ŽIVOT I OSTALO

Fotografije

U posljednjih nekoliko godina, od pojave “pametnih” telefona, više je napravljeno fotografija nego u čitavoj dosadašnjoj istoriji svijeta.
129 pregleda 7 komentar(a)
pas Garo, Foto: Milan Vujović
pas Garo, Foto: Milan Vujović
Ažurirano: 19.05.2015. 07:17h

Osnovnu školu “Blažo Jokov Orlandić”, preko puta moje zgrade, čuva pas kojeg su djeca nazvala Garo. Pojavio se niotkuda, u čoporu pasa lutalica, krupan, crn, ljutit. U početku nije bio omiljen, naprotiv, djeca su se plašila od njegovog izgleda i lajanja. Vremenom su se navikla na njega, a i on na njih. Garo je rastjerao ostale pse lutalice, stavljajući im, režanjem, do znanja da je školsko dvorište njegova teritorija. Djeca ga slobodno miluju po glavi i hrane za vrijeme velikog odmora, i prije podne i popodne (prvaci su, naravno, najslobodniji).

U međuvremenu, on dremucka na samom ulazu u školu i pažljivo motri ko u nju ulazi. Na djecu odavno ne laje, kad ih vidi samo mahne repom, ali zna da isprepada odrasle, posebno one za koje mu se učini da bi na bilo koji način mogli da ugroze školu i njene učenike.

Kad su mališani išli u Dom kulture na Dječiji pozorišni festival, Garo ih je pratio u stopu, baš kao i kad su sa vršnjacima iz drugih škola, povodom Dana planete Zemlje, čistili barske plaže.

Gdje spava niko ne zna, ali svako jutro se, uvijek u isto vrijeme, vraća. Stiže iz pravca Makedonskog naselja, žureći da ne zakasni na prvi čas.

I, naravno, ne propušta velike odmore.

Često uživam posmatrajući s balkona to nevjerovatno drugarstvo djece i psa.

A kad se spustim dolje zaobilazim Gara, za svaki slučaj.

* * *

Pred frižiderom se osjećam kao da gledam neki američki film iz osamdesetih godina prošlog vijeka. Ono kad, recimo, Brus Vilis dođe umoran s (policijskog) posla i prvo otvori frižider, načičkan magnetima i porukama. Onda zastane, jer u njemu ima raznih limenki, pa ne može da se odluči koju da uzme. Potom nonšalantno jednu ili dvije otvori i na dušak ispije tekućinu.

E, i nama su sad takvi frižideri, jer nam iz Amerike sve dolazi poslije tridesetak godina, pa i kult frižidera punog limenki. Ali, bojim se da je sve to na klimavim nogama i da ćemo, prije nego što mislimo, neki “Lero”, od pomorandže ili limuna, opet razblaživati vodom.

* * *

Ne pamtim kad sam se zadnji put probudio bez tegoba. A ukoliko i ustanem čio, razbuca me alergijska kijavica.

Ali, dobro je: živ sam.

* * *

Kad čujem pjesmu „Ivanova Korita“ uvijek se sjetim Anke - Bećke, bivše predsjednice barske Opštine.

Poslije nje niko u ovom gradu nema petlju da sagovorniku, u brk, kaže ono što mu misli.

* * *

A kad god čujem za neku nesreću u svijetu, kad vidim da ljudi brutalno kidišu na druge ljude, znam da iza toga stoji ili veliko siromaštvo ili vjerska netrpeljivost ili oboje.

* * *

U posljednjih nekoliko godina, od pojave “pametnih” telefona, više je napravljeno fotografija nego u čitavoj dosadašnjoj istoriji svijeta.

Ljudi kao da više ne umiju da uživaju u lijepim stvarima koje život znače – u putovanjima, u sklapanju novih prijateljstava, u šetnji, u zalasku sunca, u poljupcu, u dobrom vicu, u bilo čemu, nego do besvijesti škljocaju i jedva čekaju da to što su doživjeli vide kako izgleda na fotografijama, na instagramu ili kako se već zove ta i slične društvene mreže.

Bitno je i da drugi misle da im je lijepo bilo, a nije bitno to što su pretrčali preko sadašnjosti, kako bi je, čim prije, vidjeli u budućnosti, na fotografijama.

* * *

Nadrljao sam ako zaista nemaju budućnost oni koji ne poštuju svoju prošlost. Krečili smo i Tanja je pobacala mnoge moje, decenijama čuvane, stvari i papire.

Da se ja pitam, nikad ništa ne bismo bacili, bili bismo zatrpani prošlošću (i prašinom).

Srećom, ne pitam se.

* * *

Evo neko doba loše spavam. A ako ne “odriftim” svojih sedam sati nisam ni za šta.

Sve se prevrćem po krevetu razmišljajući: “Hoće li, zaboga, stići poziv do kraja godine?”

Junački sam izdržao i transformacije i tranzicije i otvaranje poglavlja i odlaske strateških investitora, ali ovo čekanje, ova neizvjesnost, ubija...

Sva sreća što nas sokole evropski i NATO prijatelji, inače bih pukao od nervoze kao džanja na ovom majskom žaropeku.

* * *

U Crnoj Gori je malo dobrih sportskih TV komentatora. Gledaocu se ponekad učini da sami sebe zabavljaju ili da nemaju osjećaj da neko prati to što pričaju. A pričaju, veoma često, neobjektivno, navijački, bez mjere i, što je najvažnije – tačke. Nekad je bio jedan komentator, pa je morao da uzme vazduha ili popije vode. Sad su, na fudbalskim utakmicama, dvojica i utrkuju se ko će sa više riječi i nevažnih detalja da nam objasni to što gledamo sopstvenim očima.

Dvojica komentatora revanš meča između Reala i Juventusa toliko su se zapričala da su izostavila najvažniji detalj u finišu – kolika je sudijska nadoknada, upravo ono što je najviše interesovalo one koji su na kladionici igrali “jedinicu”, “iz jedan u jedan”, ili, recimo, “gol, gol i tri plus”.

A na isteku devedesetog minuta lijepo je pisalo “+4”.

* * *

Otvarajući “Promenadu” Radio Bara u četvrtak, 14. maja, rekao sam da je “Bar danas u iščekivanju dvije riječi: ‘Vratila se!’” – jer je curica koja je dan ranije nestala “mnogo mlada, mnogo lijepa, mnogo pametna i iz mnogo dobre kuće da bi joj se išta loše desilo.”

Onda su počeli da pljušte pozivi i pitanja: “Kad se vratila?” Čak su i iz policije zvali da provjere otkud Radiju ta informacija.

U ovoj zemlji niko nikog ne sluša ili sluša “s vrh uva”.

Na sreću, djevojčica se sat kasnije zaista vratila, živa i zdrava.

* * *

Što li još nema komaraca?

Ako su nas i oni napustili, onda smo stvarno nagrabusili.

* * *

Za manje od pet mjeseci biće pola vijeka od smrti Lesa Ivanovića, jednog od najvećih crnogorskih liričara.

Evo još tri njegove pjesme:

 

Putovanje na kliniku

1.

Proleti njiva, topola, grana,

kućica niska u dnu šljivika;

zatrepti sjetno – od čežnje tkana –

dalekog doma drhtava slika.

Noć crni konac u daljini suče

i tama vidik sve više skriva.

Uzalud čežnja natrag me vuče,

jača je od nje lokomotiva.

2.

Stanica bučna velikog grada.

Drhtave noge tromo me vuku.

A noć i magla i kiša pada,

i nikog znanog da stisne ruku.

Samo mi nosač s perona priđe,

poguren, s mokrim rukama dvjema.

Al mene i on nek mimoiđe:

za patnje ljudske nosača nema.

 

Slomljenom oknu

Slomljeno okno sa pola stakla

ko li te razbi, šta ti je bilo?

Je li te ruka kamenom takla,

il dok si odsjaj daljine pilo

zalupi vjetar prozorsko krilo?

Ko li ti uze odbljeske dana,

nebo i kuću u granju skritu?

Ko li ti ubi u letu pticu

i slomi grane jablanu vitu?

Da neko ko te po sudbi svoji

skrhano tvoje komađe spoji,

da li bi sliku još krila staru

ta sitna parčad na trotoaru?

Slomljeno okno iz tankog rama,

u tebi vidim, dok slazi tama,

krajičak puta i golo polje.

A kad se malo zagledam bolje,

da li to vidim i sebe sama?

 

Poslije mladosti

Kakvu to tugu i nejasna htjenja

bude ta sjetna šuštanja predjesenja

kao glas neke minule radosti?

To s prvim lišćem s topola, s jasena,

donese vjetar pregršt uspomena,

kao da pirne pravo iz mladosti.

Preporučujemo za Vas