Hodam po bolnicama i klinikama sa djetetom i razmišljam o odlivu mozgova, tj. odlasku stručnjaka.
Razmišljam o toj društvenoj pojavi i o tome kako je mi zamišljamo kada o njoj pričamo.
Mi zamišljamo kako će bolnice opustjeti, kako će školovani stručnjaci, hirurzi, specijalisti, ljekari otići i kako će njihove ordinacije, laboratorije, operacione sale ostati prazne dok će čekaonice biti pune pacijenata.
Neće.
U tome i jeste problem.
Sve te ordinacije, laboratorije, operacione sale će se napuniti nadriljekarima, svakojakim lauferima, tj. onima koji će ugledati svoju šansu da ugrabe dobro plaćena mjesta na blef, na trehu i ti ćeš morati da učiš da razabereš između pravog stručnjaka specijaliste i onoga ko se samo tako predstavlja.
A to ti je k'o minsko polje, moj ti.
Da se barem javno zna i prizna da kod nas nema stručnjaka, da nema ljekara, da su svi otišli negdje gdje je bolja plata pa bi i ti tamo zapuc'o (Npr.: prije nije bilo nekih fakulteta, pa ako hoćeš to nešto da studiraš - ideš u Zagreb, Beograd…), ali jok! Neće ovi da pokriju te troškove. K'o vele: šta fali našim stručnjacima? Ti nisi lud da kažeš nešto javno da se ovi ne uvrijede jer valja ti im pod nož, gluhobilo.
Spriječe te tako raznim nekim zakonima i smicalicama da odeš za stručnjacima koji su otišli tamoneđe tako da si ti osuđen na ove koji su tu, pa šta ti dragi Bog da.
I nije to samo u medicini tako, već u svemu. U svemu je to tako. U - sve-mu!
Šta ćeš više i kud’ ćeš dalje kada predsjednik saveza samostalnih sindikata BiH ne zna napamet kolika je visina (tj. nizina) najniže plate u Federaciji BiH.
Postavi se pitanje: pa šta taj zna i čime se on uopšte bavi - ono - zaoprave?
Bonus video:
