TAKO MI BLOGA

Vilhelm i Hugo u posjeti Crnogorcima

Vilhelm Ebel je bio njemački prirodnjak, predavač prirodnih nauka na Univerzitetu u Kenigsbergu. U proljeće 1841. godine krenuo je na put po Dalmaciji, zahvaljujući podršci Pruskog kraljevskog ministarstva za kulturna, zdravstvena i školska pitanja, a to putovanje se neočekivano proteglo i na Crnu Goru
81 pregleda 0 komentar(a)
Skadarsko jezero
Skadarsko jezero
Ažurirano: 10.02.2019. 23:24h

Kad god je lijepo vrijeme, pa još vikend, i u najvećoj crnogorskoj divljini može vam se desiti da naletite na strance. Ako nijesu mještani nekog primorskog mjesta, onda su uglavnom turisti koje je zadivila mogućnost da u svega par dana čitavu jednu zemlju obiđu uzduž i poprijeko. Prolete kroz gradove, u onim drevnim ispucaju koji stotinak snimaka, a onda jedva čekaju da vide kako se to u, otprilike, Korziku i po prostora stijesnilo toliko planina, kanjona, uvala i jezera. Kao po pravilu su puni pitanja i utisaka. Bude među njima i onih koji vode dnevnike i svemu iole vrijednom pažnje posvete makar jednu tezu. No, bilo je i prije dva vijeka inozemaca koji su sa ništa manjim entuzijazmom obilazili iste predjele – istina, avanturističkog duha prilagođenog tadašnjim saobraćajnim i političkim uslovima – i koji su o svojim iskustvima ostavili vrijedne zapise. Doznati šta drugi misle o nama više i nije toliki ekskluzivitet; doznati šta su mislili o nama u XIX vijeku ravno je oživljavanju istorije, ulasku u vremensku mašinu.

Vilhelm Ebel je bio njemački prirodnjak, predavač prirodnih nauka na Univerzitetu u Kenigsbergu. U proljeće 1841. godine krenuo je na put po Dalmaciji, zahvaljujući podršci Pruskog kraljevskog ministarstva za kulturna, zdravstvena i školska pitanja, a to putovanje se neočekivano proteglo i na Crnu Goru. Nije mogao odoljeti činjenici da se našao tako blizu države o kojoj se u njemačkoj javnosti zna tako malo. Botaničar po zvanju, riješio je da se pošto-poto domogne ovog tajanstvenog parčeta Balkana, sa dvostrukim ciljem: ne bi li pobrojao poznate i endemske biljke, ali i upoznao „zemlju koju su mi više puta opisali kao opasno područje u koje bez neke veće potrebe ne treba zalaziti“. Kao rezultat njegove fiks-ideje nastao je putopis „Dvanaest dana u Crnoj Gori“ (CID, 2006). Prvi dio sastoji se od poglavlja koja opisuju svaki dan ponaosob, počev od trenutka kada se brod „Grof Mitrevski“ usidrio u kotorskoj luci. U drugom je dat pregled sakupljenih biljaka i on predstavlja prvo cjelovito prirodnjačko djelo o Crnoj Gori.

Period koji je Ebel odabrao za putovanje bio je povoljan – proljeće ljetnjeg karaktera, a za crnogorske prilike nesvakidašnji manjak okršaja s Turcima. Prvi punkt na kome se želio zaustaviti bilo je, naravno, Cetinje. Smjestio se u jedinoj gostionici, u sobičku na spratu čije su podne daske bile toliko razdvojene da je sa kreveta sasvim dobro vidio ko ulazi i izlazi. Tada se desila neobična nezgoda: pošto su cetinjske vlasti bile upoznate s dolaskom njemačkog istraživača, naložile su da se iz topova ispale plotuni u njegovu čast. Kako su tobdžije bile neiskusne, primakle su fitilje isuviše jedan drugome i izazvale eksploziju koja ih je umalo koštala života. Ebel se ni kriv ni dužan nije baš mogao poradovati ovom izrazu dobrodošlice. A dok je pokušavao da zaspe i malo se povrati od šoka, pažnju mu je privukao zvuk lupanja čekićem. Pogledao je kroz prozor i vidio kako prekoputa majstori ukrašavaju oružje. Okruživali su ih mladi Crnogorci, pripadnici vladičine tjelesne garde, netremice prateći njihov rad. Ebel u toj opčinjenosti oružjem vidi poziv na oprez: „Ovo me je podsjetilo da je stvarnost krvavih crnogorskih ratova, o kojima sam do tada samo čuo razne priče, stupila u moju neposrednu blizinu“. No, na njega je najjači utisak ostavila pojava sâmog Njegoša. Vladika je imao običaj da u predvečerje prošeta Cetinjem, a Vilhelm ga je ugledao kada je prolazio ispod njegovog prozora. „Bio sam iznenađen njegovom pojavom“, svjedoči on. „Treba zamisliti mladog čovjeka od 27 godina, visokog oko sedam stopa i snažne tjelesne građe. Cijelom svojom pojavom i držanjem ostavio je dostojanstven utisak. Pogled mu je, koliko sam mogao da vidim, bio ozbiljan i blag (...) Gdje god bi prošao ljudi bi odmah zastali, a ako su sjedjeli odmah bi ustali, a ako bi nešto radili − prekinuli bi svoj posao i s poštovanjem skinuli kapu. Neki su mu i prilazili i pri tome bi ga poljubili ili u ruku, ili u skut njegove odore. Ostavljao je kneževski utisak; štaviše, djelovao je majestetično.“

Kasnije su se njih dvojica upoznali u Biljardi. Njegoš je srdačno primio gosta, pričao mu naširoko o svojoj zemlji, a na kraju mu je uručio i pasoš sa pečatom Crnogorskog praviteljstvujuščeg senata koji mu je u slobodnim oblastima bio garant sigurnosti. Uz to mu je za vodiča preporučio Špira Martinovića iz Bajica, poznatog većini Crnogoraca, pa je Ebel s njim i svojim vjernim kotorskim pratiocem Petrarkom nastavio put. U dnevniku se otad nižu zapisi o raznim doživljajima. Trojac se polako kreće ka Crmnici; pred mrak ih u Utrgu u svoj dom prima pop Todor Vukov Marović, koji će vrhunac domaćinske predusretljivosti pokazati kada uvaženog stranca, usljed nedostatka smještaja, pozove da sa njim dijeli postelju. U Brčelima ih dočekuje pop Andrija Stanković i priređuje im zabavu krunisanu nastupom guslara. Ebel uživa, ne smeta mu što se zbog svoje ljubavi prema biljkama već pročuo kao ljekar, ne smeta mu ni da gomili bolešljivog naroda strpljivo preporučuje čajeve – privlači ga pjesma koja gromko odjekuje kroz noć, „monotono zapijevanje u kojem je bilo nečeg melanholičnog i neobičnog“, a pop i boljevićki kapetan Jakov Plamenac umiruju ga riječima da je to zajedničko slavlje Crnogoraca i da se oni tada, u stvari, dobro osjećaju. Plamenac će potom ugostiti Ebela u Boljevićima, gdje će mu pomoći da se radi ispitivanja flore ispenje na obronke Sutormana, a putnik će kopno ubrzo zamijeniti vodom. Bilo je to vrijeme kada vladika Rade još uvijek nije imao razloga da „gori za Lesendrom“, pa je Ebel na ovom utvrđenom ostrvu proveo nezaboravnu noć – jak vjetar ništa nije mogao eskadrili skadarskih moskitosa. Kao jedna od posljednjih avantura opisana je vožnja čunom do Rijeke Crnojevića na pazar. Njemac primjećuje da tamo vlada zadivljujuće mirna atmosfera: „Naši bi ljudi u tom pogledu mogli da se ugledaju na ovdašnje ljude“. Ovu ćemo ocjenu uzeti s dozom rezerve. Kako kaže moj prijatelj s Karuča, poznavalac pazarskih prilika – „sumnjivo mi je to, prije bi' reka' da se nije dovoljno zadrža'“.

Sedamdeset godina kasnije Crnu Goru pohodio je Ebelov zemljak, geograf, etnolog i putopisac Hugo Grote. Za razliku od Ebela, on se ovdje zatekao u nemirno doba. Njihova dva dnevnika tako se mogu posmatrati kao dva lica nekadašnjeg crnogorskog života. Grote je namjeravao da sakupi geografsko-etnografsku građu za naučno djelo, ali geopolitičke okolnosti primorale su ga na izmjenu plana: tako je nastao dnevnik „Kroz Crnu Goru i Albaniju“ (CID, 2006), u kojem je kroz tada aktuelnu istorijsku prekretnicu prikazana svakodnevica dvaju naroda.

Uprkos nestabilnosti u zemlji, i Grote je dolazio u komične situacije. Jedna od njih desila se gotovo odmah po stupanju na crnogorsko tlo. Dok se primicao nekom pivskom selu, primijetio je kako mu u susret ide „bradati naoružan starac sa dugom sabljom“ – zapovjednik sela. Kada se Grote predstavio, ovaj ga je primio u svoju kolibu. Unutra je bilo petnaestak ljudi koji su se odazvali pozivu za mobilizaciju i koji su već sjutradan morali da krenu na granicu sa Sandžakom. Svi su bili oduševljeni strančevim prtljagom: sapunom, četkicom za zube, češljem, „išli su od ruke do ruke izazivajući divljenje“. Međutim, problem je nastao kada je izvadio so. Neko je doviknuo da je to dinamit, pa je sumnjivac Hugo morao da proba nekoliko zrna. Pivljane je, eto, čudila takva so, budući da su je dobijali isključivo u grumenju zelenkaste boje.

Sljedeća destinacija bio je Nikšić. Putopisac je tu prisustvovao provođenju stotinak turskih zarobljenika, za koje kaže kako im se na licima vidjela „uglavnom apatična nepopustljivost, bez tragova stida ili ljutnje“. Naročito su žene bile u delirijumu tokom prolaska povorke. Bacale su marame, grlile crnogorske vojnike, a ako među njima ne bi bio njihov muž ili rođak – grlile su koga stignu. „I ja sam se našao u opasnosti da me ščepa neka korpulentna starija dama vrele krvi“. Slična atmosfera vladala je i u Podgorici. Podgrijalo ju je osvajanje garnizona na Šipčaniku sa pet hiljada neprijateljskih boraca. Uveče je, prema Groteovom kazivanju, uslijedila prava fešta: „Kada je palo veče, sve široke ulice Nove Podgorice bile su prepune svijeta. Vojna muzika je odjekivala sa pijačnog trga. Fenjeri i lampioni pojavili su se na prozorima i balkonima da bi osvijetlili svečanost“. I on je poput svog prethodnika vidio crnogorskog vladara; samo, kralj Nikola je tih dana bio u žurbi, nije imao vremena za posjete, radilo se na strateškim planovima. U kafanama, među običnim narodom, pored istinitih priča o hrabrosti, moglo se čuti i razmetanje koje ponekad nije imalo granica. Uz koju čašicu više, Crnogorci su bili ubijeđeni da im je predodređen „uzvišeni zadatak da se bore protiv mraka i zločina“, po čemu im u Evropi nema ravnih. A svi, baš svi – i šankeri i kelneri i zanatlije i trgovci voćem – bez dvojbe su tvrdili da je pitanje mjeseca kada će se formirati „Velika Crna Gora“, čije bi jugoistočne granice, po njihovoj procjeni, sezale ni manje ni više nego do Prespanskog jezera! Grotea je to posebno uveseljavalo jer su ljudi izigravali sveznalice, busali se da bolje od generala znaju kakav treba biti naredni korak, a pri tome su za svaki top sa dužom cijevi mislili da je − mitraljez.

Nakon što je neko vrijeme proveo u Baru, Grote je podlegao znatiželji koja ga je kopkala još od početka puta i bez dozvole vlasti uputio se ka crnogorskim položajima prema Skadru. Tamo je uspio da upozna Mitra Martinovića, komandanta Primorskog odreda. „Njegovo odmjereno i sigurno biće odavalo je utisak da on posjeduje generalske osobine, koje su zaista vrijedne za predvodnika jedne vojske“, piše on. Uskoro je zbog opasnosti morao da se vrati na obalu. Dok u Ulcinju broji svoje posljednje crnogorske časove, Hugo Grote zapada u epsko raspoloženje. Na kraju puta kao da je osjetio žal zbog besmislenosti ratova i stradanja, zbog uzaludnosti žrtvovanja. Osjećajući simpatiju prema crnogorskoj megalomaniji, Njemac u sanjarenju nadmašuje i same Crnogorce, te lirično zaključuje: „Uz ratnu pjesmu talasa, koja mi dugo nije dala da zaspim, mislio sam na kralja koji sada sluša stare nacionalne junačke epove, da bi ohrabrio svoje srce, dok se desetine hiljada pripadnika ovog malog naroda, koji je spreman na žrtvu, nalazi na položajima oko ustalasanog Skadarskog jezera i koje grije nada da će ovaj bogati trgovački grad uzidati u kraljevsku krunu Crne Gore kao najplemenitiji biser.“