuno iscijeđenoj tubi.

*      *      *

Opet nam dani brzo idu, a mi ne uspijevamo da ih rastegnemo, ništa se u ovom gradu ne dešava. Pokušaćemo da malo “stanemo na loptu” odlaskom u Podgoricu, u CNP, na predstavu “Šćeri moja”, 2. ili 3. decembra.

Bar je zimi, i dalje, kulturna provincija. 

*       *       *

Uvijek sam bio u dilemi šta da napišem povodom dočeka Nove godine na crnogorskim trgovima. Te pare što se daju takozvanim estradnim umjetnicima mogu se upotrebiti na mnogo bolji način i za znatno važnije stvari, recimo, za izgradnju ili, makar, revitalizaciju postojećih bolnica i škola.

Sa druge strane, jednom godišnje je Nova godina, ljudi imaju pravo da se opuste, da se osjećaju jednakim s onima koji čitav vijek provode u izobilju, da nekoliko sati žive u iluziji da će iduće godine biti bolje.

Tako je bilo onda kad je u Baru gostovao Zdravko Čolić, tako će biti i 1. januara kad na glavnom gradskom trgu nastupi omiljena regionalna zvijezda, “vaspitani mladić iz susjedstva”, srpski brend, Momčilo Bajagić Bajaga. 

Preporučujemo za Vas