To je za mene oduvijek bila usputna stanica. Tuda prolazim kad idem dalje ka sjeveru. Nekad se do Žabljaka moglo samo preko Tušine i Boana, ili preko Mljetička, trideset i kusur kilometara krivudave džade koja proguta sat i kusur vremena, pa se u Šavniku obično pravila pauza. Zastali bismo na zidiću prekoputa hotela dok mašina ne predahne. Otkako je put skraćen zahvaljujući magistrali, pauze su izgubile smisao. Stajalište se pretvorilo u prolazište. Grad je u svijesti putnika-prolaznika sveden na krivine i nepromjenljive konture koje se smjenjuju s obje strane ceste.
Nedavno sam zbog neke obaveze bio prinuđen da se zadržim dvadesetak minuta. Prilika da osvježim predstavu o varoši sabijenoj između obronaka Vojnika, Krnova i Ivice. Odmah registrujem novitete. Hotel „Šavnik“ sada nosi prezime teniskog maga koji vuče korjenje nešto južnije. Skrećem lijevo, silazim na široki trg koji je na najnižoj gradskoj tački. Vremešne zgrade i ispucao asfalt u kontrastu su sa zelenom rijekom i mostom ukrašenim cvijećem. Na obali šišti nova česma – stručnjacima je zakazala stručnost, pa je travnjak natopljen vodom koja šiba iz sve snage. Ne mari. Makar neće biti prevelika šteta. Ako ovo mjesto u nečemu ne oskudijeva, onda je to voda. Šavnik leži na tri rijeke: Bukovici, Bijeloj i Šavniku.
Trg je pust. Prvo živo biće koje opažam je veliki, crni mješanac. Upravo se rashladio pod česmom koja je silom prilika postala fontana. Protrči pored mene, povrati se na moj zvižduk, uljudno se pomazi i otkaska dalje. Okrenem se za njim i tada mi u oči padne neobična figura na livadi pokraj trga. Na prvi pogled djeluje kao napuštena stražarnica. Onda uviđam da je to, u stvari, minijaturna obućarska radnja. Ne plijeni ljepotom, ali je uspjela da se uklopi u letargičnu atmosferu. Metalna kućica koja teško da ima više od četiri kvadrata. Iznad vrata je ispisano prezime obućara, a struja je znalački pozajmljena s obližnjeg električnog voda. Kroz mali prozor vidi se sijeda šusterova glava. Nagnuta je, kao da drijema. Priđem desetak koraka i shvatim da sam se prevario – on ne spava, već čita neku podebelu knjigu. Pred ulazom stoji kokoška. Gleda lijevo-desno, kao da mu čuva mir. Odnekud se pojavi okupani garov, prođe pored limenke, starac mu dobaci par prijateljskih riječi na što ovaj zastane i zavrti repom. Potom se udalji, pa besposleni zanatlija ponovo utone u knjigu. Kokoška i dalje budno osmatra okolinu. Trg je i dalje tih. Nepomičnost naruše tek povremeni pokreti. Vrijeme se razvlači između tih nekoliko ustaljenih radnji.
Nesviklom oku djeluje da vrijeme stoji. I to već decenijama. Priča o Šavniku poznata je priča o velikim ambicijama i lipsalim nadama. Oni koji su u prolazu dive se krajoliku, sigurni da je to dom bogatih ljudi, a oni koji su stalno tu znaju da je u pitanju varka. Odmahnu rukom kao da po stoti put čuju jedan te isti vic. Imali bi štošta da posvjedoče o tome kako ljepota sama od sebe ne rađa blagostanje. U igri su mnogi faktori, koji strancima nijesu baš najjasniji. Oni se hvataju za glavu pri pomisli da se čovjek nije nadovezao na napor koji je priroda prethodno činila milenijumima. Da su glupost i ljenost sposobni paralizovati i najbujniji život. A bilo je pokušaja da se ponuđeno iskoristi. Surovi reljef izgradio je čvrste, otporne ljude. Njihova težnja za opstankom dolazila je do izražaja više puta kroz istoriju. U gorštačkom mentalitetu ima nečega što tjera naprijed čak i kad se čini da je svaki napor uzaludan; gorštak je iznikao na opasnosti i on se hrani opasnošću. Dovoljno je osvrnuti se na brojke iz rata. Stotine ljudi izginulo je tokom četiri godine fašističkog terora, a u svjetlu poslijeratnog novog početka posebno je zanimljiva činjenica da je razoreno bilo preko dvije trećine domova, dok je gotovo sva pokretna imovina uništena. Zatrti su bili preduslovi za oporavak. I kako krenuti ni od čega? Mala je vajda od prestanka vatre. Uz snijeg koji začepi svaki izlaz ka svijetu i najveći optimista bi digao ruke i potražio sreću negdje drugdje.
Tad na scenu stupa ambiciozni socijalistički projekat opšteg preporoda. Nije zaobišao ni šavničku rupu, koja je onako zabačena i opustošena bila prva na redu „da i bog od nje digne ruke“. Krenulo se, gle čuda, od obrazovanja. S nekadašnje tri četvororazredne osnovne škole skočilo se na četiri osmogodišnje, uz veliki broj isturenih odjeljenja, a kasnije je otvorena i škola usmjerenog obrazovanja. Gradili su se putevi, moderna bolnica, trikotaža „Durmitorka“ bila je centar industrijskog života, a izgradnjom hotela i turistička grana nakalemila se na šavničku privredu. Čak je i u Boanu otvoren hotel, čije se arhitekture ne bi zastidjelo ni Primorje. Interesantno je da spor razvoj nije probudio defetizam, već takmičarski duh. Varoš se svim silama upinjala ne bi li išla ukorak s republičkim trendom. I uskoro ga je nadmašila. Zahvaljujući politici bržeg razvoja nerazvijenih opština, društveni proizvod po stanovniku u Opštini Šavnik sredinom sedamdesetih je rastao po prosječnoj stopi od 27%, dok je na nivou Crne Gore ta stopa iznosila oko 18 procenata. Ohrabrujuća statistika dobila je potvrdu u stvarnosti. Umjesto da bježe glavom bez obzira, mladi su sudbinu vezivali za zavičaj.
I opet ćudljiva statistika. Ranije razlog za ponos, danas za očaj. Šavnik je na vrhuncu naseljavalo više od 7.000 ljudi. Škole je pohađalo više od 1.000 đaka. Posljednji popis ukazao je na sablastan podatak: za nekoliko desetina godina, stanovništvo se smanjilo nekoliko puta. Godine 2011. bilo je jedva nešto više od 2.000 mještana. Uspjeh će biti ako već naredni popis pokaže da je građana barem onoliko koliko je nekad bilo učenika.
Estetika je najočitiji pokazatelj propasti. Nakon što se iz pravca Nikšića savlada posljednja serpentina, pred očima se pruža kotlina ispunjena oronulim građevinama. Fabričke barake smjenjuju stambene zgrade koje kao da su ostale zarobljene u prošlosti. Jedino okruženje odudara od takve slike. Zelena brda nadvijaju se nad krovovima, prijeteće, čini se da sabijaju grad u želji da ga prodrmaju. On bukvalno spava. Više od polovine šavničke populacije čine neaktivni. Prosječna starost sve više se pomjera prema starima. A nove generacije sve manje gaje sentiment prema prostorima koji su jednom prokockali šansu.
„Trebalo bi da naprave jedan džinovski most preko ove rupe, da se ljudi ne muče“, kaže moja sedamnaestogodišnja rođaka, umorna od zmijolikog puta, pa dodaje kritički: „Ionako nema ništa da se vidi.“
Od šale bi je mogao demantovati svaki poznavalac okoline. Kanjon Nevidio, selo Pošćenje s dva bajkovita jezera, Petnjica Vuka Karadžića i Tušina Novice Cerovića, most na Bukovici iz rimskog perioda, pitoma sela-blizanci Mokro i Kruševice, rijeka Šavnik s rijetko viđenim fenomenom – prilikom niskog vodostaja, desi se da ostane bez vode nekoliko puta u toku dana, pa narod veli da ju je uhvatila „mukavica“. Što tek reći za čuvena dupla svitanja? Ako je Budva prijestonica turizma, Šavnik bi mogao gajiti imidž prijestonice romantike. Tokom ravnodnevice, dešava se da sunce uz pomoć izbrazdanog reljefa dvaput izlazi i zalazi. I ovdje je teško izbjeći simboliku. Sunce Šavničanima udvostručuje dan, daje im još jednu priliku za buđenje.
Na trgu − žive duše. Kokoška dežura. Obućar čita i čeka. Jednima može izgledati kao tranzicioni gubitnik, drugima kao upečatljiv detalj na razglednici, a samome sebi, ko zna: možda kao čovjek koji s užitkom prekraja penzionerske dane, uz knjigu i zanatlijsko iščekivanje, kao čovjek koji je sam sebi udahnuo svrhu, precizno, po svojoj mjeri. Krenuo sam, ne želeći da svojom turističkom zapanjenošću dalje narušavam sklad. Šavnik je za mnom ostao u onoj prepoznatljivoj obamrlosti. Biće da mi je zato pastrmka koju sam tamo pazario bila ukusna kao malo koje jelo u skorije vrijeme – kao da sam jeo plodove svijeta u nestajanju.
Bonus video:
