BLOG

Suze su simbol... snage?

Ako se odaljimo od tradicionalnih gledišta koja nam samo apriori postavljaju ničim potkrijepljenu činjenicu, zašto bi bilo nečuveno pokazati osjećanja, bilo da smo muškog ili ženskog pola? Zašto si slabić ako plačeš?
425 pregleda 6 komentar(a)
suza, Foto: Shutterstock.com
suza, Foto: Shutterstock.com
Ažurirano: 15.02.2019. 20:57h

Jeste li čuli za suze? One kapljice slane vode što Vam poteknu nekada iz uglova očiju, kada ste tužni, uplašeni, kada Vas nešto boli ili kada ste ushićeni. Oprostiću Vam ako ne možete da se sjetite šta su. Iskreno, nije ni čudo. U svijetu, a pogotovo u Crnoj Gori gdje je patrijarhat još uvijek dominantan oblik društvene zajednice, i kada muškarci bez velikog M nisu Crnogorci sa velikim C, suze su nešto apsolutno nedozvoljeno, nešto što ne spada ni u opciju "pod razno". Djedovi i očevi vaspitavaju svoje sinove da je javno pokazivanje neprihvatljivih osjećanja kao što je, paradoksalno, tuga (a kud ćeš javnije od plakanja), nešto što se ne toleriše, ili ako se slučajno i desi prepričava se godinama pa i decenijama kasnije: "Sjećaš li se maloga od komšije mi, kako je samo plakao kao curica kada je onomad sa 5 godina nogu slomio. Taj mora da je danas gej!" Ili, zamislite, neko Vas osuđujuće gleda kako plačete poslije raskida veze, a ni ne zapita se šta je ta veza za Vas značila, i koliko ste vremena, truda i ljubavi uložili u održanje iste.

Međutim, nekako smo se navikli na ono naše crnogorsko "budi pravo muško" što u prevodu znači samo, "nikad ne pokazuj emocije, uguši ih do kraja". Ali šta se dešava u današnje vrijeme kada postoji, na veliku sreću, sve veća ekspanzija žena u nekadašnjim tzv. muškim ulogama, kada žene postaju direktorice i šefice, nekome nadređene? Koliki je onda samo pritisak na tim ženama? Oko ženskog pola inače postoji veo stereotipa da ako muškarci moraju uvijek da budu jaki, ženama je dozvoljeno da budu slabe, jadne, pri čemu se, kada se kaže jadne, misli na emocionalne. "To su sve hormoni krivi" ionako. I u takvom, predrasudama obojenom svijetu, jedna žena treba da se dokaže rame uz rame sa muškarcima, i ako, ne daj bože, postane emocionalna na poslu, zasuzi joj oko iz bilo kojeg razloga, zli jezici će to dočekati objeručke sa: "Ne može ona da se nosi sa stresom i pritiskom (muškog) posla, kako se samo rasplakala juče, nečuveno!"

Ako se odaljimo od tradicionalnih gledišta koja nam samo apriori postavljaju ničim potkrijepljenu činjenicu, zašto bi bilo nečuveno pokazati osjećanja, bilo da smo muškog ili ženskog pola? Zašto si slabić ako plačeš?

Često čujemo uzrečicu- to je bila kap koja je prelila čašu. Mada se ona više koristi kada govorimo o osjećanju bijesa, ova metafora se veoma dobro može upotrebiti i kod tuge i plakanja. Skupljate, gomilate tugu i bol, i u jednom trenutku više ne možete, pa negdje mora da se prelije. Znamo da je bijes emocija koja neispoljena može da dovede do neželjenih ishoda (impulsivnog reagovanja koje nas poslije može koštati mnogo više od glavobolje), ali tako i intezivna tuga koja nas tjera u plač, pa se javlja ona knedla u grlu, koju ipak toliko profesionalno uspijevamo da progutamo, takođe ne pomaže.

Potiskivajući emocije konstantno, sebi pravimo problem, a da ga nismo ni svjesni. Upravo zbog toga psihosomatske bolesti su bolest današnjice i modernog doba. Intezivan stres povećava krvni pritisak, a povećan krvni pritisak...paa dovoljno je da znate da može da Vam dođe glave. Psihosomatske bolesti kao što su gastritis, čir na želucu, poremaćaji rada štitne žlijezde i ostale, nisu ništa drugo nego fiziološki pratioci emocionalnog stanja osobe. Tako u stanju emocionalnog naboja koji duže vrijeme ne jenjava jer ne dozvoljavamo sebi pražnjenje emocija, fiziološki simptomi sa tim u vezi (lupanje srca, povišen pritisak, nepravilno disanje itd.) postaju hronični, pa dolazi do narušavanja ravnoteže u organizmu, a zatim i do disfunkcije i obolijevanja organa koji je nama najosjetljiviji.

Vi malobrojni, koji ste sebi dozvolili da se dobro isplačete tu i tamo, znate koliko je dobar osjećaj poslije plakanja. Koliko se osjećamo bolje, lakše i nekako oslobođeno, što ima i svoju naučnu potvrdu, jer plakanje, između ostalog, smanjuje nivo mangana u organizmu, a visoka količina ovog elementa je povezana sa stresom i anksioznošću. Tako da je plakanje bukvalno prirodni, ljudski način oslobađanja tenzije i smanjivanja emocionalnog bola. Suze, budući da su katarzično sredstvo, itekako mogu da pomognu da procesuiramo emociju koju proživljavamo, i da onda hladnije glave sagledamo situaciju i reagujemo na najbolji mogući način.

Međutim, sigurna sam da Vam ovo nije bio prvi put da pročitate da je plakanje dobro za Vas, ali i pored tog racionalnog znanja o prednostima suza, neki ljudi i dalje ostaju emocionalno zakočeni. Nekad se rastuže i možda bi i plakali ali ne mogu, suza nigdje. Ili im je lakše da naprave neku ironičnu šalu, upale omiljenu seriju, i prosto...zaborave. Što je naravno samo uslovno zaboravljanje, jer tijelo sve pamti. I obije Vam se o glavu, "kad se najmanje nadaš, kao nagazna mina".

Dakle nekad biste i plakali, ali se javi onaj mali glas, da ipak ne bi smjeli. Kakvi bi onda to bili kada bi plakali i da Vas slučajno još i neko vidi?! U svojoj glavi se često kočimo i ispred sebe postavljamo iracionalne zahtjeve da ne smijemo plakati jer ako plačemo mi smo slabići, a ako smo slabići ne umijemo da se snađemo u ovom svijetu/džungli, i svako će da požuri da nas iskoristi. Međutim, plakanje nikako ne bi trebalo biti sagledavano kao znak slabosti, zato što je to isključivo pokazivanje emocije, koje nema nikakve veze sa donošenjem životnih odluka, to jeste sa hrabrim, racionalnim ili postupanjem dostojnim jedne snažne ličnosti. Ili što bi Ned Stark rekao- Da li čovjek može da bude hrabar kada se plaši? To je i jedino vrijeme kada se može biti hrabar.

Kako to mi možemo da plačemo i da budemo jaki? Biti jaka,rezilijentna osoba znači uspjeti uzdići se nakon teškog životnog iskustva, traume, gubitka i nakon nekog bitnog izvora stresa ostati isti ili samo još više ojačati. Ali biti rezilijentan ne znači nikad ne doživjeti težak stres, iznervirati se, rasplakati se... Štaviše, pokazivanje bola i tuge je često kod osoba koje su prošle, subjektivno ili objektivno, kroz veliku životnu traumu. Takođe se smatra da su rezilijentniji ljudi baš ti koji dopuštaju sebi da osvjeste, ali i podjele sa drugima svoje emocije, jer ih upravo tako prevazilaze, suočavajući se sa njima aktivno i neustrašivo. Ove osobe su emocionalno i socijalno inteligentne, i znaju da ako pruže drugima uvid u svoje emocije, razvijaju kod njih empatiju i dobijaju socijalnu podršku koja je jedna od najbitnijih stavki u prevazilaženju depresije kao poremećaja, i tuge kao takve. Dozvoliti nekad nekom bitnom da proviri u naš intimni svijet je najbolji mogući način povezivanja i uspostavljavanja bliskih odnosa. A ne postoji taj problem kojeg ne može da ublaži činjenica da nas neko razumije, voli i da mu je stalo do nas. A nekome je uvijek stalo, vjerujte mi.

Međutim, rezilijentnost ili snaga ličnosti nije crta koju osobe imaju ili nemaju, već osobina koja može da se podstiče iskustvom i učenjem, kao i pronalaženjem puta do sebe, a ne okretanjem glave od emocija, koliko god one bile teške. Suočavanjem sa tugom i bolom, dopuštamo sebi da budemo ono što jesmo, a nema ništa više oslobađajuće od toga. Dozvoliti sebi da budemo tužni, priuštiti sebi da pustimo i po koju suzu, je ono što u današnje vrijeme pretjeranog osuđivanja, znači biti jaka ličnost.