TAKO MI BLOGA

Snuff

Gušteri su vremenom postali pitanje prestiža. Momke koji su za pasom nosili nekoliko kapitalaca gledali smo kao bogove
87 pregleda 2 komentar(a)
sunff
sunff
Ažurirano: 09.02.2019. 09:13h

Veliki odmor znali smo da prekratimo uz borbe reptila. Odlazili smo na sami kraj školskog dvorišta, do dijela ograde koji je bio oslonjen na podzidu visoku tridesetak centimetara. U njoj su se na svakih nekoliko metara smjenjivale rupe kroz koje se vidio krug trave s druge strane.

Ni dan danas ne znam čemu su služile, ali nama su tada bile od presudne važnosti: provalili smo da ih gušteri koriste kao skloništa. Od tog otkrića nesrećni zelembaći nijesu više mogli da računaju na bezbjednost. Za njih je uslijedila agonija. Javio se među nama kreativac sa rješenjem kako ih istjerati na svjetlost dana. S jedne strane otvora stavljali bismo grlić prazne dvolitarke, a sa druge tiskali grančice sve dok izbezumljena lovina ne uskoči u flašu.

Onda smo je u povorci nosili do iduće rupe, urlajući usput poput urođenika koji se raduju plijenu. Ipak, glavna zabava počinje tek kada pronađemo drugog guštera – fora je u tome da ga na surov način upoznamo s bratstvenikom. Ubrzo su obojica u flaši. Miruju, ne znaju što ih je snašlo. Obazrivi su. Tada na scenu stupa onaj koji ih nosi. Potrebno je nekoliko puta protresti flašu da u njoj nastane pravi pokolj.

Kako da jedan gmizavac objasni drugome da se nije svojom krivicom našao na njegovoj glavi? A što se publike tiče, nema nas srećnijih. Jedni nijemo posmatraju gušterski ultimate fight, drugi navijaju iz sveg glasa; bez obzira na oblik ispoljavanja, emocija je ista. Prisustvovanje borbi na život i smrt uzbuđuje gene, zadovoljava najprimitivnije nagone.

Kasnije je svako od nas shodno mogućnostima razvijao ovu vrstu „vannastavne aktivnosti“. U mom dvorištu bilo je nečeg što je naročito pogodovalo puževima, nalazio sam ih na svakom koraku. Poslužili su mi za eksperiment. Odlučio sam da baš na njima isprobam lupu marke „Maped“ koju sam malo prije toga dobio na poklon. Jednog vrelog dana, kad mi se činilo da je podgorička zvijezda upekla maksimalnom snagom, poređao sam nekoliko puževa na pločnik ispred kuće.

Onda sam pomoću uveličavajućeg stakla na jednog od njih usmjerio sunčev krug. Kako se smanjivao, osjećao sam da mi adrenalin raste. A kad se sveo na veličinu zrna graška, puž je počeo da dimi. Pa da cvrči. Ruka mi je zadrhtala, ali ostao sam pribran. Stao sam tek kad sam se uvjerio da sam dovoljno naudio bespomoćnom stvoru. Smrad iz ljušture bio je potvrda mog trijumfa.

Tih je ljeta u mom naselju kod dječurlije bilo popularno takozvano „pecanje guštera“. Ubereš onu vitku biljku čiji se plodovi u obliku projektila kače za majice i pokazuju koliko imaš djevojaka ili momaka, ogoliš joj stabljiku i potom na vrhu napraviš malu omču, taman toliku da je možeš navući gušteru oko vrata. Nakon toga patroliraš uz komšijske ograde, vrebaš momenat kad se pojavi na coku. Naredna dva poteza moraju biti hitri i spretni: namicanje i povlačenje omče.

Gušteri su vremenom postali pitanje prestiža. Momke koji su za pasom nosili nekoliko kapitalaca gledali smo kao bogove. Što se mene tiče, par godina bio sam strastveni pecaroš, ali ulov mi je bio mršav, svega dva-tri guštera po sezoni. Da se okanem ove discipline navela me je glasina da je jedan od istaknutijih lovaca riješio da sportsku pobudu zamijeni prehrambenom. Navodno, obezglavio bi guštera, povadio mu organe, pa ga ispekao i u slast sažvakao. Svi smo se odreda zgrozili i okačili pecaljke o klin. Da smo znali za Bera Grilsa, vjerovatno bismo sve lakše podnijeli.

Dobro se sjećam da je suštinska dilema bila kako to izgleda zaklati guštera. Lišiti života stvorenje čijom sudbinom raspolažeš u potpunosti. Kako je to makar nakratko se osjećati bogom, steći njegovu mračnu sposobnost, cijepati nutrinu, uništavati... Srećom, u to vrijeme mobilni telefoni još uvijek nijesu mogli da prave video-zapise. Na času muzičkog u osmom osnovne desio se spontani praznik tehnologije kad je neko donio napravu koja ne samo što je imala ekran u boji, već i fotoaparat. A da nam je pri ruci bila kamera, nema sumnje da bi barem jedno od tih iživljavanja nad životinjama ostalo zabilježeno.

Krizne godine adolescencije, u kojima razdraženi tinejdžer (lutajući od krajnosti do krajnosti) oprobava i sadizam, ostale su za nama zajedno sa svojim izopačenostima. Tek s vremena na vrijeme me sustigne njihov odjek. Jednom sam se izvikao desetogodišnjoj sestri jer je iz čista mira zgazila pauka. Objašnjavao sam joj da ne smije to da radi, da nema nikakvo pravo na to, da veličina bića ne utiče na njegov značaj, da je jednak zločin zgaziti bubu i dići ruku na bilo šta krupnije; ona me je gledala kao da sa mnom nešto ozbiljno nije u redu. Danas je, pak, dosta opreznija. Nalazi opravdanim što prilikom šetnje oko kuće pazim da ne nagazim mrava. Za mene je to okajavanje grijeha prošlosti.

Tehnološki bum posljednjih je godina afirmisao tu potisnutu, kanibalističku stranu čovjekove prirode. Protrljao nas je kao čarobnu lampu, na najnezgodnijem mjestu, mameći iz nas ono najgore. Moralne barijere popustile su pred najezdom jezivo primamljivih mogućnosti. Orvelovski košmar postao je stvarnost: životi se odvijaju pod budnim okom kamere. Dani se više ne smjenjuju, nego uz pomoć tehnologije ostaju zarobljeni u memorijama kojima se ne nazire dno.

Snimanje nije selektivno. Snima se sve: saobraćajne nesreće, ubistva, tuče, svađe, silovanja, raznorazni vidovi nasilja, sve ono što je nekad bilo na nivou informacije sada zahvaljujući medijima postaje dostupno gotovo svima. Konzumenti tako postaju saučesnici. Novinari uglavnom ne haju za stvari koje isključivo pripadaju ljudskoj intimi. Vijest nije vijest ukoliko nije začinjena ekstremnim audio-vizuelnim dodatkom.

Njegov zadatak je da nadraži nerve, odnosno da privuče što veći broj gledalaca ili čitalaca. Nije kao nekada neophodno tragati za onim sajtovima iz internetskog podzemlja na kojima uz par klikova iz udobnosti sobe možeš da prisustvuješ masakriranju vojnika u Dagestanu, ili međuklanovskim egzekucijama u Meksiku, ili ratnim zločinima u Libiji i Siriji. Sveprisutni video nadzor i novinarski (ili amaterski) objektiv omogućava ti da se gotovo svakodnevno napajaš našom, autentičnom dozom zla.

Youtube obiluje krvavim snimcima sa visokim stepenom gledanosti, a prateći komentari nadmeću se u pohvalama i pokudama, stvaraju atmosferu orgijanja. I zar nije upadljiva sličnost sa, recimo, gladijatorskim arenama čiji smisao leži u smrti uživo? Istina je, realnost se umnogome prebacila na ekrane. Malo šta ostaje prepušteno mašti.

Virus snuff-a danas nije ograničen na video klipove. Prošlo je doba kada su ljudi u strahu nagađali koliko ima istine u Deodatoovom „Kanibal holokaustu“, ili se zgražavali nad činom sedamnaestogodišnjeg japanskog nacionaliste Otoje Jamagučija, koji je pred kamerama vakizašijem ubio socijalistu Inejira Asanumu. Snuff je vremenom mutirao i proširio područje djelovanja. Latentno se uvukao u svačiju svakodnevicu.

Zna da pokaže krajnju surovost, ali infiltrirao se i opstao služeći se kamuflažom. Na prvi pogled može nam djelovati da je sve što se nađe na fejsbuku u etičkom smislu manje-više korektno. Koliko sam upoznat, Zakerbergova administracija ekspresno reaguje kad na nečijem wall-u iskrsne vagina ili neka slična nedopustiva pojava. Međutim, snuff koristi „rupe u zakonu“. On se uzda u sljepilo opčinjenih korisnika Mreže.

U nekoliko navrata ostajao sam duboko zamišljen nad objavama pojedinih prijatelja. Nikako mi ne ide u glavu ovakav slijed događaja: momku umre prijatelj – momak odlazi na saučešće i usred kapele slika kovčeg s vijencem – kad dođe kući odmah kači sliku na facebook i, podrazumijeva se, oprema je odgovarajućim srceparajućim stihovima. Ne, tuga više nije čovjekova lična stvar. Tuga vapi za promocijom, za publikom, za komercijalizovanjem koje čak i ožalošćenog pretvara u karikaturu.

Ne sporim – može biti da sam ja taj koji krivo shvatam. Ali ubijeđen sam da psiholozi, sociolozi i ostali srodni stručnjaci i dalje ne koriste dovoljno blagodeti tehnologije da pokažu koliko se čovječanstvo idiotizovalo. Svi mi možemo biti pokusni zamorci, pa – kom opanci, kom obojci.

Nije tek tako Maltus govorio da čak i ratovi (bez njihovog etičkog opravdavanja) mogu biti korisni, jer da nije bilo njih ljudska populacija bi bila prenamnožena. Niti bez neke Švajcarci građanina koji ubije labuda šalju direktno u ludnicu. Slično tome, ne bi bila loša jedna velika „intelektualna klasifikacija“, zasnovana na naučnoj analizi. Šteta je ne koristiti onaj golemi materijal zatočen po memorijama i arhivama. Samo treba čitati znakove. Savremeno ludilo ostavlja mnogo tragova.