STIDLJIVOST vs ANKSIOZNOST

Zašto propuštamo životne prilike?

Kako god je nazvali, stidljivošću ili anksioznošću, ne dozvolite da Vam kontroliše život, i da nekad zažalite što ste se bojali, "a nije trebalo, trebalo je živjeti"
146 pregleda 3 komentar(a)
stidljivost, Foto: Shutterstock
stidljivost, Foto: Shutterstock
Ažurirano: 16.02.2019. 00:33h

Koliko ste puta čuli, ili možda i Vi sami rekli sebi ili drugima - "A ne mogu ja to, ja sam stidljiv. Što ću ja kada sam takav, ne mogu to da promjenim!"

Ironija promjene je da ljudi vjeruju kako mogu promjeniti druge i istrajno pokusavaju da to učine, dok istovremeno insistiraju da je promjena njih samih nemoguća. Ta jedina realna promjena, promjena samog sebe, ljudima se čini nemogućom samo zbog toga što je teška. Ko danas ima vremena i snage da se uhvati u koštac sa nečim toliko napornim, kad je mnogo lakše okriviti za sve druge i mjenjati njih. Kada govorimo o stidljivosti, dodatna teškoća je i postojanje svojevrsnog kulta posvećenog ovoj osobini na našim prostorima i to prije svega kod ženske djece.

"Budi ti, sine moj, (kako se obično kćerci govori) mirna, dobra, slušaj šta ti drugi kažu pa to i radi, ne pitaj puno". I, onda se čudimo kada nam djeca izrastu u ljude stidljive, povučene, nedovoljno spremne da se bore za sebe i zauzmu se za svoje ideale i prava, i tako osamljeni postanu samo pratioci krda. Stidljivost, ili stručnije- socijalna anksioznost, nije osobina vođa ili pak ljudi koji preduzimaju rizike da bi postigli uspjehe u životu.

Sagledavajući svakodnevicu prosječnog čovjeka najčešće nije toliko bitno jeste li rođeni lider, ili ne. Postaje samo bitno da li Vas ta stidljivost i povučenost koči u tome da razvijete svoje potencijale, povežete se sa ljudima i zaista budete srećni. Dilema je u tome kako gledati na to kada se osoba drži podalje, ne uključuje se lako u razgovor i izbjegava neke događaje koji podrazumjevaju socijalizaciju. Da li posmatrati stidljivost kao crtu ličnosti, osobinu temperamenta koja je time nepromjenljiva ili je to pak nešto drugo? Nešto što tišti tu osobu, ali nešto na čemu može da se radi, da bi život "stidljivih" osoba bio lagodniji, a samim tim i ljepši. Iako bi možda etiketa socijalne anksioznosti nekome laiku mogla da zvuči goropadno i prilično stigmatizujuće, lakše je živjeti kada znate da možete da mijenjate to što Vas muči i ne dozvoljava Vam da prodišete punim plućima, za razliku od prostog i pomirenog sa sudbinom- "ja sam stidljiv i to je tako i nikako". Dobro, reći ćete Vi, to je samo jezička barijera, ali ko je čuo za Noama Čomskog i njegov rad na polju lingvistike, zna kako riječi mogu da prave i psihičke i mentalne barijere. I jednom kada zbacite sa sebe stege stidljivosti kao Vaše neodvojive crte ličnosti, praktično dajete sebi pravo da izađete iz svoje komfort zone, a tu, baš tu, se dešava sav rast i razvoj ličnosti i sva magija.

U momentu kada spadnu te blokade, shvatite da nešto možete i promjeniti, tj. da više ne morate da budete anksiozni u društvu, da imate opciju jer ne morate crveniti svaki put, drhtati, znojiti se pred neki javni nastup, upoznavanje sa nepoznatim ljudima ili kada se nađete u bilo kojoj drugoj situaciji gdje možete na neki način da budete loše procjenjeni od strane drugih. Jer, šta u ovakvim situacijama trenutno Vi najčešće radite? Kao i svi normalni stidljivi ljudi, Vi izbjegavate te situacije strave i užasa, i dopuštate da anksioznost zagospodari Vašim životom i naruši Vam toliko dobrih mogućnosti koje Vam se nude. Dakle, dozvoljavate da anksioznost utiče na Vašu normalnu životnu rutinu, poslovno/akademsko funkcionisanje, odnose ili uopšte na Vaše socijalno funkcionisanje. Jedan od mogućih scenarija: sviđa Vam se cura, treba da izađete na sastanak, ali Vas i sama pomisao na potencijalno flertovanje duboko uznemirava i shvatate da ste sigurniji u ušuškanoj svakodnevici pa ostajete kući i gledate film...sami. Super, anksioznost je spala. Vi se osjećate trenutno mnogo bolje, Vaše tijelo je zapamtilo taj predivni osjećaj olakšanja zbog izbjegavanja neprijatne ili za Vas "ugrožavajuće" situacije, i vjerujte mi daće sve od sebe da održi taj divan osjećaj svaki sledeći put kada se uznemirite ponovo oko te ili slične stvari. I, šta je rezultat toga? Cura ode nekome drugome, a Vi i dalje doma sami gledate film. A ne zaboravite da na kraju krajeva, svi mi želimo da volimo i budemo voljeni, maženi i paženi.

Zamislite onda da morate da održite javno predavanje, a jako ste anksiozni. Pažnja Vam je usmjerena samo na to da se slučajno ne zacrvenite, jer bi to bio prevelik blam, ili ne daj bože, zastanete u jednom trenutku i ne znate kako da nastavite dalje sa govorom. Vršite konstantni monitoring nad sobom, gledate i procjenjujete sebe i svoju adekvatnost. Koliko je to teško i naporno! Stalno praviti sebi dodatni pritisak da ne ostaviš loš utisak, da ne budeš odbačen i da se nikako ne izblamiraš, da paziš šta govoriš, da ne pocrveniš jer je to smak svijeta, i ostalo što Vam, pogodićete, u ovoj priči neće nimalo pomoći. Upravo suprotno, učiniće Vas samo još više anksioznim. I tako sve u krug. I ako doživimo nekad slično neprijatno iskustvo javnog poniženja skloni smo da se povlačimo u sebe, pa na taj način ne usvajamo socijalne vještine što može da dovede do daljeg socijalnog odbacivanja i niske samoprocjene tj. samopouzdanja. Kad se na tu priču nadoveže još alkohol, da olakša uspostavljanje kontakta i razveže jezik (čitaj da bude socijalni lubrikant), od jednog problema dobijemo dva, ili čak i tri ako se u tu lepezu nakači još i depresivna simptomatologija jer sebe smatramo manje vrijednim, submisivnim i nedostojnim nečije pažnje zbog svoje anksioznosti. I na sve to i dalje odmažemo sebi ruminiranjem i katastrofiziranjem o prošlim socijalnim situacijama, a zatim i o budućim, jer, bože moj, ako nam se jednom desilo da zamuckujemo pred publikom mora da će tako sigurno biti i svaki sledeći put.

Koliko bi život bio lakši i jednostavniji kada bi pomislili pred upoznavanje sa porodicom od momka, pred ulazak u prostoriju punu nepoznatih ljudi, ili komuniciranje sa šefom i osobom od autoriteta, da je sasvim normalno da želimo da zadobijemo njihovo poštovanje, odobravanje ili naklonost, ali da počinjemo sebi da pravimo problem u trenutku kada ta želja eskalira u zahtjev koji postavljamo spram sebe. Zahtjev da se to apsolutno mora desiti jer mi to tako želimo, jer ako se ne desi, ne vrijedimo ništa. Sve one divne naše osobine koji možda i volimo kod sebe anulirane su time što neka osoba u jednom trenutku nije mislila da smo mi savršeni... Nikad ne treba zaboraviti da samo sami sebi možemo napraviti zatvorske rešetke sastavljene od iracionalnih misli i uvjerenja, pretjeranih i nerealističnih zahtjeva spram sebe, zaboravljajući pri tome da nismo mašine isprogramirane da rade sve do perfekcije, već samo ljudi, koji se trude da pronađu svoje mjesto pod suncem. Zato, kako god je nazvali, stidljivošću ili anksioznošću, ne dozvolite da Vam kontroliše život, i da nekad zažalite što ste se bojali, "a nije trebalo, trebalo je živjeti".