BLOG

Dječji strahovi i šta sa njima

Kod djece postoje dvije vrste strahova - razvojni i neurotski strahovi. Razvojni strahovi su normalan pratilac djetetovog odrastanja... Neurotski strahovi se nekada mogu razviti i iz nemogućnosti prevazilaženja razvojnih strahova, uslijed neadekvatne reakcije sredine, a prvenstveno roditelja, na potrebe djeteta, ali i uslijed smanjenih razvojnih kapaciteta samog djeteta
415 pregleda 1 komentar(a)
djeca, strah, Foto: Shutterstock
djeca, strah, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 15.02.2019. 00:18h

Roditelji koji su suočeni sa strahovima svoje djece, često osjećaju potrebu da svoje mališane zaštite od tog neprijatnog osjećanja na sve moguće načine. Polazište uobičajenog razmišljanja o strahu je da je strah nešto što je u osnovi loše. A da li je baš tako? Strah je primarna emocija, urođena odbrambena reakcija organizma na prijetnju. Kada osoba doživi nešto ugrožavajuće, na fizičkom planu se javljaju promjene kao što su ubrzan rad srca, napetost mišića, ubrzano disanje, povišeni pritisak, a pažnja se izoštrava i usmjerava na prijetnju kako bi se pronašlo rješenje. Ovim oblicima ponašanja se organizam aktivira kako bi se izborio sa prijetnjom, bilo odbranom od opasnosti (borbom) ili bježanjem od izvora prijetnje.

Imajući sve ovo u vidu, nije zdravo da se dijete baš ničega ne plaši. Neki autori navode da nedostatatak strahova kod djece uzrasta od dvije do pet godina može biti naznaka da nešto nije u redu. Postoje i opravdani, objektivni strahovi koji su korisni za djecu (strah od struje, vatre, saobraćaja) i dobro je da djeca nauče da se čuvaju takvih opasnosti.

Kod djece postoje dvije vrste strahova - razvojni i neurotski strahovi. Razvojni strahovi su normalan pratilac djetetovog odrastanja - vezuju se za različite faze razvoja i najčešće prolaze spontano. Tu spada npr. strah od odvajanja od majke koji svoj vrhunac dostiže oko 2. godine života ili strah od mraka koji je najintezivniji oko 3 - 4. godine. Za njihovo prevazilaženje je obično dovoljno podržavajuće okruženje i emocionalna stabilnost u porodici. Za razliku od razvojnih, neurotski strahovi se vezuju za visoko stresne i traumatske doživljaje i za njihovo prevazilaženje potrebna je stručna psihološka pomoć. Neurotski strahovi se nekada mogu razviti i iz nemogućnosti prevazilaženja razvojnih strahova, uslijed neadekvatne reakcije sredine, a prvenstveno roditelja, na potrebe djeteta, ali i uslijed smanjenih razvojnih kapaciteta samog djeteta. 

Ovo sve znači da su, vjerovali ili ne, roditelji najčešće krivi za nastanak i učvršćivanje ovih strahova kod djece! Odrasli su, zbog toga što im se dječji strahovi čine glupavi, a djeca previše bespomoćna u borbi sa njima, skloni da se ponašaju na dva načina. Često reaguju tako što djeci pokušavaju da objasne da nema razloga za strah pa ih izlažu "bezazlenim" situacijama kojih se djeca, tobože, neopravdano boje, na šta roditelji nerijetko gube strpljenje. Druga reakcija je prezaštićivanje i uklanjanje svake naznake prijetnje iz djetetovog okruženja, ulivanje osjećaja sigurnosti po svaku cijenu. Obje ove reakcije su neprimjerene i nikako ne rješavaju problem! Bez obzira na to da li vam strah koji dijete osjeća djeluje racionalan ili iracionalan, prenaglašen ili potpuno besmislen, on je za dijete uvijek realan. Sa druge strane, ukoliko ne dozvolite djetetu da osjeti strah, onemogućićete ga da razvije sposobnost da se štiti, da prepoznaje opasnost i da razumije svijet. Uvijek bi trebalo da imate na umu da pored toga što je djeci potrebna zaštita, takođe ih je potrebno opremiti alatom za samostalan život koji će voditi jednom kada se od vas odvoje.

Dakle, šta je to što možete uraditi da pomognete djetetu da prevaziđe svoje strahove?

Prije svega, najbitnije je da pričate sa djetetom o njegovom strahu, recite mu da ga razumijete, da ste se i vi u djetinjstvu nečega plašili, pa ste se kasnije oslobodili straha. Naučite dijete da je u redu pričati o svojim emocijama - ne reagujte burno ili kritično, ne podsmjevajte mu se, ne ignorišite ga i ne vičite na njega jer će prestati da vam se povjerava. Ako ignorišete djetetov strah, stavljate mu da znanja da je samo i nezaštićeno.

Ne dozvoljavajte djetetu da uvijek izbjegava situacije koje ga plaše. Svaki put kad dozvolite djetetu da izbjegne za njega strašnu situaciju, samo pojačavate i dodajete na značaju tom strahu. Umjesto toga, ohrabrite dijete da se postepeno suoči sa svojim strahovima. Roditelj treba da osmisli male korake u ovom pravcu kako bi dijete imalo osjećaj da kontroliše situaciju kad se suočava sa svojim strahom. Ponavljajte ove male korake i nagradite dijete za svaki.

Kada je riječ o iracionalnim dječjim strahovima, djeca često imaju najbolje ideje šta treba učiniti. Obavezno prihvatite njihove kreativne zamisli! Na taj način ćete pomoći djetetu da razvije povjerenje u vlastite načine rješavanja problema i samo stekne uvjerenje da je hrabro i jako. Pružite djetetu osjećaj da ćete zajedničkim snagama prebroditi situaciju koja ga plaši. Vaše povjerenje u njegovu snagu prenijećete i na njega, a to je početak uspješne borbe protiv strahova u budućnosti.

Djeca imaju životopisnu maštu, koja može stvoriti ogromna i strašna čudovišta, koja se kriju u sjenci, ćoškovima sobe, ispod kreveta itd. Shvatite djetetov strah i brigu ozbiljno. Imaginarni likovi iz bajki i dječjih filmova nisu za dijete manje strašni samo zato što vi, kao odrasla osoba, znate da oni ne postoje. Ne govorite kako je smiješno da se plaši onoga što ne postoji, i ne insistirajte da gleda filmove sa ovim likovima da bi se razuvjerilo (po principu: "klin se klinom izbija"). Tako njegov strah samo produbljujete. Umjesto toga budite kreativni! Na primjer, ubijedite dijete da čudovišta nestaju kada ih poprskate sprejom. Uzmite praznu flašu dezodoransa i poprskajte ispod kreveta, u ormanu, i u svim uglovima sobe. Ili uzmite oklagiju i ubijedite dijete da ste oklagijom u potpunosti porazili to strašno čudovište i da sada može mirno da spava. Takođe možete da date zadatak djetetu da opiše ili nacrta čudovište iz ormana, jer je djeci potrebno da svom strahu daju konkretan oblik. Ponekad će biti dovoljno da pored njegovog čudovišta nacrtate zmaja (ili velikog čiča Glišu ako ne umijete da crtate!) koji će ga uplašiti i otjerati iz sobe.

Možete da pokušate da putem igre ovladate situacijom koja mu izgleda opasno, što je postupak koji se zove dramska imitacija. Npr. sa djetetom koje se boji zubara igrajte se igre uloga - stomatolog i pacijent. Posmatrajte sa njim druge (djecu i odrasle) koji ne osjećaju strah od ,,opasne“ situacije (tzv. socijalna imitacija). Npr. dijete se boji psa, pa može da posmatra kako se druga djeca bez straha igraju sa njima. Učenje po modelu je mnogo efikasnije nego što mislite. Roditelji na prvom mjestu treba da pokažu da i sami umiju da ostanu mirni i pribrani. Treba da pokazuju djetetu svojim postupcima kako treba da se ponaša i da ga podstiču da to isto i on radi. Pružite mu primjer suočavanja sa nekim situacijama bez straha - oni primjećuju vašu zabrinutost, osjećaju je i usvajaju. Zbog toga ako se zbog nečega uplašite, uvijek se trudite da djelujete pred djetetom smireno. Jer djeci su najveća sigurnost roditelji. Kada osjete da su oni uznemireni zbog nečega, ta situacija za njih znači pravu opasnost koje počinju strahovito da se plaše.

Za prevazilaženje dječjih strahova, najvažnije je strpljenje, podrška i emocionalna stabilnost u porodici. Kao i za sve, tako je i u ovom slučaju potrebno da prođe određeno vrijeme, jer dječjim sazrijevanjem i povećanjem iskustva, veliki broj neopravdanih strahova iščezne sam po sebi. Važno je samo da nikada ne odustajete! Koliko god da vam se čini da vaše dijete ne pravi napredak i da se i dalje boji, ne odustajte. Kada dijete počne da priča o svom strahu, to je već ozbiljan pomak. Budite uporni i istrajavajte u podršci i ohrabrivanju vašeg djeteta jer u njegovoj glavi, u borbi protiv čudovišta, vi ste za njega nepobjedivi vitez.