TAKO MI BLOGA

Dželati u bijelom

174 pregleda 1 komentar(a)
Doktori
Doktori
Ažurirano: 11.02.2019. 07:20h

Jedne prilike slušao sam zastrašujuću životnu priču. A okolnosti su bile takve da sam najmanje mogao to da očekujem. Dan je bio lijep, topao, u potpunom kontrastu s onim što je slijedilo. To je pojačalo moj utisak. Pripovjedač je bio čovjek kojeg dotad nijesam poznavao, a s kojim sam se upoznao slučajno, obreli smo se na istom mjestu u isto vrijeme. Primijetio sam ga za susjednim stolom: s mukom je ustajao i još teže sijedao, uočio sam i da hramlje – ali ne kao ljudi koji zbog starosti imaju problema s kostima ili tetivama, već nekako drvenasto, neprirodno. Obojica smo dobro znali vlasnika konobe, pa se razgovor sâm zametnuo. Beograđanin, šezdesetak godina, taksista. Navratio do Crne Gore sa prijateljima, na pecanje. Kako je razgovor tekao, predosjetio sam da će se dotaći svog problema; ne zato što je neko iz mog društva želio da mu zadire u intimu, već se vidjelo da je u pitanju nešto što prevazilazi njene granice, što je odavno izašlo iz okvira tajne i postalo neka vrsta anegdote koja je sastavni dio njegove ličnosti. Užasnije i od najgore noćne more, ispostaviće se.

Prije nešto više od petnaest godina opazio je na stopalu bradavicu. Ništa strašno, mislio je, tačkica koju će neutralisati jedan tretman tečnim azotom. Otišao je do državne bolnice (privatne još uvijek nijesu bile u tolikom zamahu), gdje su mu potvrdili da je u pitanju rutinski zahvat. Uklonili su mu minijaturno ispučenje i on se vratio kući kao da ga nije ni imao. Nedugo zatim, osjetio je bol na istom mjestu. Neko vrijeme ga je ignorisao, misleći da je to normalna reakcija, ali kada je bockanje postalo nepodnošljivo ponovo je otišao do bolnice. Rekli su mu da ne brine i dali mu neku kremu. Mazao je u skladu s uputstvom. Stanje se samo pogoršalo. Stopalo mu je poplavilo, a rana zagnojila. Kad se idućeg jutra jedva dokopao bolnice, sa oteklom, ljubičastom nogom, ljekari su mu sa blagim čuđenjem saopštili da je dobio gangrenu. I da mu moraju odstraniti polovinu stopala.

Nesrećni čovjek je bio ubijeđen da ga zavitlavaju. Opisivao im je šta je bilo u početku, podsjećao ih kako je sve djelovalo bezazleno, preklinjao da još jednom provjere, da pokušaju nešto drugo – sve uzalud, upozorili su ga da će umrijeti ukoliko se ne oslobodi zatrovanog dijela tijela. Tada ga nije zanimalo kako je došlo do komplikacije, samo je želio da se izvuče. Nije imao izbora. No, da stvar bude gora, gangrena je nakon amputacije zahvatila i preostali dio stopala. Usred užasa u kom se našao, shvatio je da mu o glavi rade nadriljekari. Opet im se pustio, i sam svjestan da mora birati manje između dva zla. I taman kad je pomislio da je agoniji kraj, oni koji su ga kratili pedalj po pedalj izjavili su da je nužno izvršiti još jedno spasonosno skraćivanje. Do koljena, ovog puta. Osakaćeni čovjek nije znao šta da radi. Bio je izbezumljen. Samo mu je, kako reče, jedno bilo u glavi – hoće li išta ostati od njega ako i dalje bude slušao savjete onih koji mu se, navodno, bore za život. Još jednom je popustio i još jednom su mu predložili istu taktiku. To ga je primoralo da uzme stvar (odnosno sopstveni život) u svoje ruke. U tom trenutku kao da je doživio prosvjetljenje. I to ono najinstinktivnije, odbrambeno, ubilačko. Sjetio se da je zakoniti vlasnik pištolja. Doturio mu ga je jedan od posjetilaca, a on se uspravio u krevetu i uperio ga ka vratima. Čekao je. Kad je u sobu ušetala ekipa bijelih dželata, spremna da nastavi svoj mesarski niz, rekao im je: „Dalje ruke od mene“. Ovi se nijesu mogli čudom načuditi, ali su poklekli pred oružjem – otpustili su ga, a on je spas pronašao u privatnoj klinici. Tamo su mu rekli da je liječen na neadekvatan način, te natuknuli da se vjerovatno radi o priučenim kadrovima, „kakvih je danas dosta“, primljenim na mjesta onih koje je režim u kriznom momentu označio kao nepodobne.

Spasio se, ali ludilu nije bio kraj. Doznao je da je nedugo nakon njega na sličan način završio još jedan nesrećnik koji se razbolio u pogrešno vrijeme. I da ga je udesio isti onaj doktor. Prošao je čak i gore. Ipak, on se nije htio pomiriti sa svojom sudbinom – i ne samo s njom, već i sa činjenicom da su njega i njegove prethodnike bogaljima učinili oni koji su bili dužni da ih liječe. Da se politika poput smrtonosnog virusa uvukla i u zdravstvenu ustanovu. Ta misao nije mu dala mira. Riješio je da se osveti onako kako dolikuje njegovom baksuznom dosijeu. Naoružan, čekao je kraj klinike da se pojavi doktor koji je predvodio kasapine. Kad je naišao, ovaj mu je prišao i u oba koljena ispalio po par hitaca. Moj sagovornik je završio glasom u kom se i pored opiranja osjećalo morbidno zadovoljstvo: „I eto, sad šepa gore nego ja.“

Njegova priča odmah me je podsjetila na slučaj mog đeda. Ispričao sam mu – kako je kao osamnaestogodišnjak godinu dana proveo na Golom otoku, kako je zbog batina obolio od kičme, kako je čitavog života pio jake ljekove, kako su mu od njih konačno izrasli polipi u crijevima, kako je otišao na rutinski zahvat u Beograd – početkom devedesetih, u još pogrešnije vrijeme – kako mu je hirurg nehotice probio debelo crijevo, što je dovelo do sepse i smrti. Kako je isti taj hirurg odmah poslije toga penzionisan po hitnom postupku, jer je utvrđeno da slabo vidi, da je još davno morao okačiti hirurške instrumente o klin. Đed je imao nepunih 60 godina i, osim višedecenijskih problema s kičmom, bio zdrav kao drijen. Beogradski taksista me je slušao ne pomjerajući se, a kad sam završio zavrnuo je nogavicu i pokazao mi svoju vještačku nogu. Šipka sa ležištem koje podupire natkoljenicu. Kao da je nakon moje priče ipak bio zadovoljan što je imao privilegiju da preživi. Čak se i našalio: kad hoda proteza mu škripi, pa se ljudi stalno okreću, ubijeđeni da ispušta vjetrove. Čim dođe do para, reče, kupiće neku moderniju, koja se ne razlikuje puno od prave noge. Ne toliko zbog kretanja ili udobnosti, koliko zbog želje da nakon toliko godina i među neznancima ostavi utisak pristojnog čovjeka.

Davno se on pomirio sa svojom tragedijom. Nama se povjerio ne zato da bi našao još jedno rame za plakanje – navikao se na invaliditet, uspio je da vrati život u normalu. Ono što je ispričao više je bio glas prošlosti, koji je prošao filter vremena, dobio novo značenje. Smatrao je važnim da mlađe generacije saznaju za stare tabu teme – i to iz prve ruke − ne bi li možda, u slučaju nekog budućeg smutnog doba, znale kako da namirišu farsu.

Ovakva svjedočanstva žive u anegdotama, ali njihov smisao nije sahranjen zajedno sa nekadašnjim zemaljama. On je i te kako živ i univerzalan. On može iznova imati težinu kad god zakaže neki od temeljnih dijelova sistema, koji državu čine državom – cjelinom koja opstaje zahvaljujući tome što joj pojedinci daruju dio slobode, da bi zauzvrat dobili zagarantovanu sigurnost. Stoga, recimo, u slučaju pijanog doktora koji psuje psovka i nije toliki problem. Ona je samo najočitija manifestacija većeg problema. Zvučna je, ima odjeka, a ljudi su skloni da zarad moralnog samopotvrđivanja izigravaju čistunce i puritance, iako sami sebe negiraju na svakom koraku. Sa uzrocima je teže se nositi. Začaureni su, van vidokruga. A mrak je nekad najsigurnije utočište.