ŽIVOT I OSTALO

U slučaju neuspjeha...

Kako sve brzo prolazi – mislio sam dok sam slušao pjesmu koja će nadživjeti i njega i mene i sve vas koji ovo čitate: “O, mladosti”
182 pregleda 8 komentar(a)
knjiga, Foto: Shutterstock
knjiga, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 25.08.2015. 08:22h

Pročitao sam “gotovo u dahu” (ova fraza tačno odslikava ono što se zbilo) nedovršeni autobiografski roman Mirka Kovača “Vrijeme koje se udaljava”, uprkos tome što ima više od 600 stranica, što je pisan na hrvatskom i što me autor svojevremeno nervirao svojim političkim stavovima. Predrasude su, jedna po jedna, otpadale, kako sam zalazio u stranice ove knjige, iskričave i stilski briljantne. To što mislim da nije pristojno, u današnje vrijeme, pisati knjige deblje od 200 stranica, to je moja stvar. Osim toga, zahvaljujući kvalitetnom papiru bez problema sam baratao ovom, po gramaži, lakom knjigom (čitam isključivo ležeći), a hrvatski nije bio novokomponovan, nego onaj jugoslovenski razumljiv. Što se Kovačevih razmišljanja o politici tiče, u posljednje vrijeme rijetko polemišem o tim temama (besmisleno je), a pogotovo sa stavovima velikih književnika, koji imaju pravo da ne pripadaju gomili. Naravno, ne shvatam njegovo, čini mi se, olako odricanje od srpstva, pa i od crnogorstva (rođen je u selu Petrovići, kod Bileće, ali u kraju koji administrativno pripada Crnoj Gori).

Ipak, najveći motiv za čitanje ove knjige bile su dvije drage dame, majka i kćerka B, koje su mi je poklonile i napisale divnu posvetu.

Mnogo sam zanimljivih rečenica iz Kovačeve testamentarne knjige podvukao, poput ove: “Stvarnost je blaža i podnošljivija od fotografske slike, ona je prolazna, kao i prošlost koja se uvijek može opisati onakvom kakva nije bila, dočim je fotografija izvadak vremena i ne može se mijenjati.”

I kako to obično biva – kad se zalijepim za jednog pisca, ne ostavljam ga dok sve ili gotovo sve od njega ne pročitam. Završio sam i, davno započetu, knjigu “Malvina i druge priče”, a sad koristim svaki slobodni tren da se dohvatim „Grada u zrcalu“. Možda je vrijeme i za „Vrata od utrobe“ za koju je Kovač 1978. godine dobio Ninovu nagradu. U tu sam knjigu bezuspješno uranjao nekoliko puta.

* * *

Onaj ko želi da se, na ovaj ili onaj način, bavi pisanjem, prije toga mora mnogo knjiga da pročita. A, i kad počne da piše ne smije da zapostavlja čitanje. Držim se tog pravila, ali neke knjige mi, jednostavno, ne idu. Počnem da ih čitam, zato što su mi neki ljudi rekli da su dobre ili iz poštovanju prema piscu ili zbog poznanstva sa autorom, ali – džaba, ne mogu da doguram ni do dvadesete stranice.

Nekad mi je bilo prosto neprijatno da takve knjige, usred čitanja, ostavim sa strane, da “sazrim”, a sad ih vrlo lako odbacim. Mislim da čovjek ne bi trebalo da čita na silu, poštenije je da knjigu koja mu ne leži ostavi, nego da maltretira i sebe i nju. Ima toliko dobrih knjiga koje na njega čekaju, kao i onih koje neće stići ni da prelista u svom katkom vijeku, da nema ni smisla ni svrhe gubiti vrijeme na knjige sa kojima se, od prve stranice, muči.

* * *

I treća moja kćerka, najmlađa, 30. avgusta odlazi od kuće. Ispratiću je kao i njene sestre, kao što je mene, svojevremeno, ispratio moj otac: “U slučaju neuspjeha, zborno mjesto ovdje”. Ja sam se, poslije neuspjeha, vratio na zborno mjesto, u Popoviće, moje kćerke i dalje razgrću, po bijelom svijetu, trnje, tražeći kupine.

A ta priča o zbornom mjestu, koju je otac rado pričao, ide ovako:

U noći prije napada na Pljevlja, 1. decembra 1941. godine, partizani su se okupili pod jednom jabukom na prilazu Pljevljima i potonji narodni heroj Pero Ćetković, major stare jugoslovenske vojske, rekao je svojim mladim saborcima: “U slučaju neuspjeha, zborno mjesto ovdje, pod ovom jabukom.” Mladići su burno reagovali, optužujući iskusnog oficira da unosi defetizam u njihove redove, jer oni će u silnom jurišu osvojiti grad.

Poslije neuspješnog napada na Pljevlja, svi oni koji su se bez panike povukli ka Ćetkovićevoj jabuci, izvukli su živu glavu. Većina onih koji su bezglavo bježali naletjela je na neprijateljski kuršum ili, u velikom metežu, i na “prijateljski”.

“U slučaju neuspjeha...”

Lijepo je kad čovjek ima gdje i kome da se vrati.

* * *

Niko tako dobro nije pravio priganice kao moja majka. A kad god je Tanja pitala da joj kaže u čemu je tajna kad su tako ukusne, odgovarala je da nema tajne i da tijesto pravi “od oka”.

I nije da, ovih dana, ne uživamo u krofnama, uštipcima, fritulama, ruštulama i drugom pecivu sadašnje glavne domaćice, ali ukusa onih priganica koje su u jednom zalogaju nestajale i prosto se topile u ustima i dalje se s nostalgijom sjećam.

Jesu li stvarno te priganice pravljene “od oka” ili je moja, inače, nesebična majka, ipak, malčice mislila na sebe, kad je razmišljala o danima kad više neće biti s nama, nikad neću saznati...

* * *

Na “Barskom ljetopisu“ nije bilo promašaja, ali ni programa koji bi ostali u dužem sjećanju. Najviše se očekivalo od večeri posvećene godišnjici rođenja Danila Kiša.

I bila je puna sala dvorca kralja Nikole.

Ovdašnji dežurni cinik M. K. kazao mi je da su neki posjetioci bili ljuti na moderatora, mr M. Lutovca, što nije doveo Kiša – htjeli su da naprave selfi s njim.

* * *

Umro je Arsen.

Poslednji put slušao sam ga uživo 11. novembra, 2010. godine, u Podgorici, na UDG; djelovao je umorno i staro, kao da je sva voda isparila iz njegovog tijela i obraza.

Kako sve brzo prolazi – mislio sam dok sam slušao pjesmu koja će nadživjeti i njega i mene i sve vas koji ovo čitate: “O, mladosti”.

A, zahvaljujući njegovoj prvoj knjizi poezije “Brod u boci” počeo sam da govorim stihove, sredinom sedamdesetih godina. Gušili su me jezgrovitošću ti nesvakidašnji, “nježni i pohotni”, stihovi bez rime, da sam prosto morao da ih kažem naglas, prvo u svojoj sobi, a onda i na čuvenoj garaži u Popovićima, dok su se iznad naše topole, u koju smo urezivali imena prvih ljubavi, rojile zvijezde. Čini mi se da nikad više nisam imao publiku koja je tako pomno slušala stihove. Ja sam govorio sjedeći, Savo P. pratio me na gitari, a ostali su ležali na leđima, zagledani u nebeski svod, sanjareći otvorenih očiju.

I uvijek sam, docnije u životu, poezijom “liječio rane što ih zadaje razum”, zapravo, kad god bih osjetio tugu ili nemir.

I često mi se čini da samo kad kazujem stihove, “neke jade”, i vrijedim.

* * *

Ni vrelijeg ljeta, ni slađeg gro'đa.

Ipak, prošli su oni sparni, ljepljivi dani: ponovo sam počeo da ruke, poslije pranja, brišem peškirom. U protekla skoro dva mjeseca ruke sam sušio isključivo o tijelu, od vrata do cjevanica, ne bih li se i na taj način makar malo rashladio.

* * *

Zašto, pored ostalog, volim Novaka? Zato što me loše raspoloženje poslije njegovog debakla od Federera u Sinsinatiju držalo desetak minuta, a euforija kad polomi Švajcarca na “Ju-Es openu” držaće me tri dana!

Preporučujemo za Vas