ŽIVOT I OSTALO

Penzioner

Ali, na prste dvije ruke mogu se prebrojati veliki brodovi, na dva i više spratova, koji su u posljednjih četvrt vijeka ticali barsku luku. A i kad naiđu obično sam na drugom kraju šetališta, kod mosta Željeznice. Uzalud onda trčim, brod mi izmakne
143 pregleda 13 komentar(a)
Brod u noći, Foto: Shutterstock
Brod u noći, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 30.10.2015. 09:16h

Ponekad mi Bar izgleda dalek i stran, kao da nemamo ništa zajedničko, kao da nisam svjedok svake njegove promjene u posljednjih pola vijeka, kao da sam slučajno navratio u ovaj grad.

To se obično dešava s prvim sumrakom, na razmeđi dana i noći, kad mi vještačka svjetlost remeti i vid i mir, i kad mi se učini da nikog oko sebe ne znam, da ne prepoznajem zgrade i ulice, da sam sam i pust kao ona mjesečeva sijenka kod Crnjanskog...

* * *

Vjerujem da sam, za sve ove godine, više od hiljadu puta bio do malog svetionika na ulazu u luku. Ljeti tu uvijek pirka, zimi more miriše na davna vremena, prepuna čežnje i nestrpljenja... I kad god sam kod svetionika očekujem da naiđe veliki, raskošno osvijetljeni, prekookeanski brod. Bio bi mi na dohvat ruke, kao ona santa leda što je prije više od vijeka rasporila „Titanik”.

Ali, na prste dvije ruke mogu se prebrojati veliki brodovi, na dva i više spratova, koji su u posljednjih četvrt vijeka ticali barsku luku. A i kad naiđu obično sam na drugom kraju šetališta, kod mosta Željeznice. Uzalud onda trčim, brod mi izmakne.

Ipak, sličnu fascinaciju uspio sam da doživim na drugom kraju svijeta, u Njujorku, prije godinu i po. Bližila se ponoć kad smo se popeli na vrh Redžove zgrade (Redžo je bio naš dobar domaćin u Njujorku). Zastao mi je dah: Njujork u noći, dok se rasipa svjetlost s Brodveja i trepere milioni prozora na oblakoderima izgleda nestvarno. Činilo mi se da rukom mogu dotaći zgradu “Krajslera”...

Znam, jednom će, kad-tad, pred mojim očima kliziti ogroman blještavi brod, koji ću moći da dotaknem rukom sa malog svetionika...

* * *

Moj brat je novopečeni penzioner. Nekad je penzioner bio poštovan, stariji čovjek, koji je časno završio svoj radni vijek. Danas, u ovoj zemlji, to je pogrdan naziv. Penzioner.

Asocira na bijedu i siromaštvo, čekanje u redovima za hljeb i mlijeko, u drastičnim slučajevima na prebiranje po kontejnerima.

On se, za sada, ne osjeća tako loše. Za sada...

* * *

Svako objašnjava nedavne proteste DF-a na svoj način.

Meni je zapalo za oko da je oprema na, otprilike, deset policajaca bila skuplja nego odjeća na svih deset hiljada okupljenih građana.

* * *

U posljednje vrijeme za sve su nam krivi Rusi: pokupovaše svu ribu na barskoj pijaci, potamaniše pečurke na Sutormanu, ohladiše more na 19 stepeni kako bi se samo oni kupali...

* * *

Opet su aktuelne riječi Amina Malufa, libanskog pisca koji živi u Parizu, iz njegovog remek-djela “Dezorijentisani”:

„’Ne pitaj se šta tvoja zemlja može da uradi za tebe, pitaj se šta ti možeš da učiniš za svoju zemlju.’

Lako je to reći kad si milijarder, i kad si upravo izabran, sa 43 godine, za predsjednika Sjedinjenih Američkih Država! Ali kad u svojoj zemlji ne možeš ni da radiš, ni da se liječiš, ni da stanuješ, ni da se obrazuješ, ni da slobodno glasaš, ni da izražavaš svoje mišljenje, pa čak ni da se krećeš ulicama kad god želiš. Šta onda vrijedi izreka Džona F. Kenedija? Ne bogzna šta!

Prvo, tvoja zemlja mora da ispuni prema tebi izvjestan broj obaveza. Da u njoj budeš uvažen kao građanin sa svim pravima, da u njoj ne trpiš ni ugnjetavanje, ni diskriminaciju, ni nedolična lišavanja. Tvoja zemlja i njene vođe imaju obavezu da ti to obezbijede; u suprotnom, ništa im ne duguješ. Ni privrženost tlu, ni pozdrav zastavi. Zemlja u kojoj možeš da živiš uzdignute glave, zaslužuje da joj daješ sve, da za nju žrtvuješ sve, pa čak i sopstveni život; a zemlja u kojoj moraš da živiš pognute glave ne zaslužuje da joj išta daš...”

* * *

Do kraja novembra druga knjiga „Barskih priča” trebalo bi da bude pred čitaocima:

Momo K. je atletski građen. Ali, s godinama, malo se ugojio, pa su mu još više došli do izražaja mišice i grudi. Karakterističnim, malo gegajućim hodom, prilazi svom društvu koje uživa u suncu na terasi “Bracere”.

„Auh, moj Momo, kakav si došao!“ – zaželje mu „dobrodošlicu“ jedan od drugova.

„Nisam trebao ni sad dolaziti“ – promrlja Momo i ode dalje.

* * *

Stalno mi stižu cirkularni mejlovi, sa aforizmima.

Neki su i dobri, poput ovog: ruke zaprljane radom mirišu na dostojanstvo.

Preporučujemo za Vas