Pisce često zapitkuju koliko u njihovom djelu ima istinitog, odnosno autobiografskog. Valjda je to potreba usađena u ljudskom nagonu – da se zaviri u tuđi život, a možda i neka vrsta želje za konačnim vrednovanjem djela: ono je bolje ukoliko se ispričano zaista desilo, po mogućnosti samom autoru. To naročito dobija na značaju ako je tema nesvakidašnja. Uz potvrdu da je istinita, ili zasnovana na stvarnim dešavanjima, čitaoci će se osjećati povlašćeno, kao da su i sami bili akteri pročitanog.
Sličan utisak imao sam kada sam došao u posjed knjige stare 65 godina, sa naslovom „Ljudska dokumenta: pisma strijeljanih“. U gomili prašnjavih knjiga koje su umalo završile na smetlištu, među raritetnim izdanjima Gorkog, Remarka, Zilahija, Radiščeva i Bromfilda, našlo se i požutjelo izdanje Državnog izdavačkog poduzeća Hrvatske iz 1950. godine, štampanog, dakle, svega pet godina nakon rata. Riječ je o knjizi koja je svojevremeno bila prava atrakcija, jer su u njoj sabrana najbolja od sačuvanih posljednjih pisama članova Francuskog pokreta otpora osuđenih na smrt. Nad njom se prvo osjećate privilegovano, a potom gotovo voajerski. Muškarci različitih starosnih dobi, od tinejdžera do pedesetogodišnjaka, suočeni sa upravo objavljenom smrtnom presudom i zakazanim sudnjim časom, dobijaju priliku da se posljednji put obrate svojim najbližima. Raspolažu malim parčetom papira i patrljkom grafitne olovke. Kada pisma stignu onima kojima su upućena, njihovi potpisnici biće već mrtvi.
Kao uvod u svako pismo dati su osnovni biografski podaci osuđenika: ime i prezime, kada je stupio u Pokret otpora, kada je uhapšen i strijeljan. Pismo počinje datumom kada je napisano, a on se često poklapa sa datumom izvršenja kazne. Treba stalno imati u vidu da su to riječi skoro pa mrtvih ljudi, a da su adresantima one djelovale kao posmrtne, onostrane poruke. Uz manje razlike, scenario je istovjetan. Mladi Francuz prišao je otporašima, bilo kao član Komunističe partije, bilo kao stranački nezavisan patriota, uhapsile su ga snage Petenovog kvislinškog režima, mučile ga uz pomoć gestapoovskih metoda ne bi li izvukle koju informaciju, a kada stigne presuda – ostavljale ga da posljednje dane ili sate proživi u „miru“, nahranjen i oslobođen okova.
Pisma mogu djelovati nemaštovito i patetično. Međutim, kada se u obzir uzmu okolnosti pod kojima su nastala, ona se isključivo gledaju kao potresna svjedočanstva ljudi koji se mire s nestankom, ali koji uvjeravaju roditelje, supruge, djecu, rodbinu i prijatelje da im je savjest mirna, da su sami odabrali taj put, da bi isto postupili i u nekom drugom životu i da ih zato ne treba žaliti. Jer, kako kaže Andre Obue: „Znam da je to okrutno, ali ja sam, kao i svi drugovi, žrtvovao život za svoj ideal, za svoju domovinu“. Argument je to pred kojim se ne može ništa, za kojim osuđenik poseže kao za jedinim lijekom koji makar malo može ublažiti tugu onih koje zauvijek napušta.
Naročito je interesantno što u većini pisama postoji nekoliko konstanti, koje pokazuju kako radi svijest čovjeka koji se suočava sa skorim pogubljenjem, te sa potrebom da posljednje utiske sabere na ograničenom prostoru. Svi oni jednako uvjeravaju da se ne boje, da se drže hrabro, da su po dobijanju presude osjetili radost („jer bolje je umrijeti kao mladi borac za domovinu, nego kao stari i bolesni izdajnik domovine“), da ponosni odlaze u smrt, da ne žale zbog svojih odluka i da zbog uzvišenih ideala ne smiju biti oplakivani. Nezavisno od godina, političkih uvjerenja, imovinskog stanja i porijekla, oni stvaraju jedinstveni, nadindividualni epitaf kojim slave žrtvu, sopstvenu smrt. Zato čitanje njihovih posljednjih poruka, često cenzurisanih, zagubljenih, djelimično uništenih, ušivenih u postavi odjeće – izaziva rijedak emocionalni šok kod čitaoca, vraćajući ga u prošlost, u samu srž pojedinačnih i društvenih trauma koje su preoblikovale svijet, pomažući mu da ih bolje razumije.
Jedna pisma su hladna, druga nabijena emocijama, treća pisana tonom oporuka upućenih maloljetnoj djeci, a četvrta posvećena Partiji: „Zbogom, drugovi partizani! Zbogom, mladi komunisti! Zbogom, moja divna Partijo! Zbogom, moja lijepa domovino! Pozdravlja vas onaj koji ide u smrt“. Tako, Žorž Bos poručuje roditeljima da pametno odgajaju njihovog preostalog sina Kloda i dodaje: „Govorite mu često o meni, jer ja, što se mene tiče, ne žalim ništa“. Žak Bodri, jedan od petorice gimnazijalaca uhapšenih zbog organizovanja demonstracija, teško se miri sa krajnjom nepravdom: „Želio sam još živjeti, da bih vas još mnogo volio. Ali, nažalost – ne mogu! Gorkog li iznenađenja! Čitao sam novine. Mi umiremo, a pobjeda je tu. Pogubiće nas danas u 11 sati. Misliću na vas, na Nikolu. Ah, gdje su naši lijepi planovi za budućnost! Neka ona ne zaboravi ni mene, ni moje roditelje! Ali, neka svakako njen život teče dalje, neka uživa svoju mladost!“. Dvadesetdvogodišnji poručnik Marsel Berton čak sačinjava spisak od sedam stavki, kojima svojoj maloj ćerki Eleni predočava najvažnije životne smjernice. „Nauči shvatati razloge zbog kojih sam poginuo“, jedna je od njih. Emanuel Burnef je još praktičniji. On svoju ženu savjetuje: „Sada ćeš morati raditi u fabrici i zbog toga ćeš biti prisiljena da ostaviš kuću, jer bi te to previše umaralo. Pokušaj prodati moj pčelinjak sa cjelokupnim materijalom, da dođeš do novaca. Ali ga nemoj dati ispod 25 do 30.000 franaka.“
Ne fali ni detaljnih svjedočanstava o mučenju. Pol Šampen, poručnik, zapisuje: „Odveli su me u Centralni komesarijat u Lilu, gdje su me do osam sati ujutru mučili. Udarali su me pesnicama i pendrecima po čitavom tijelu, a glavni me komesar udarao nogama u lice dok sam ležao preko dviju stolica i jako krvario. Nastavili su me mučiti svom žestinom. Tek sam u pet sati ujutru odao svoje ime, pošto su me podvrgli najstrašnijem mučenju. Policajci su metnuli moje testise na stolicu i gnječili ih rukama. Taj su način ponovili da me prisile da priznam i odam neki sastanak sa drugovima, ali ja sam izjavio da ih ne poznajem i da se s njima ne sastajem...“. A ovako se šesnaestogodišnji Anri Ferte oprašta od svojih roditelja: „Umirem za svoju domovinu. Hoću slobodnu Francusku i srećne Francuze. Neću oholu Francusku i prvu naciju na svijetu, nego radnu, vrijednu i poštenu Francusku. Glavno je da Francuzi budu srećni. U životu treba znati sticati sreću. Za mene se ne brinite. Do kraja ću biti hrabar i dobro raspoložen i pjevaću 'Sambre et Meuse' zato što si me ti, draga majko, to naučila. Vojnici dolaze po mene. Žurim se. Moj rukopis je možda drhtav, ali to je zbog toga što imam kratku olovku. Ne bojim se smrti, moja savjest je tako čista! Tata, vjeruj – ako umirem, to je za moje dobro. Koja bi smrt za mene bila časnija od ove?“
Istorija se u školama uglavnom svodi na suvoparne podatke o datumima, bitkama, pobjedama i porazima. U svemu tome gubi se čovjek. On je predstavljen kao pion sa jasno određenom ulogom, kao šraf u polugama istorije. To je jedan od razloga što se užasi rata ne doživljavaju ozbiljno, osim kada se zaista dese, osjete na sopstvenoj koži. Nekadašnji ratovi svedeni su na legendu, a današnji na zabavu u rangu rijalitija. Zato ovakve knjige treba iznova štampati. Pa i uvrstiti u školsku literaturu, kao pomagalo koje treba da oživi prošlost i učini je opipljivom. Od sterilisane istorije nema vajde. Ona mora biti življa i direktnija, kako bi učvrstila činjenicu da zaista proističemo iz nje. Desetak rečenica strijeljanog partizana autentičnije je od gomile naučnih analiza. Neposredan uvid je najbolji put do istine, pa makar svako imao svoju verziju.
Bonus video:
