Tog za neke, makar nijh par, istorijskog julskog jutra, na Ivanjdan, ulaskom teške mehanizacije na centralni gradski prostor, ,,svečano“ su započeti radovi na rekonstrukciji Trga Slobode u Nikšiću.
Dva (novo)govora, slična ali ne i indentična, koja su pred zaposlenima u lokalnoj upravi održali predsjednik i menadžer, obilovala su vizionarstvom i ponosom, odisala prefinjenošću i urbanošću i kao takvi izazvali (ne)zasluženo ,,tanak“ aplauz od kolega iz lokalne administracije i javnih ustanova, kojima je bilo sugerisano da se pojave na Trgu Slobode i prisustvuju i ovom spektaklu. Moguće da je na (ne)oduševljenje uticala i razlika u honorarima između funcionera lokalne i ,,običnih“ službenika, omogućena kontraverznim Zakonom o zaradama zaposlenih u javnom sektoru. Ali da se ne miješamo u njihove unutrašnje stvari. Vratimo se onome što se tiče javnog interesa.
Ono što je, ne samo za moju malenkost, bilo interesantno jeste da na ovom nesvakidašnjem dešavanju nije bilo građana, čijom su se velikom podrškom za ovaj kapitalni infrastrukturni projekat, samo dan uoči ,,svečanosti“ hvalili gradski oci, u indentičnim reagovanjima u kojima su bezuspješno pokušali netransparentan proces i nedostatak kapaciteta za kulturan argumentovan javni dijalog, UDBA-škom, politikanstkom metodom spustiti na lični nivo, aludirajući na političku ambiciju vještih pojedinaca, među kojima je moja malenkost, koji su stali u odbranu višedececijskih i mnogo mlađih stabala lipa, koje su Trgu Slobode sve ove decenije davale ljepotu i vrijednost.
Ono što je bilo još nevjerovatnije, gotovo nezamislivo ako znamo da smo ,,debelo“ ušli u predizbornu kampanju, jeste izostanak visokih državnih zvaničnika sa još jednog ,,svečanog“ otvaranja koji će Nikšiću donijeti prosperitet i dati mu svjetski sjaj. Primjećen je doduše jedan poslanik, visoki partijski funkcioner, koji je, našaliću se, vjerujem došao da vidi kako to izgleda to lalino drvo kojim namjeravaju zamijeniti višedecenijske i one mnogo mlađe, poslednjih godina sađene lipe na Trgu Slobode. Ali isto kao što lala nije lipa, ni Lala nije Milo. Pa ni Filip. Nije Lala ni Milica. Da ostanemo u krugu nas nikšićana.
Moguće da su najviši državni zvaničnici, shodno ranijem iskustvu pretpostavili da će poput nekih drugih kapitalnih infrastrukrturnih projekata (npr. sistem za prečišćavanje otpadnih voda) biti još ,,svečanih“ otvaranja jer će rekonstrukcija imati više faza. Prva, ,,svečano“ započeta na svetac Ivanjdan, jer se tako (ne)valja, trebala bi da se završi tik pred predstojeće parlamentarne izbore. Politikantski providno ili ne, prosudimo shodno ličnim utiscima.
Poseban pečat spektakularnoj ceremoniji tog za mene veoma sparnog jutra, koju sam i lično ispratio iz hlada višedecenijske lipe bilo je pominjanje ekspertskog žirija, oformljenog zbog spomenika kralju Nikoli i isticanje učešća predsjednika države Vujanovića i Mitropolita Amfilohija u tom tijelu.
Ako mislite da je to slučajno, varate se. Rizikujući da pomislite da ulazim u domen teorija zavjere, ipak ću ustvrditi da je to takođe bio politikantski, providan pokušaj da se nedostatak argumentacije izdigne sa lokalnog na ,,veći“ nivo, jer valjda višedecenijske lipe, a da ne pominjeno one mlađe, slađe, zaštićene metalnom konstrukcijom, ne mogu biti važnije od države i crkve. Neće valjda građanima i nevladinim organizacijama pasti na pamet da krenu protiv države i vjere? Nije valjda lipa važnija od državnih simbola? Ili Svetog pisma?
Nije valjda Ustavom, čitavim nizom važećih zakona i potvrđenih međunarodnih ugovora garantovano pravo građana i zainteresovane javnosti na učešće u procesu donošenja odluka koje se tiču životne sredine, važnije od ,,garantovanog“ posla nekim investitorima i prostora za (u)gradnju?
Legenda kaže da su zraci sunca utkani u cvijet lipe. Sunce je utkano i u znak organizacije na čijem čelu imam čast da budem, pa me to dodatno obavezuje da osvjetljim suštinu problema sa kojim se Nikšić danas suočava i tako smanjim prostor za manipulacije javnosti oko motiva kampanje koja je nikšićke lipe poslednjih dva mjeseca učinila najpoznatijim u ovom dijelu svijeta.
Niko, a posebno ne oni građani koji žele da žive i rade u Nikšiću, nije protiv rekonstrukcije Trga Slobode, kao i što nijesmo protiv bilo kojeg drugog infrastrukturnog projekta čijom će se efikasnom realizacijom unaprijediti kvalitet životne sredine. Zbog toga je skandalozno da nije bilo javne rasprave za projekat rekonstrukcije, jer sjajne ideje koje smo dobili sa svih strana svijeta, mogle su biti razmotrene i usvojene. Mi nijesmo protivnici razvoja grada.
Ali jesmo protiv jednostranih odluka. Jesmo protiv nepoštovanja Ustava. Jesmo protiv nepoštovanja Arhuske konvencije i nepoštovanja Zakona o uređenju prostora i izgradnji objekata. Jesmo protiv bahatog ignorantskog ponašanja lokalnih funkcionera. Jesmo protiv bespotrebne sječe višedecenijskih drvoreda lipa. Jesmo protiv sječe mladih sadnica lipe, zasađenih prethodnih godina na Trgu Slobode.
Lala nije lipa. Pa bio i američki tulipaner.
Lipama je mjesto na Trgu Slobode. Jer sloboda još uvijek živi u Nikšiću.
A Nikšić, ko i Nikšićani. Pamti i bolja i gora vremena.
Bolja čekamo zajedno. Jer zajedno možemo sve.
Izvor: aleksandarperovic.wordpress.com
Bonus video:
