Podgorički sjeverci, durmitorske mećave i cetinjske kiše nadaleko su čuvene elementarne nepogode, opjevane, proklinjane, prizivane, toliko da bi se moglo govoriti o njhovim istorijatima. Ne treba da maštamo o tome u kojoj su mjeri uticale na psihu naših predaka – ljudi su nekad sve nerazumljive pojave pripisivali onostranim silama, a mitovi o njihovim uzrocima postali su vremenom dio folklora. Zato ni ne čude sve te silne legende koje danas zvuče kao horor priče. Svaki kraj u Crnoj Gori ima svoj „da se naježiš“ asortiman. Ni primaći mu nijesu Poov ili Lavkraftov opus. A i dalje je mnogo onih koji duboko vjeruju u sve to. I, što bi rekao moj drug – nije važna krajnja istina – da li nešto od toga zaista ima veze s realnošću. Ljudi žive sa legendama, poštuju njihove pouke, upravljaju se prema njima. Korak između zbilje i mašte je mali. Postoji neka draž u zaobilaženju istine: zato se ponekad možemo i suzdržati od razotkrivanja.
Jedno od najšire rasprostranjenih predanja inspirisanih vremenskim neprilikama jeste ono o zduhačima. U Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini i Sandžaku još se zovu i zduha, zduvač, stuha, stuva (ime može poticati od stuhije, boginje oluje u sjevernoj Albaniji, mit grčkog porijekla), a u Boki Kotorskoj vjedogonja ili jedogonja. Nazivi su različiti, ali pojašnjenja slična: riječ je o čovjeku natprirodnih moći od čije naravi zavise drastične vremenske promjene. Navodno, kada zduhač zaspe, iz njega izlazi duh koji izaziva oluje, pokreće vjetrove i dovlači oblake pune padavina. On se ne bavi tolikom rabotom tek onako, iz obijesti. U narodu od davnina postoji vjerovanje da su zduhači čuvari bratstava, plemena i čitavih krajeva. Po tome mogu biti nalik svecima, čija se dostignuća obilježavaju u vidu krsnih slava. Samo što su zduhači nešto sa čime ni nauka niti zvanična religija ne želi imati ništa. Što, opet, nije spriječilo ljude da kroz vijekove izrade čitav kult posvećen ovim alternativnim zaštitnicima.
Kaže se da su zduhači odrasli muškarci, mada ponekad to mogu biti i dijete i žena, a po nekim tumačenjima čak i životinje – jarac, vo, ovan, pas itd. Jedan od „pouzdanih“ znakova da je na svijet došao zduhač jeste kada se dijete rodi u placenti (posteljici). Zato je bilo i te kako važno sačuvati posteljicu, kako bi kasnije, kada zduhač stasa za borbu sa protivnicima, ona uvijek bila uz njega. Grubo rečeno, placenta je bila isto što i plavo-crveni kostim Supermenu. Čuvala se daleko od pogleda, a u Kučima se čak vjerovalo da je zduhač krije pod poklopcem srodničkih grobnica, tamo gdje bi se malo ko odvažio da traži izvorište Baš-Čelikove snage.
Što se tiče izgleda ljudskih zduhača, oni su nalik svakom drugom čovjeku, osim nekoliko sitnica: pošto se vjeruje da im je duh aktivan dok spavaju, često su umorni, zaneseni, ali i veoma zamišljeni, kao da iz sopstvene duše očitavaju neke rezultate. Može se čuti i da gaje neobično dugačke nokte, te da za sobom ne ostavljaju trag, makar hodali po snijegu. Među običnim smrtnicima oni izazivaju velike simpatije, pošto su čitavog svog vijeka zaštitnički nastrojeni. Oni su nepriznati narodni heroji. Bore se sa drugim zduhačima ne bi li otjerali nepogode koje ovi dovlače sa sobom. Tada i nastaju one vremenske akrobacije čiji se rezultati dugo pamte: grad, orkani, počupana stabla, poplave, sniježni kovitlaci i slično. Zduhači uglavnom odlaze u boj iz najboljih namjera – da sačuvaju narod i njegov imetak – ali borbe su nekada tako žestoke da za njima ostaje pustoš. To se najčešće dešava kad se na crnogorske i susjedne zduhače namjere oni prekomorski. Zato, kada s mora krene jugo, poklonici ovog mita na pučini vide obrise armije italijanskih, nekada mletačkih zduhača.
Naročito su interesantni ratnički detalji kod ovih mitskih bića. Oni u veće sukobe ne odlaze samostalno, nego u tačno određenim formacijama kojima rukovode starješine, kao kod pravih vojski. Najčešće oružje im je zašiljeno parče luča, nagorelo na oba vrha. Pomoću njega se neprijateljima zadaju najteže rane. Međutim, u nedostatku luča, zduhači će se poslužiti čime stignu: vretenom, kamenjem, pa i čitavim bukvama i hrastovima koje iščupaju iz korijena. Tako predanja objašnjavaju haos koji ostaje za ekstremnim olujama. Cilj napadača je domoći se metle sa žitnog gumna, kabla za mlijeko ili drugog simbola plodnosti, jer se na taj način na poharanoj teritoriji brišu i preduslovi za povratak blagostanja. Zato su ljudi u strahu iščekivali epilog ovih borbi, nijemi, skriveni po kućama, u nadi da će njihov zduhač izvojevati pobjedu.
Bilo je onih koji su u svakom drugom čovjeku vidjeli zduhača, bilo je i onih koji za sebe same tvrdili da su svemoćni zaštitnici sela, ali ipak se legenda najviše vezivala za neku značajnu istorijsku ličnost. Tako se ova strahopoštovanja vrijedna etiketa prišivala Ivanu Crnojeviću, Petru I Petroviću Njegošu, Marku Miljanovu i drugima, a za to je najzaslužniji bio njihov uticaj u neprosvijećenom crnogorskom društvu. Mudrost i hrabrost viđene na djelu bile su dovoljne za raspredanje priča o nadljudskim osobinama. No, sumnje su, kako to obično biva, listom padale i na one čiji su životi dobrim dijelom ostali zagonetni. Jedan od njih bio je i Mato Glušac, čuveni mudrac i prorok, za koga se kazuje da je samom knjazu Danilu prorekao smrt (pošto ga je ovaj kaznio bičevanjem zbog prorokovanja). Postoje priče koje ukazuju na to da se vidovanjak iz hercegovačkih Korita pročuo čak do Bosfora. Naime, neki Leković iz Godinja sreo je u stambolskoj kafani čovjeka bez oka, koji je tvrdio da je za njegov invalididitet odgovoran upravo Mato Glušac. I to zbog neke „poslovne“ nezgode. Crmničanin je, naravno, znao o proroku dosta toga, ali mu nije bilo jasno kakav je to posao u kojem ljudi jedan drugome izbijaju oči. Nije primijetio da Turčin stopalima gotovo i ne dodiruje pod. Tad mu je ovaj pojasnio da je Mato Glušac zduhač, kao i on sam, te da je do njihovog dvoboja došlo prilikom napada primorskih zduhača na brdske, negdje kod Bjeloša. Uspio je da mu izbije oko samo pomoću šake lišća – dokaz je to Matovog umijeća, zahvaljujući kome, kako je Turčin ocijenio, Crmničani i dalje piju svoje vino; a da je bilo drugačije, ne bi imali ni surutke. Leković se čudio lagodnosti kojom je jednooki zduhač opisivao taj fatalni susret, ali je shvatio da među zduhačima nema mržnje, da su svjesni opasnosti svog posla i da duboko cijene svoje protivnike.
Danonoćna pripravnost iscrpljuje zduhača. Poduhvati njegovog duha održavaju se na njegovo fizičko stanje. Umor je još i najmanji problem. Vječito izložen opasnostima, zduhački život stalno visi o koncu. Za prepoznavanje njihovog smrtnog časa pobrinula se, naravno, ljudska mašta. I to baš onako kako dolikuje mitu – naivno, ali logički odlično uklopljeno u cjelokupan opis. Prema vjerovanju, čovjek koji umre iznenada nesumnjivo je bio zduhač. Stoga ne treba biti ogorčen kada nas baš na ovaj način napusti neko bližnji. Samo treba uzeti u obzir da je to možda posljedica herojskog čina, koji se odigrao daleko od naše svijesti, na granici realnog i izmišljenog.
Bonus video:
