TAKO MI BLOGA

Plodovi Mareze

Ideja je začeta davno, prošla godina poslužila je kao generalna proba, a od prije mjesec dana uveliko se krenulo u realizaciju projekta pod nazivom „Bašta Ekologika – Mareza“
123 pregleda 4 komentar(a)
Mareza
Mareza
Ažurirano: 15.02.2019. 07:04h

Podgoričani, zaputite se sunčanog popodneva ka Marezi. Ko nema auto može biciklom, ali i pješke, gotovo cijelim putem od grada proteže se sasvim solidan trotoar. Kad dođete do prvog od dva najpoznatija podgorička kružna toka – samozvana „Mareška oka“ – skrenite desno, pa opet desno preko minijaturnog mosta. Odatle ne možete pogriješiti. Ulazite u ulicu na koju biste se i kladili da mora biti bezimena. No, na Marezi stvari funkcionišu malo drukčije. Riječ je o aveniji znamenitog Dušana Vuksana, koja se provlači između Veljeg brda sa lijeve i plodnih livada sa desne strane. Zašto nema zvanične table zna samo jedan čovjek. I jedna žaba. Ako ih zadovoljite radom u njihovoj bašti, oni će vas uvesti u jednu od najvećih ondašnjih misterija.

Ideja je začeta davno, prošla godina poslužila je kao generalna proba, a od prije mjesec dana uveliko se krenulo u realizaciju projekta pod nazivom „Bašta Ekologika – Mareza“. Riječ je o zamisli koja u različitim vidovima širom svijeta dobija sve više poklonika. U njenoj osnovi nema ničeg senzacionalnog: volja, rad i ideje udruženom energijom od jalovog reljefa stvaraju čarobnu oazu. Na prvu loptu djeluje sjajno. Međutim, za ostvarivanje plana potrebno je preispitati svoj odnos prema tlu, ali iz nove tačke gledišta. Zato u startu treba raščistiti jedno: ne priznaje se interesovanje zasnovano na pomodarstvu, na takozvanom postindustrijalističkom romantizmu. Računaju se rad i kreativnost, kao dokaz iskrenih pobuda.

Tlo hrani čovjeka, pruža mu oslonac, iz njega izviru estetski doživljaji koji upotpunjuju život. No, važno je uspostaviti bliskost sa zemljom, zasnovanu na simbiozi. Važno je shvatiti da je ekologizam jedina istinski pravedna ideologija u svijetu. Sve dosadašnje ideologije u prvi su plan isturale čovjeka i njegove potrebe, ne mareći za posljedice koje zbog tako sebičnog kursa trpi životna sredina. U startu su se bavile samo ljudskim, stvarajući čovjekocentrični sistem, protivno zakonima prirodne ravnoteže. Surovo odstranjivanje nižih vrsta – fašizam u najočitijem, ali i najprikrivenijem obliku, u kojem učestvujemo svi. Ne zavaravajmo se – svi smo mi pomalo fašisti, što na razne načine pokazujemo iz dana u dan.

Profesor biologije Dejvid Erenfeld, veliki poštovalac biodiverziteta, taj jednosmjerni razvoj kojim se diči čovječanstvo nazvao je „arogancijom humanizma“. Zato bi, u vremenu kada se svi ubiše da dokažu kako su slobodni građani, anarhisti, revolucionari i drugi slični stari liberali, zbližavanje sa prirodom bilo lična revolucija svakog „povratnika“ i najvažniji korak ka slobodi u pravom smislu te riječi. Za okidač u svijesti potrebno je malo. Dovoljno je čak i sitnim, svakodnevnim djelima ići kontra ubjedljivoj većini – onima koji na više ili manje primjetan način zagađuju vazduh, vodu, livade i šume – tada bi se izlizanim terminima poput slobode, revolucije i subverzivnosti konačno udahnuo nekakav smisao. Potrebni su nosioci djela, a ne zaljubljenici u definicije. Bio bi to odlučan udarac samoobmanjivanju, koje već dugo vremena od crnogorskog društva pravi gomilu snobova opijenih kvaziurbanim zanosom.

Daleko od očiju javnosti i dosadne gradske buke, na Marezi se polako rađa ekološka revolucija. „Ekobašte Mareze plod su kreativno iskorišćenog slobodnog vremena male družine zaljubljenika u prirodu“, piše na facebook stranici mareškog gazdinstva. Ni miroljubivije parole, ni moćnije revolucije. Da ste na neobičnom mjestu shvatićete čim se smjestite na kamenitu platformu kraj kuće, sa koje se pruža pogled na tri bašte – dvije gornje, na brdskoj padini, smještene u dva nivoa, i veliku donju koja se širi ka magistrali. Uz malo sreće, osim ako ne banete baš u vrijeme najvećih radova, domaćini će vas dočekati jedinstvenim menijem: domaće kobasice, domaći hljeb, domaći sir, domaći sok od šipka, domaća rakija, domaće vino. Prefiks domaći ovdje je konstanta. Pored toga, zabavu garantuju mačke koje sa bezbjedne distance proučavaju svaki pokret pridošlice, a prednjači ludi pas Titi, čije zabrinjavajuće ponašanje ukazuje da je po vas dan na nekim hiperaktivirajućim drogama. To vrijedi doživjeti – nesrećnik se bukvalno baca pod noge ne bi li iskamčio malo nježnosti. Osjeća da je u povlašćenom položaju, da je punopravni član velike viševrsne porodice.

Naravno, da bi se uživalo u plodovima moraju se zasukati rukavi. „Ekologika“ je postala sabirište ljudi različitih generacija, interesovanja i osobina, koje sjedinjuje ljubav prema prirodi. Tu dolaze i oni koji nemaju posla i oni kojima ni nakon osam sati rada u kancelariji nije mrsko da obuju čizme i prihvate se alatki u skladu sa savjetima iskusnog gazda Alekse. Radnika nikad dosta, jer rabote ima na pretek: od kopanja, preko postavljanja sistema „kap po kap“, ucrtavanja leja, plijevljenja, osmišljavanja ukrasnih ograda, potkresavanja drveća, zalivanja, sijanja i sađenja, pa sve do redovne kontrole kako biljke napreduju. Jedan od važnijih segmenata mareškog baštenskog sistema, koji će naročito biti u fokusu kad ova poljoprivreda komuna ubere prve rezultate, jeste i kreiranje vrtova i u drugim djelovima grada, shodno principima permakulture, odnosno ekološkog inženjeringa. Zapuštena površina kultiviše se tako da u sebi ujedini lijepo i korisno. Tu je i mogućnost da oni koji nemaju zemlju, koji žive u zgradama okruženim betonskom panoramom, svoj suženi životni prostor ispune biljkama koje bi bile uzgajane po već uhodanim metodama sa Mareze. Konačno, tu je i rješenje za sve one koji žele da svakodnevni jelovnik učine zdravijim, da se ne opterećuju sumnjama vezanim za porijeklo proizvoda, hemijske uticaje i slično. Ekologičari sa Mareze nude mogućnost da uzgajaju željeno voće i povrće na najsigurniji mogući način, te da, kada za to dođe vrijeme, mušteriji predaju pouzdan proizvod. Drugim riječima, njihova bašta funkcioniše kao obdanište čiji tretman uliva spokoj svakom roditelju.     

Urbano baštovanstvo jedna je od onih inicijativa sa kojima nema greške. Čovjek je posvećen zemlji, u nju ulaže svoje znanje i rad, a ona mu uzvraća plodovima. Čovjek uživa u sopstvenoj produktivnosti, ovladava mehanizmom koji svaku radnju čini svrsishodnom. Na kraju, postaje dio humane civilizacijske misije: svojim napregnutim nervima on osjeća jačanje one atavističke niti, zbog koje nijedan novi stupanj razvoja nije mogao raskinuti sa dotadašnjim evolutivnim iskustvom. Stoga ni ona čudna zebnja zbog okruženosti razigranim životinjama neće potrajati. Kad sam prvi put došao među koze, osjećao sam se kao niže biće, skučeno, bojažljivo. Bio sam ubijeđen da ću tako očitu odviknutost od prirode platiti jednim efektnim ucrtavanjem papka u pleksus. Koze su, ipak, odlučile da mi pruže šansu. Dovoljno je stati bos na travu pa da se ponovo uspostavi pokidana veza. U zagrljaju prirode, zdrave misli začinju se same od sebe. One pronalaze pravi put. Na Marezi, na terenu koji vrvi od života, satkanom od kamena i zemlje, i desnica i ljevica gube utemeljenje.

Tu nastaje sasvim nova ideologija, koju slikovito propagira bradati domaćin: „Ne idem ti ja ni desno ni lijevo, nego uzbrdo.“ A uzbrdo se otuda može stići daleko, do čuvene Crvene pećine i austrougarske tvrđave koja samuje na litici, pa još dalje, do svijeta u koji ljudska noga nije kročila, do vidikovca sa kojeg puca pogled na ogromnu neobrađenu ravnicu između Veljeg brda i Zelenike, koja bi sasvim komotno mogla hraniti cijelu Podgoricu. Uz kratko konsultovanje Google Earth-a postaje jasno da je takvih prostora po Crnoj Gori koliko oćeš. Ili su pusti, ili pretvoreni u privatne deponije. A rekao bi čovjek, sudeći po stanju privrede − sve goli krš, lavovska borba Crnogoraca s ljutim krasom, čitava zemlja kao scenografija iz „Jovane Lukine“, krvavi znoj i žalopojke. Ko na brdu ak' i malo stoji pripadne mu muka od patriotskog licemjerja.

Konačno, da ugušimo stereotipe: na Marezi vas neće dočekati đedovi i babe ogrubjelih dlanova, već dvadesetogodišnjaci s kojima u toku rada možete naširoko pričati o muzici, književnosti, filmovima. Aco, Kristina i drugi živ su dokaz rađanja novog modela intelekutalizma, onog koji uporno traži iskazivanje; koji, dakle, nije sam sebi cilj, nego alatka za pronalazak formule ispunjenog života.