BLOG

Deportacija, puč i neobaviješteni premijer

Kao kod deportacije, tako i kod skorašnjeg puča ili „puča“, Premijer nije bio obavješten već je o njemu doznao iz medija na izborni dan!
167 pregleda 30 komentar(a)
Milo Đukanović, Foto: Boris Pejović
Milo Đukanović, Foto: Boris Pejović
Ažurirano: 12.11.2016. 08:00h

Prije sedam – osam godina dok je još bila aktuelna priča o najvećem ratnom zločinu u novijoj istoriji Crne Gore – deportaciji BiH izbjeglica, u emisiji najboljeg novinara kod nas i u Beograd „Živa istina“, Đukanović je izjavio, parafraziram: o tome nijesam znao ništa, tek mnogo kasnije sam doznao za deportaciju.

O tom ratnom zločinu više niko ne priča njiti ga pominje, osim mene.

U zataškavanju slučaja, pored novinara – pogotovu onih koji su se proslavili na tu temu, ogroman doprinos je dao SDP Ranka Krivokapića, a ključan tzv. Bošnjačka stranka.

Poslije navedene izjave Đukanovića „da nije znao“, a neposredno prije njegovog narednog gostovanja kod istog novinara u istoj emisiji (Živa istina), dolazim u posjed dokumenta koji opvrgava tvrdnju tadašnjeg premijera. Radi se o dokumentu broj 905/3 od 18.08.1992.godine izdatog od strane MUP-a RCG, a na zahtjev Danijele Stupar – Titorić. U dokumentu između ostalog piše:

„Predsjednik Vlade Republike Crne Gore drug Milo Djukanović je proslijedio Vašu molbu MUP-a RCG, uz zahtjev da Vas obavjestimo gdje Vam se nalazi suprug i zašto je uhapšen. Vaš suprug, Titorić Alemko iz Novog Sarajeva je uhapšen 26.05.1992. godine u Herceg Novom, kao i još 34 lica, a na zahtjev Srpske Republike BIH i predat ovlašćenim radnicima SUP-a Srebrenica…”

U potpisu sa pečatom, Ministar unutrašnjih poslova Nikola Pejaković.

Tada sam se još javljao u otvorenoj emisiji pomenutog novinara, koji je uz to što je najbolji novinar ujedno i najveći patriota, rodoljub i Crnogorac sa kraja XX i početka XXI vijeka. Vodili smo uvijek oštre polemike na ivici incidenta. „Naoružan“ ovom inforamacijom rekao sam mu da posjedujem dokument koji dokazuje da je Đukanović u njegovoj prošloj emisiji izrekao laž, ponudio mu ga na uvid, i zatražio da u narednoj emisiji sa Đukanovićem ponovo pokrene pitanje deportacije i njegove odgovornosti povodom tog ratnog zločina.

Svakom novinaru bi ovakva informacija bila Božji dar u svijetlu prethodnih činjenica i izrečenih tvrdnji. Informacija kojom bi mogao da matira svog sagovornika i stekne neki vid novinarsku slave.

Bard crnogorskog novinarstva mi je odgovorio doslovno: „Neću mu postavljati to pitanje, neću ga u svakoj emisiji pitati isto pitanje o deportaciji“!

Kao kod deportacije, tako i kod skorašnjeg puča ili „puča“, Premijer nije bio obavješten već je o njemu doznao iz medija na izborni dan!

Teroristi su htjeli da ga uhapse, kasnije doznajemo i da ga ubiju, službe su već duže vrijeme pratile atentatore i pučiste, a niko ga o tome nije obavjestio već je to doznao iz medija!?

Ne samo što imamo najdugovječnijeg premijera u Evropi – moguće i u svijetu, nego i najneobavještenijeg.

Za sam kraj ovog mog osvrta citiraću istog tog Đukanovića povodm slučaja smrti beba u porodilištu u Bijelom Polju i ostavke Ministra Radunovića:

„Đukanović se zahvalio ministru u ostavci na dosadašnjem doprinosu unapređenju zdravstvenog sistema i rada Vlade u cjelini i konstatovao da način na koji je postupio Radunović treba da predstavlja primjer svima, pogotovo zaposlenima u državnoj upravi, da i objektivna odgovornost, odnosno i nepostupanje predstavlja osnov za odgovornost“.

Postavljam logično pitanje: važi li ovo nepostupanje i objektivna odgovornost i u dva gore navedena slučaja, pogotovu u slučaju deportacije BiH izbjeglica?

pcnen.com