ŽIVOT I OSTALO

Dajana

Čovjek u životu, logično, jednom doživi vrhunac sreće. Ali, vjerujem da niko ne zna kad je to bilo. Zapravo, vjerujem da se do zadnjeg daha nada da ga taj trenutak tek očekuje.
238 pregleda 2 komentar(a)
Milan Vujović
Milan Vujović
Ažurirano: 16.02.2016. 15:54h

Nisam proteklih mjesec i po imao volju da pišem za ovaj blog. A htio sam i da protekne 40 dana otkako je umrla moja draga koleginica Dajana Šorović, novinarka Radio Bara. Sa tom suptilnom damom oprostio sam se ispred gradske kapele i neću ovdje da ponavljam ono što sam tamo rekao.

Fale mi naši svakodnevni razgovori i one rijetke svađe, iako smo, uglavnom, bili (politički) istomišljenici. Pošto je bila umna i obrazovana znala je, poslije mog grubljeg ili neotesanog nastupa, da me sa nekoliko odmjerenih rečenica “ostavi u male” i ode. Sjutradan sam bio spreman da nastavimo svađu, ali ona bi me samo zagrlila i uz onaj njen zarazan smijeh rekla: “Daj nam, more, po kap onog tvog viskija!”

* * *

Prije neki dan sjedio sam, s Tanjom, u kafiću na obali, kad je s pučine počeo da se približava ogroman brod. Sve sam ostavio (uključujući, na njeno čuđenje, i suprugu) i potrčao ka malom svetioniku. Ne bih stigao na vrijeme da izbliza vidim uplovljavanje grdosije u luku da jedan mladić nije zaustavio svoje vozilo i prevezao me do nekadašnje prodavnice ribe “Rozafa”.

Nisam, naravno, uspio da dohvatim rukom brod (ispostavilo se da je norveški), ali je fascinacija bila potpuna, posebno kad je, klizeći tik pored nas, brojnih znatiželjnika, sasvim zaklonio sunce koje je tek bilo počelo da se spušta ka zapadu.

* * *

Čovjek u životu, logično, jednom doživi vrhunac sreće. Ali, vjerujem da niko ne zna kad je to bilo. Zapravo, vjerujem da se do zadnjeg daha nada da ga taj trenutak tek očekuje.

Ipak, meni se čini da sam vrhunac sreće doživio prije nekoliko godina kad sam, držeći Nađu za ruku, dok nas je pratilo barsko proljećno sunce, išao upravo ka malom svetioniku. Ona je, po običaju, pričala “stotinu na sat” i svaki čas zapitkivala: “Slušaš li me?” – a ja sam samo mislio o tome kako je lijep ovaj život.

* * *

Primijetio sam da gotovo svi TV voditelji dižu obrve kad nešto pričaju. Valjda da naglase neku riječ i bude upečatljivije to o čemu govore.

Ali, tek sad ih ništa ne slušam i ne razumijem, jer im sve vrijeme pratim obrve.

* * *

Crnogorskoj vlasti, na svim nivoima, i dalje je najvažnije da svoje političke i druge, stvarne i izmišljene, protivnike, razno-raznim mahinacijama i mućkama, zezne odnosno prevari ili što bi narod rekao “prevede žedne preko vode”.

Jedino je to za nju uspjeh, sve ostalo je nebitno, pa i kad povremeno učini nešto za opšte dobro.

* * *

Prošlo je 25 godina otkako je sadašnji premijer na vlasti. Nama je za sve on kriv. I jeste. Ali, za deset godina za sve će nam biti kriv neki drugi premijer.

Mi se, na žalost, ne mijenjamo.

* * *

Jedan od rijetkih, ako ne i jedini na ovim prostorima, koji je bogatiji ušao u politiku nego što je iz nje izašao jeste bivši predsjednik barske Opštine Žarko Pavićević. Ostaće upamćen kao srdačan, spreman da pokuša da pomogne sugrađanima. I po tome što su u njegovo vrijeme izgrađeni neki značajni infrastrukturni objekti, i na zemlji i pod njom.

Istina, neki ga krive za svoje nevolje, posebno iz njegove bivše firme, kao i nesuđeni stanari u zgradi A6 u Makedonskom naselju koja je namijenjena za prosvetne i zdravstvene radnike.

Ali i oni su, ubijeđen sam, mekši u osudama Pavićevića od onih kojima je najviše pomogao.

* * *

Ovdje se, zaista, ništa ne mijenja godinama, decenijama...

Prepirka sa mojim starijim kćerkama o Putinu, ove zime, podsjetila me na jednu davnu koju sam imao s ocem o Staljinu. Ja sam ga napadao, on ga je branio i kad se učinilo da je u defanzivi, potegao je poslednji adut: “Da njega nije bilo ti bi se zvao Hans!”

Odgovorio sam onako kako nisam mislio i zbog čega sam se, poslije, kajao: “Kamo sreće da se zovem Hans!”

“Onda ti i ja nemamo o čemu da razgovaramo” – rekao je uvrijeđen i nikad više nismo razgovarali na tu temu.

* * *

Jedne večeri pribilježio sam 14 obaveza koje me očekuju narednog dana. Kad sam se probudio, a bilo je oko 10 sati, uključio sam TV i na RTS-u gledao emisiju “Tako stoje stvari”, sa šarmantnom novinarkom Majom Nikolić.

Onda sam se odvukao na posao i sve ostavio za naredni ili neki drugi dan...

* * *

FK Mornar je imao jednu od najlošijih polusezona u istoriji. I umjesto da uprava i stručni štab podnesu ostavke, iz kluba su otišli fudbaleri (ovih dana pristižu drugi). Taj paradoks je, u stvari, logična posljedica neriješenog pitanja finansiranja vrhunskog sporta. Barska Opština, naime, finansira Mornar i ako ona odustane, klub koji ove godine slavi 95 godina postojanja, a nema ništa svoje (čak ni teren), naći će se na ivici opstanka. Niko neće da ulaže u rupu bez dna koja se zove crnogorski fudbal, sem onih koji moraju. I to da bi sačuvali kakav-takav „mir u kući“.

* * *

“Mnogi nesposobni ljudi su daleko dogurali. Ko je nesposoban može raditi sve. Sposobni rade samo ono što umeju.”

(Duško Radović)

Preporučujemo za Vas