BLOG

Pismo iz Londona

Život u Londonu ponekad podsjeća na priču o Tantalu. Sve je dostupno, a ništa nije dostupno
2556 pregleda 4 komentar(a)
Detalj iz Londona, Foto: Maša Elezović
Detalj iz Londona, Foto: Maša Elezović
Ažurirano: 17.05.2019. 14:03h

Vrijeme je česta tema razgovora u Londonu, ali ne u kontekstu u kom biste očekivali, nema nikakve veze sa količinom padavina ili nijansom plave na nebu.

“Koliko ti vremena treba do tamo i koliko imaš presijedanja?” je prava tema razgovora o vremenu. U kom god londonskom kvartu živjeli, mjesto gdje želite biti je sat vremena udaljeno. Autobusi, metro i vozovi su neizostavni dio svakodnevice i vrlo dobar kontrolni mehanizam za odvajanje bitnog od nebitnog.

Da li je nešto stvarno vrijedno dva sata vožnje? Da li želim na taj koncert, i da li je taj veganski burger na drugom kraju grada stvarno toliko dobar? Šta je zapravo vrijedno našeg vremena, jer London nudi sve. Od igle do lokomotive, i to u vašim omiljenim bojama.

Predstave, mjuzikli, izložbe, časovi svega što ste ikada željeli da naučite, sve u ovom velikom gradu u kom se cijeli svijet ogleda. Poslije života u Podgorici ovo obilje izbora može zvučati primamljivo.

Jedna od mojih velikih strasti je argentinski Tango. U Londonu se uvijek nešto događa, svako veče se na više lokacija organizuju milonge (Tango plesne večeri), dolaze najbolji maestrosi iz Argentine da drže seminare i London je prepun dobrih plesača uvijek spremnih na cabeseo (diskretno pozvanje na ples klimanjem glave).

Ulaz na milongu košta koliko mjesec dana časova u Podgorici i nerijetko se vraćam sama u 3 ujutru autobusom sa drugog kraja grada, jer za mene je Tango taj koji je vrijedan vremena.

Počela sam da plešem prije dvije godine u Podgorici. Čula sam da se otvorila nova škola, da su instruktor i instruktorka divni, škola je blizu kuće, i oduvjek sam htjela da plešem Tango. U Podgorici se skoro svako veče, baš kao i u velikom Londonu, organizuje neko Tango dešavanje.

Zajednica je mala, milonge su skoro besplatne i toplinu zagrljaja omiljenih partnera I partnerki veliki grad ne može zamijeniti. Da sam prije dvije godine živjela u Londonu Tango i ja se ne bismo sreli i naš sudbinski susret bi morao da sačeka.

Život u Londonu ponekad podsjeća na priču o Tantalu. Sve je dostupno, a ništa nije dostupno. Za razliku od Londona u našoj maloj Podgorici nebo je često plavo, parkovi zeleni i trava idealna za subotnji piknik.

Svakog mjeseca neka škola otvara novu grupu, plesa, slikanja, fotografije, joge, kuvanja. Imamo filmske festivale, ulične izložbe, pozorišne prestave I koncerte, deset minuta udaljne I često besplatne.

Pa zašto onda ne plešemo više, zašto nam parkovi nisu puni štafelaja i četkica koje pokušavaju da uhvate zrake poslednjeg jesenjeg sunca? Zbog čega dane provodimo iznad sad već kultnog “dojča” i žalimo kako se ništa ne dešava?

Ako baš želite nešto što Podgorica ne pruža, pokrenite sami, tako je Tango došao u Podgoricu, zato sve više ljudi vozi biciklo, zato zaljubljenici/ce u društvene igre imaju gdje da se okupljaju.

Prodrmajte svakodnevicu i iskoristite ono što je na dohvat ruke, a ako nije, napravite sami, za sve nas koji i dalje vjerujemo da se ispod svih tih naslaga spavaonica i investitorskih projekata krije grad i u njemu ljudi.