Cerarova vlada žicom Sloveniju pokušava pretvoriti u svojevrsni antemurale christianitatis, zemlju koja bi po Orbanovoj recepturi Europu trebala obraniti od Balkana i "ilegalnih migranata". No, Cerarov se plan izjalovio kada je i Austrija krenula podizati žicu na svojoj granici sa Slovenijom, čime je i Slovenija, paradoksalno, ostala na južnoj strani žice, koja dijeli Europu i Balkan, nered i civilizaciju
Kolikogod kilometarska bodljikava žilet-žica bila odvratna, mještani s hrvatske strane granice ne bi je smjeli sami uklanjati, ne samo zato što bi se tako izložili pogibelji i represiji, nego jer bi time podcijenili naše slovenske susjede i prijatelje. Ova suluda žica, naime, nailazi na sve snažniji i sve glasniji otpor mnogih Slovenaca, kako javnih osoba, tako i brojnih anonimnih građana. To je vidljivo posebice nakon što je žica stigla na Kvarner i u Istru, koji na specifičan način njeguju suživot svih svojih stanovnika, bez obzira na nacionalnost i granične crte, zbog čega je žica ovdje opravdano shvaćena kao akt neprijateljstva i agresije.
No, nije riječ o neprijateljstvu slovenskog naroda, nego činu za koji je odgovorna isključivo slovenska politička vrhuška, koja je došla do nevjerojatnog zaključka da je u vrijeme interneta i globaliziranog tržišta jedan cijeli narod moguće zaštititi od vanjskog svijeta ogradom od bodljikave žice. Upravo je slovenski narod najveća žrtva ove sulude politike svojih čelnika, koji Sloveniju pokušavaju pretvoriti u konclogor. Bodljikava žica, kako to precizno zaključuje sociolog Tomaž Mastnak u ljubljanskom Dnevniku, nikad nije bila simbol sigurnosti, nego samo simbol isključenosti i okupacije. Fašistički okupator u Drugom svjetskom ratu opasao je Ljubljanu bodljikavom žicom, istom kakvom je tih mračnih godina bio podijeljen i grad na Rječini.
Cerarova vlada žicom Sloveniju pokušava pretvoriti u svojevrsni antemurale christianitatis, zemlju koja bi po Orbanovoj recepturi Europu trebala obraniti od Balkana i “ilegalnih migranata”. No, Cerarov se plan izjalovio kada je i Austrija krenula podizati žicu na svojoj granici sa Slovenijom, čime je i Slovenija, paradoksalno, ostala na južnoj strani žice, koja dijeli Europu i Balkan, nered i civilizaciju.
Iako na hrvatskoj strani neće biti malo onih koji će ovu situaciju pokušati iskoristiti kao konačan dokaz slovenske izopačenosti, izvlačeći usput i neke stare grijehe, poput, primjerice, priče o izbrisanima, ovaj put stvari ipak stoje bitno drukčije. Slovenci ovaj put, srećom, ne šute! Demokratska i civilna Slovenija svojoj vlasti jasno daje do znanja da je žica na granici s Hrvatskom neprihvatljiva i pogrešna. Prošlog četvrtka više tisuća ljudi, među kojima najviše mladih, napunilo je središte Ljubljane, prosvjedujući protiv ugnjetavanja izbjeglica i militarizacije slovenskog društva, odlučno zahtijevajući uklanjanje žice i povlačenje vojske s granica.
Sa svih strana stižu glasovi protivljenja takvoj bezumnoj politici premijera Cerara, slovenskoj verziji Trećega puta, koja je došla na vlast pretencioznim obećanjem o etičkoj obnovi slovenske politike, da bi, evo, završila na - neetičnoj politici žice.
Pobunili su se slovenski pisci i umjetnici, svoj glas podigle su brojne nevladine i ekološke udruge, kao i najugledniji slovenski novinari i intelektualci. Probudila se ponosna i slobodoumna Slovenija, domovina Prešerna i Marka Brecelja, Mladine i Pankrta, koji su još prije više od tri desetljeća u pjesmi “Za železno zaveso” ironizirali slovensku rolu zaštitnika tadašnje željezne zavjese. Slovenija je zemlja civilnog društva i ljudskih prava, koja je osamdesetih hrabro pomicala granice naših sloboda. Takva Slovenija nikad neće biti zemlja bodljikave žice!
Bonus video:
