Još je Aristotel pisao: "Svako može da bude ljut- to je lako. Ali biti ljut na pravu osobu, u pravoj mjeri, u pravom trenutku, sa pravim razlogom i na pravi način- to nije lako." Svako se nekad naljuti, ali kad ljutnja eskalira u bijes, tu počinju problemi. Ali kako znati zaustaviti se u pravo vrijeme? Kako ispoljiti ljutnju kao potpuno normalnu i zdravu ljudsku emociju, kada se borimo za sebe i svoja prava i ne dozvoljavamo da nas neko ponižava, ali ipak znati gdje podvući crtu i ne postati bijesan?
Bijes je destruktivan. Osoba obuzeta bijesom ima doživljaj da je u sred nepredvidive i snažne emotivne struje kojoj je prepuštena na milost i nemilost. Bijes upravlja osobom i njenim životom, ostavlja je razoružanu i bespomoćnu, sa onim bijednim izgovorom: "To je jače od mene". Ova emocija izvlači iz čovjeka najprimitivnije, zaglušujući ono zbog čega se razlikujemo od ostalih živih bića, a to je kognicija tj. sposobnost razmišljanja. Ali prije svega, bijes je nezdrav i nekoristan jer je uvijek praćen neprijatnim fiziološkim promjenama kao što su lupanje srca, povišenje krvnog pritiska, crvenjenje, znojenje, tenzije u mišićima itd., što je sve rezultat promjena u lučenju hormona adrenalina i noradrenalina.
Obično svako kada pomisli na bijesnu osobu sebi u glavi dočara animiranog čovječuljka kojem para izbija iz ušiju, koji viče i kritikuje. Takve osobe reaguju na bijes koji osjećaju burno i sklone su impulsivnom i agresivnom pražnjenju. Na taj način one prenose svoje teške i opterećujuće emocije na druge, zato što njihov organizam nema dovoljno energije da ih kontejnira, tj. skladišti ili neutrališe. Kod impulsivnih ljudi tzv. "prebacivača" bijesa, bijes može biti emocija koja služi kao odbrana od osjećanja stida. Na taj način, ljudi koji misle da nisu dovoljno dobri, biće preosjetljivi na kritike, ali uz pokušaje da sakriju tu svoju osobinu na koju nisu ponosni, izbaciće ih iz takta svaka pa i najmanja i najdobronamjernija sugestija. Takođe, neki ljudi mogu da koriste bijes da bi manipulisali drugima, budući da se hrane osjećajem moći, kontrole i dominacije, i naravno da bi dobili ono što hoće. Bijes se često zna javiti i iz navike, kada ljudi misle da je bijes i negativnost način života. Tako su danas više nego ikada popularni tzv. hejteri koji se diče time što su uvijek pesimistični i ogorčeni na nešto ili nekog (obično na društvo u kome žive), a da prečesto nijesu ni sami svjesni zašto. Međutim, bijes može biti baziran na uvjerenjima o sopstvenoj moralnoj superiornosti, kada osobe misle da su njihova religijska, politička ili familijarna gledišta jedina ispravna, iz čega logički slijedi da sva druga moraju biti pogrešna. A budući da se moraju boriti za svoja ubjeđenja, čija ispravnost se ne dovodi u pitanje, misle da je njihov bijes u ovom slučaju opravdan. Takođe, postoje i osobe koje su tzv. adrenalinski zavisnici, pa dobijaju "fiks" od fizičkih senzacija koje su propratno stanje isfrustriranosti, budući da se tako osjećaju živima.
Ali sa druge strane, iako izgleda divno isprazniti se tako i živjeti u iluziji da ste se na adekvatan način suočili sa bijesom, realnost je drugačija. Sve one informacije o vama, vašim uvjerenjima, potrebama, željama i granicama koje biste saznali iz analiziranja toga zašto ste bijesni i zašto se ponašate impulsivno, tako ostanu neotkrivene i samim tim neiskorišćene, jer budući da nijeste naučili ništa iz svog bijesa, nijeste mu pronašli baš nikakvu svrhu. Takođe kada takva bijesna reagovanja postanu navika, rizikujete zdravstvene posljedice kao što je infarkt, i druge koronarne bolesti, ali i alijenaciju drugih od vas, i sužavanje kruga ljudi oko sebe, gdje su šanse za sreću, a i vaš rast i razvoj, znatno smanjene. Ako ne umijete da se uhvatite u koštac sa bijesom, odavaćete utisak egocentričnih, nezrelih osoba bez jake samokontrole, što će nepovoljno djelovati na to kako vas drugi doživljavaju, ali i na vaše samopouzdanje.
Međutim, iako ljudima zvuči kao ista stvar, za razliku od bijesa, ljutnja je zdrava i korisna ljudska emocija. Kada se izrazi na pravi način, ljutnja pomaže da se izborite za sebe i svoje mjesto pod suncem, to jeste pokažete drugima gdje su vaše granice. Tako treba težiti pretvoriti samorazarujući bijes u ljutnju, a impulsivno i agresivno ponašanje u asertivnu komunikaciju, što je ništa drugo nego znati kako iskazati svoje želje i potrebe tako da ih druga osoba čuje, ali podjednako imati u vidu i poštovati tuđe preferencije.
Kako se to razlikuju bijes i ljutnja? Postajete bijesni u situacijama kada neko prekrši neko vaše pravilo ili ne ispuni na neki način vaše očekivanje, ali samo ako mislite da je on to očekivanje koje vi imate od njega i morao ispuniti. Tada proklinjete osobu koja vas je razbijesnila, jer ste polagali toliko nade u nju, a nije se pokazala dostojna zadatka. Međutim, vi tu, zapravo, činite bijesnim same sebe, jer vašu želju da se neko ponaša na određeni način preuveličavate do zahtjeva da tako mora da bude, a realnost vam je upravo pokazala da ne mora.
Jednom kada shvatite da niko drugi ništa nije primoran da radi, već je svako gospodar svoje volje i da vi sami sebe trujete tim nerealnim očekivanjima koja imate, u stanju ste da situaciju sagledate drugim očima. Počinjete da se stavljate u cipele druge osobe umjesto da je odmah okrivljujete, i začuđujuće, više niste bijesni, nego samo ljuti. Kada ste samo ljuti možete da razmišljate o tome koji su to sve razlozi zašto nije smak svijeta što vam se djevojka nije javila u dogovoreno vrijeme- možda je zaspala, možda je zaboravila, ili ima preča posla (ili ima ljubavnika, no to je druga stvar). Kada ste ljuti, a ne bijesni, u stanju ste da se suzdržite od impulsivnog raskidanja sa momkom, jer shvatate da nije morao da se sjeti kada vam je godišnjica, budući da je inače veoma zaboravna osoba. Malo bi nerealno bilo očekivati da se sjeti godišnjice, ako ne zna ni kada je njegov rođendan, zar ne? Kad bijes izgubi svoje očnjake, i postane ljutnja, lakše dolazite do kompromisa i tako čuvate odnos do kojeg vam je stalo. Ne treba da budete bijesni na kolegu koji vas je osramotio pred šefom, jer vam je bitno da ostanete u dobrim odnosima, i jer znate da ipak to nije zlonamjerno uradio, ali ne može ni da vam bude milo zbog toga, niti bi trebalo da ostanete ravnodušni. Zato je u ovakvim situacijama korisno naljutiti se, jer ljutnja je poziv na akciju, tj. na rješenje problema. Pribrani i hladne glave, možete normalno, gdje se pod normalno podrazumijeva bez svađe, psovanja, i lomljenja namještaja ili djelova tijela, popričati sa kolegom, i objasniti mu zašto njegovo ponašanje nije bilo u redu, zašto vas je povrijedilo i zašto to nećete tolerisati ubuduće.
Da bi se usrećili i olakšali sebi život bilo bi dobro da prestanete da postavljate zahtjeve spram drugih i svijeta oko sebe. Ne treba da zahtijevate da se drugi ljudi ili životni uslovi mijenjaju zbog vas, da vi ne biste bili bijesni, nego budite sami gospodari svojih osjećanja. Uhvatite se u koštac sa bijesom, i shvatite da samo vi, svojim mislima, uvjerenjima i očekivanjima imate, kako snagu da u sebi probudite bijes, tako i snagu da taj bijes neutrališete. Zato udahnite duboko i imajte na umu da je "bolje pobijediti sebe, nego osvojiti hiljadu bitaka. Tek u tom slučaju je pobjeda u potpunosti vaša. I niko vam je ne može oduzeti".
Bonus video:
