BLOG

Psihoterapija i razbijanje tabua

Kako psihoterapeut može pričom nekome da pomogne?
455 pregleda 0 komentar(a)
psihoterapija, Foto: Evamalia.me
psihoterapija, Foto: Evamalia.me
Ažurirano: 15.02.2019. 19:15h

Moglo bi se reći da danas ne postoji osoba kojoj nije potrebno barem malo ventiliranja, tj. oslobađanja stresa i emotivnog naboja kroz priču, ili malo vjetra u leđa putem ohrabrujućeg i motivišućeg razgovora. Međutim, još uvijek je mali broj ljudi koji se u Crnoj Gori opredjeljuje da ode na psihoterapiju. U malim sredinama i dalje je ljudima važno ko će ih vidjeti gdje idu, i naravno, ko će i kome prenijeti neku informaciju o njima.

Sa druge strane "zna" se ko ide kod psihoterapeuta. Samo ljudi koji imaju veeelikih problema. Stigmatiziranje ljudi koji žele da žive bolje i olakšaju sebi život jedan je od razloga ekspanzije depresije, anksioznosti, psihosomatskih bolesti i stresa uopšte. U takvim okolnostima ljudi su skloni da rješenje traže u lakoj psihološkoj literaturi o samopomoći, i ostalim self-help tehnikama koje razni profesionalci i kvaziprofesionalci danas plasiraju na tržište, a sve misleći, da će svijet biti bolji jednom kad dođu do kraja knjige.

U pozadini se krije vjerovanje da su slabi ako ne mogu da se izbore sa nekim problemom koliki god on bio. Ili kako većina ljudi to pogrešno vidi- slabi su ako ne umiju sebi dovoljno snažno da kažu "prestani", bilo da je riječ o pranju ruku 100 puta dnevno, konstantnoj brizi, tremi, sveprožimajućem osjećaju bespomoćnosti itd. Kao da je to snažno "prestani" dovoljno.

Ljudi često ne shvataju da ovdje nije riječ o snazi ličnosti. Ne postoji osoba na svijetu koja je toliko snažna da nema neku slabost, svoju Ahilovu petu, ili neku genetsku predispoziciju i osjetljivost. Niko nije maneken za mentalno zdravlje. U svakom čuči mala tamna psihička mrlja. Pitanje je samo koliko je ko svjestan svoje ranjivosti i koliko je željan, voljan i motivisan da na njoj radi i smanji je, kako bi mu život bio ljepši, ili kako bi iskoristio sve svoje potencijale.

Sa druge strane, kada i potraže pomoć, ljudi često očekuju od psihologa i psihoterapeuta instant rešenje. Najsrećniji bi bili kada bi postojala magična pilula za psihološki problem. Popiju i mirni su. Ili čarobni štapić, kojim terapeut zamahne i iskorijeni napade panike u svijetu. Ako već ne postoji nešto tako, pa moraju da se koriste te psihološke tantre-mantre, onda bi mogao postojati neki recept npr. ako ste anksiozni recite sebi "Sve će biti u redu", 3 puta dnevno, pola sata prije jela i više nikad nećete osjetiti anksioznost. Još ako ne bi ništa koštalo, odlično!

Svakako je mnogo lakše novac potrošiti na kladionicu ili kozmetički salon, nego na rad na sebi. Za terapiju, koju većina ljudi doživljava kao običnu priču, čini se nenormalno platiti. Zašto da se plaća terapija, kad se može dobiti savjet od prijatelja. Nema veze što je taj savjet maksimalno obojan psihičkim i emotivnim trenutnim stanjem, neznanjem, nerazumjevanjem, površnošću tog sagovornika laika, čak i kad je iz najbolje namjere.

Imajući u vidu sve ove stereotipe, nije iznenađujuće što ljudi ne znaju šta da očekuju jednom kada se natjeraju da odu na psihoterapiju. Treba li da legnu na kauč, pričaju o odnosu sa majkom, ili će neko da ih hipnotiše... Nije lako moram da priznam. Ali kako stvarno izgleda jedna psihoterapeutska seansa? Kako psihoterapeut može pričom nekome da pomogne?

Iako ima raznih vrsta psihoterapija, ljudima bi REBT mogla biti interesantna i korisna, budući da ova terapija uzima u obzir naše Racionalno, Emotivno i Bihejvioralno stanje. Ili, u prevodu, ljudske misli, emocije i ponašanje. Polazi se sa stanovišta da naše emocije ne zavise od situacija u kojima se nalazimo, već od načina gledanja na njih, to jeste kako ih mi doživljavamo. Zbog toga se dvoje ljudi u istoj životnoj situaciji ne moraju osjećati isto.

Kako će se osjećati zavisiće od toga kako percipiraju svoju poziciju, kao pozitivnu ili traumatičnu, izazovnu ili bezizlaznu. Tako npr. ako priđete redom ljudima na ulici i kažete im istim tonom, sa istom facijalnom ekspresijom da ih volite, naići ćete na cijeli spektar različitih reakcija. Nekome će biti milo, neko će se zbuniti, neko postidjeti, drugi će uzvratiti ljubavlju ili odreagovati impulsivno, pa početi da viču, jer će doživjeti vašu izjavu ljubavi kao uvredu. Dakle, njihova reakcija neće zavisiti od vas, već od toga šta misle o vama i o vašem postupku.

Kako to saznanje može da vam pomogne? Ako imate u vidu da od misli nastaju emocije, a ponašanje je samo njihov propratni efekat, obraćajući pažnju na to kako mislite, možete da kontrolišete kako ćete se osjećati. A divan je osjećaj kada znate da ne morate da budete bespomoćni, ubačeni u vrtlog životnih zbivanja, prepušteni stihiji da vas nosi kuda vjetar duva. Dakle, možete da uradite nešto sa tim emocijama- možete da ih promjenite! Iz nezdravih u zdrave.

Zamislite situaciju: vidite kolegu na ulici, ali on samo prođe pored vas, bez pozdrava. U vašoj glavi može da se odvija monolog: "Kakvo nevaspitanje! Da je iole fin morao bi da stane i lijepo se pozdravi, a on ni da mahne. Nečuveno." Kako biste se osjećali kada bi ovakve misli počele da se roje po vašoj glavi? Vjerovatno bijesno, i iznervirano. I vjerovatno biste izbjegavali tog kolegu od sada pa nadalje. Sa druge strane, da ste pomislili- "E baš bezveze što se nije javio, drago bi mi bilo da se ispričamo malo, ali ko zna šta sve njega muči", sigurno ne biste bili bijesni, već prije nekako malo iziritirani, ali to bi brzo prošlo i ne bi se odrazilo na vaš odnos sa tim kolegom, dugoročno gledano.

Tu je i ona svima vjerovatno poznata situacija. Treba da učite za nenormalno bitan ispit, ali od silne želje da ga položite pravite sebi u glavi pritisak, pretvarajući želju u zahtjev da apsolutno morate da položite, jer ako padnete ispit, to bi bio smak svijeta, a vi glupi i manje vrijedni u svojim, a sigurno i tuđim očima. I tako lijepo sebe indoktrinirate tim uvjerenjima, pa kada izađete na ispit, od silne anksioznosti u koju ste sebe uveli, blokirate, i više ne možete da se sjetite ni onoga što ste uspjeli da naučite.

Koliko bi samo ova priča imala srećniji kraj da je sve ostalo na želji, a ne na apsolutističkom, a s tim još i iracionalnom zahtjevu da se ispit mora položiti. Jer zašto bi to moralo da se desi? Da ste mislili da jako jako jako želite da položite ispit, ali bože moj, sve i da ga ne položite, nije smak svijeta, biće drugih ispitnih rokova, ne biste sebe uspjeli toliko da blokirate. Takođe, da ste rekli sebi, i stvarno i povjerovali da jedan neuspjeh ne bi nikako mogao biti mjerilo vaše inteligencije ili vrijednosti, jer čovjek je kompleksno ljudsko biće čija suština ne može biti svedena na jednu osobinu, anksioznosti ne bi bilo.

Paralisani disfunkcionalnom i nezdravom anksioznošću misleći kako "Nikako ne bi smjeli potražiti psihoterapijsku pomoć, da ne bi u svojim i očima drugih ispali slabići koji ne mogu da se iznesu sa problemom", ne dopuštate sebi da živite najbolje što možete. Jer nekad ne možete sami, ali nikad i ne morate sami. Jer imati stručno lice pored sebe znači imati saborca, nekoga ko ima dovoljno znanja i empatije da vam pokaže kako da promijenite svoje misli i boreći se protiv stega iracionalnosti dozvolite sebi da budete pogrešivo ljudsko biće, i bezuslovno prihvatite sebe, kao nekoga ko je savršen takav kakav jeste, sa svim svojima vrlinama i manama.