Osjećanje krivice je nešto što vas sigurno nije mimošlo u dosadašnjem životu. To je onaj osjećaj koji se javlja kada preuzimate odgovornost za negativan ishod nekog događaja koji je nastao uslijed učinjenog lošeg djela ili nečinjenja dobrog. Krivica se najčešće javlja kada je došlo do prekršaja ili neuspjeha u pridržavanju nekog ličnog moralnog načela, ili kada se nanese šteta ili bol drugoj osobi.
I to osjećanje boli i peče, i uzrok je mnogih besanih noći, i sve što bi osoba željela jeste da vrati vrijeme unazad i uradi pravu stvar. Jer da samo nije onda ogovarala drugaricu, ili da je samo prihvatila tu stipendiju, ili da samo nije prevarila partnera... život bi sigurno bio puno ljepši.
Do osjećanja krivice dolazi kada osoba, na svoj zaključak da je kriva, nadoveže iracionalno uvjerenje da nikako nije smjela da se tako ponaša, ili da je morala da se ponaša na neki drugačiji način i pošto nije, ona je prosto grozna. Kada ima sveprožimajuće osjećanje krivice, čovjek je često sklon da misli da ne zaslužuje da bude srećan, već da mu u životu sljeduju samo loše stvari i da treba da ispašta do kraja života.
Jednom kada se ove misli pretvore u besmisleno razmišljanje iznova i iznova o tome šta je pošlo loše i samoprezir koji to prati, osjećanje krivice sputava osobe da nastave sa svojim životom. Ovaj obrazac repetitivnog i negativnog razmišljanja o sebi je jedan od glavnih simptoma depresije i može čak biti njen uzrok. Osjećanje krivice takođe može da rezultira hroničnim stresom, čak i da negativno utiče na hormone i funkcionisanje imunog sistema osobe, što ovo emociju čini veoma nezdravom.
Imajući sve navedeno u vidu bilo bi dobro za naše mentalno stanje osloboditi se krivice i pretvoriti je u emociju koja bi za nas bila funkcionalna. Složićete se da ako povrijedite nekoga ili propustite baš dobru priliku, osjećanje krivice nije emocija koja će vam pomoći da izvučete neku životnu pouku iz situacije i nastavite jači dalje, ali isto tako nije ni ravnodušnost. Međutim, osoba koja se kaje, ali se ne osjeća krivom, neće misliti da je smak svijeta što je napravila nešto što se nije pokazalo dobrim. Biće joj žao, ali imaće u vidu da svako, pa i ona sama griješi, i da na svijetu nema ništa što je više ljudsko od toga.
Takođe, kajanje, iako neprijatna emocija, za razliku od osjećanja krivice, neće paralisati osobu, bacivši je u depresiju i pasivno samoprekorijevanje, već može dovesti do razvoja ličnosti, budući da se osoba koja se kaje trudi da ispravi ono gdje je pogriješila. Istovremeno kajanje nam dopušta da učimo na svojim greškama, i shvatimo da naša ponašanja mogu da imaju negativne poslijedice, i šta sve treba raditi da se to prenebregne za sledeći put, i za bolje sutra. Kajanje je veoma bitna emocija jer nam pomaže da damo smisao stvarima koje su nam se desile, da dobijemo uvid u naš psihički život, ali i pronađemo načine kako da se promijenimo na bolje. Štaviše, istraživanja pokazuju da se kajanje smatra najkorisnijom od svih negativnih emocija.
Ljudi, dakle, uče i rastu kroz kajanje, pa ne treba bježati od ove emocije. Osobe koji često pokušavaju da minimiziraju ovo osjećanje razvijaju anksioznost koja ih parališe budući da su veoma fokusirani da ne naprave slučajno neku grešku što ih čini manje sklonim da preuzimaju smišljene rizike ka ostvarivanju boljeg načina života, ka svojim aspiracijama i ciljevima. Bez kajanja čovjek bi stagnirao i ne bi naučio kako se na pravi način nositi sa nesigurnim, nepredvidivim svijetom, gdje je pravljenje grešaka neizbježno. Ako priznate sebi i drugima da se kajate za nešto u životu, to je kao da kažete "Ja sam osoba otvorena za nova iskustva koja je spremna da se upusti u nešto što je rizično, ali što me može učiniti boljom osobom ili uljepšati moj život."
Ali kako prekoračiti taj put od krivice do kajanja? Kako oprostiti sebi da bi svu svoju energiju mogli da usmjerite da se ispravi što se ispraviti može?
Treba imati u vidu da se osjećanje krivice bazira na, prije svega pogrešnoj, premisi da imate sposobnost da sa sigurnošću znate, da ste izabrali drugi put od onoga kojeg zapravo jeste, život bi vam bio drugačiji, i to na bolje. Idealizujete put kojim niste otišli, zamišljate da vas na njemu čekaju samo lijepe stvari, a prigodno izostavljate one loše koje su normalni pratilac života i svakog životnog izbora. Kako možete da sa sigurnošću znate da se taj drugi put ne bi pokazao još trnovitiji, kao posljedica nekog izbora ili događaja koji bi uslijedio? Vi možete da kukate za životom koji mislite da ste ostavili, ali taj život ne samo da nikad nije postojao, nego sasvim sigurno nikad ne bi ni mogao da postoji tako kako ga vi zamišljate.
I ovo ne znači da izbori koje pravimo u životu nisu bitni, jer naprotiv, veoma jesu, ipak nisu baš toliko koliko se vama čini. Dakle, umjesto da sjedite doma i plačete za nečim što je trebalo da bude, treba se podsjetiti da trava samo izgleda zelenija u tuđoj bašti. Nikad nećete sa sigurnošću znati kako bi bilo da je drugačije, ali se uvijek mogu pronaći stvari u kojima se može uživati, a koje su ispred vašeg nosa. Dakle, osobe koje se samo kaju, a ne okrivljuju sebe, ne fokusiraju se na ono što je moglo biti, jer male su šanse da je moglo biti značajnije bolje ili gore nego što trenutno jeste. Umjesto toga, one se usresređuju da ono što imaju sada učine najboljim mogućim. Jer osjećanje krivice je otrov koji polako ubija, onemogućavajući vam da uživate u izborima koje jeste donjeli.
Osjećati zdravo kajanje podrazumjeva bezuslovno prihvatiti sebe, sa svim pozitivnim, ali i svim negativnim stvarima koje su vas i učinile takvim kakvi jeste. Sebi možemo olakšati na više načina. Ako zamislite da je vaš najbolji prijatelj sada u vašoj koži, koji savjet bi mu dali? Možda ćete razmišljajući na taj način pomoći sebi da realnije sagledate situaciju u kojoj se nalazite, budući da kod ljudi često postoje dvostruki standardi - generalno je lakše oprostiti drugome nego sebi. Takođe, bitno je sagledati sve aspekte situacije u kojoj ste se našli, jer često ljudi znaju da budu prestrogi prema sebi.
Tada se okrivljuju iako je realno situacija bila takva da im je zbog nedovoljno informisanosti bilo otežano donijeti pravu odluku, ili su bili primorani da brzo i pod pritiskom odlučuju o nečemu bitnom i pored bezbrojnih drugih stresora u životu. Bitno je i uvijek se truditi imati pozitivnu perspektivu. Mislite o životu kao o putovanju. Svako griješi, ali te greške mogu biti šanse da se nauče bitne lekcije o sebi, svom načinu reagovanja, životnim vrijednostima i slabostima kao i kako brinuti o sebi na pravi način. Važno je, takođe, ne dozvoliti sebi da upadnete u zamku razmišljanja "trebao sam ovo", ili "nisam smio ono", jer lako je biti pametan onda kada se već nešto uradi ili kaže, a vrijeme se ne može vratiti. Umjesto ubijati sebe u pojam, treba razmisliti kako to novo naučeno znanje iskoristiti jednom kada se nađete u sličnoj situaciji.
Život se sastoji od serije izbora, od kojih će vam neki biti sigurno zastrašujući. Ali, kako ne bi trebali živjeti u strahu od toga šta budućnost donosi, ne bi trebali živjeti ni u prošlosti, ophrvani sa onim što je bilo, ili nije. Međutim, dok živimo tako u trenutku, ipak je važno nekad se osvrnuti, ali ne da bi sebe sputavali sa lošim izborima u prošlosti, već prosto da bi izvukli naravoučenije iz važnih životnih lekcija analizirajući svoje postupke. U ovom slučaju, kao i sa većinom stvari u životu, sve je stvar perspektive- da li nešto posmatramo kao prepreku ili šansu za rast. A meni se čini da je vrijeme da se malo raste. Šta vi mislite?
Bonus video:
