Svoj prvi studentski dan, 2. oktobar 1977, umjesto na Pravnom fakultetu, proveo sam ispred hotela „Moskva“, tradicionalnom sastajalištu Crnogoraca u Beogradu. Stajao sam na beogradskom zubatom suncu i zurio u hotel i prolaznike. Niti jednu poznatu osobu nisam vidio. Da je slučajno naišao neki Baranin sigurno bih mu pao na grudi, kao nesuđeni zet Radovanu Trećem. Srećom, nije prošao ni Baranin niti bilo ko poznat. Kad sam se umorio sjeo sam na klupu podno Terazijske česme i dalje netremice gledajući ka „Moskvi“.
Tih prvih dana često sam dolazio na tu svoju „moskovsku“ klupu, pario se na oktobarskom suncu i tugovao za Barom, ljetom i Crvenom plažom.
I prvi odlazak na Pravni fakultet bio je traumatičan.
Ušao sam u „peticu“, najpoznatiji amfiteatar na Beogradskom univerzitetu, sa 800 sjedišta, na donji, umjesto na gornji ulaz i – obamro od straha: ogromna masa studenata piljila je u mene. Očekivalo se, naime, da uđe čuveni profesor Radomir Lukić i održi prvo predavanje iz predmeta uvod u pravo. Umjesto njega pojavio se zbunjeni provincijalac, koji je pod pritiskom toliko zenica samo mislio kako da se dočepa pozicije na kojoj ga niko neće vidjeti. Uzalud, sve klupe bile su popunjene. Crvenilo (tada sam još umio da se zacrvenim) na mom licu sigurno se moglo vidjeti iz Bara. Taman kad sam se spremao da potrčim ka vrhu amfiteatra i tamo gore se negdje skupim, nestanem – doduše, više niko nije ni gledao u mene, ali to nisam znao – začuo sam prijatan ženski glas:
“Kolega, ovde ima slobodno mesto.”
Samo sam se sručio pored, učinilo mi se, plavog anđela.
A kad je ušao prof. dr Radomir Lukić, žamor se pretvorio u muk. Stari, strogi profesor je prišao mikrofonu, ali je osjetio da nešto nije u redu, studenti su gledali “kroz njega”, u tablu. Lagano se okrenuo i vidio da na tabli ogromnim slovima piše: “Luka magarac.” Samo tren je ostao u tom položaju, a onda mirnim glasom rekao u mikrofon: “Ne znam ko je od vas imao hrabrosti da pored moga imena napiše i svoje!” Prepunim amfiteatrom prolomio se aplauz, a nekoliko studenata je žurno napustilo poprište na kojem je legendarni profesor, u smiraj karijere, položio ispit pred svojim studentima.
A zbog koga sam započeo svu ovu priču? Pa, zbog Lesa, mog omiljenog pjesnika.
Predavanja u “petici” pratio sam u društvu kolega sa kojima sam išao i na vježbe iz rimskog prava i uvoda u pravo. Potrefilo se da su to bili sjajni đaci, “vukovci” iz beogradskih gimnazija, Četrnaeste i ostalih. Rasturali su gradivo i gotovo svi su, kasnije, diplomirali prije roka. Jedina “’tica” u toj grupi od desetak studenata bio sam ja. Sve su znali bolje od mene, od prava do muzike. Samo u dvije stvari sam dominirao – u sportu i poeziji. Sport ih nikako nije interesovao, ali sam uspješno nametao priču o Njegošu, Dučiću, Rakiću, Šantiću, Disu i potpuno ih izbezumio kad sam se, navodno, šokirao što nikad nisu čuli za najvećeg crnogorskog liričara Aleksandra Lesa Ivanovića.
“Niste čuli za Lesa?”
“Ne.”
“I ne znate za ‘Kari Šabanovi’ i ‘Jutra jugova’?”
“Ne.”
“Ne mogu da vjerujem.”
Onda je uslijedilo ono što sam čekao: “Pa, dobro, kaži nam te pesme.”
Kad sam izdeklamovao Lesove stihove, ostali su bez daha. Nekim koleginicama morao sam tu na licu mjesta da napišem “Kari Šabanovi”, toliko im se pjesma svidjela.
Kasnije su se, u hotelu “Union”, u Kosovskoj ulici, gdje smo se te jeseni sastajali jednom nedjeljno, u pauzi svirke Zvonka Bogdana i njegovog orkestra, utrkivale koja bolje govori “Kari Šabanovi”. Bio sam strog kritičar, da im vratim za ono gledanje u vrhove cipela dok su pričale o pređenim lekcijama i predstojećim ispitima.
Tako mi je zahvaljujući Lesu (nezasluženo) skočio rejting u jednoj fantastičnoj grupi studenata Pravnog fakulteta u Beogradu.
Ove godine, tačnije 13. oktobra, navršava se pola vijeka od smrti Aleksandra Lesa Ivanovića. Mislim da bi do tog datuma, koji će se, nadam se, obilježiti kako “carski valja i trebuje”, svaki punoljetni građanin Crne Gore, trebalo da nauči napamet makar četiri njegove pjesme, od 53 koliko ih je napisao. Glasam za sljedeće četiri:
Kari Šabanovi
Sjećanje me lakom tugom ovi: veče slazi i miriše lipa. Kroz sumrak se čuje kolska škripa, s puta idu kari Šabanovi.
Mi u susret otrčimo k njima, a kari nas vrate srećne kući i sivom nas džadom truckajući o pređenim šapću drumovima.
Mili dani, moji sni nestali, kao da ste svi u jutro neko na kare se kradom ukrcali i otišli od mene daleko.
Zalud uho sad zvukove lovi, zalud oko daljinama pipa: davno više ne čuje se škripa, niti idu kari Šabanovi.
Jutra jugova
Skriše se u oku modri bregovi, skuči se vidik u krug najuži; cestama kruže lišća zbjegovi i navriješe kiše – zajuži.
Pogledaš – puti lišćem zasuti. U sjetnu želju misli potonu: svi srcu dragi blizu da su ti kao da čekaš uru potonju.
Slomi te neka tuga prastara što je i predak ćutke tugova uz mukli zveket starih lastara u davna neka jutra jugova.
Djevojci iz djetinjstva
Utkali su se u zlatan rub oblaka, trepte u lišću, u perju ptičjih krila, daleki oni dani kad si bila moj prvi nemir i žudni san dječaka.
Pa mi i sada, u ove pozne čase, još sjaji davni osmijeh tvoga lica, kao što danju gori sijalica koju su zaboravili da ugase.
Niti neuhvatljive
Nekad je za tugu dosta daleki glas pijetla iz ko zna čijeg dvorišta i tanka, plava izmaglica svijetla s proljeća. I drugo ništa.
* * *
Poslije petnaesetak lijepih, opuštenih dana nove godine, nastavili su se stegnuti, apatični dani stare godine.
Pojeli smo kolače i rusku salatu, stigli su računi za struju, krenuli smo na posao, otputovali su oni koje smo željno iščekivali...
* * *
Onomad je, u jednom dnevnom listu jedan, inače, dobar pisac, izgubio kompas i kidisao na mnoge ljude. Samo što sam pomislio: „Da išta valjam i mene bi napao“, stigla je iz Sarajeva strelica sa mojim imenom.
Nedavno sam se našao na podužem spisku onih koji ne plaćaju (redovno) porez u Baru. I drago (zamalo ne napisah „milo“) mi je što sam na tom spisku.
Kad mi plata bude redovna i kad bude dovoljna za pristojan život, plaćaću (redovno) porez, odvoženje smeća i ostala (g)ranja.
* * *
Završio sam, na žalost, sjajnu knjigu Irvina Jaloma „Lečenje Šopenhauerom“.
Čitanje dobre knjige je kao život. Voljeli biste da što duže traje, a nestrpljivo žurite, stranicu po stranicu, dan po dan, ka njenom (njegovom) kraju.
* * *
Otkako sam napisao da mi prija kad je glavna ulica u Baru, Vladimira Rolovića, od Tri kule do “Tehnoprometa”, zatvorena za saobraćaj, nijednom je više nisu zatvorili.
Prija mi vlast M. Đukanovića i DPS-a...
* * *
Kad vidite sredovječnog Baranina da negdje žuri subotom oko 15,50, pustim ulicama i pod naletom vjetra, znajte da ne ide ni na kakvu intelektualnu sesiju, nego hita ka kladionici – Englezi počinju utakmice u 16 sati.
Kladionice nam zamjenjuju sve: prijatelje, knjige, nadu, otpor obijesnim...+
* * *
Za Savindan bio sam u Krajovi, u Rumuniji, sa košarkašima Mornara. Igrali su meč Balkanske lige. KK Mornar je najozbiljniji i najorganizovaniji sportski kolektiv u Baru, jedini koji ima međunarodnih obaveza. Vrijeme je da zaigra i u ABA ligi, jer ispunjava sve uslove.
Uživao sam u lagodnom putovanju avionom i autobusom sa disciplinovanim košarkašima, duhovitim mladim ljudima iz stručnog štaba i njihovim šefom Đ. Pavićevićem.
Rumunija je prije desetak godina ekspresno ušla u EU samo da NATO dođe na granice bivšeg SSSR-a. Inače bi još bila kod pristupnih pregovora ili kako se to držanje na uzici već zove. O Rumuniji smo svojevremeno znali preko Čaušeskua koji je bio prijatelj s Titom (Broz je, za razliku od njega, na vrijeme umro), monumentalnog Đerdapa, odličnog tenisera Nastasea, graciozne gimnastičarke Nađe Komaneči, šahovskog velemajstora Georgijua, grofa Drakule i, naravno, Steaue. I uvijek smo brkali kome je valuta lej, kome lev, a kome lek.
Za jedan evro dobija se oko 4,5 leja, prosječna plata u Rumuniji iznosi nešto manje od 400 evra, a skupoća je kao kod nas, sudeći makar prema cjenovniku u jednom kafiću u Krajovi.
Grad je poznat po očuvanim crkvama i brojnim muzejima. Sa Krečom, sekretarom Mornara, bio sam u pravoslavnoj crkvi Svetog Dimitrija, u kojoj je imalo šta da se vidi. Krajova ima više od 300 hiljada stanovnika, dva državna univerziteta, operu, pozorište... Djeluje urbano i, nekako, poletno. Valjda zbog brojnih studenata iz cijele Rumunije, pa i susjednih zemalja.
Bili smo smješteni u hotelu “Europek”, sa četiri zvjezdice. Hrana je zaostajala za kvalitetom smještaja.
Ljubaznim domaćinima u hotelu, sa ove distance, mogu da otkrijem malu tajnu: ako vam dođe enorman račun za vodu, to je moje maslo. Oduvijek sam, naime, volio da se dugo tuširam, ali sam to bio u prilici da upražnjavam samo u hotelima, u kojima sam, zahvaljujući sportu i šahu, relativno često boravio. Kao dječak živio sam u zgradi u Popovićima u kojoj je “bojler”, tj. kazan, radio na drva, svi smo se kupali subotom i pazili da ne potrošimo mnogo vode. U našoj porodičnoj kući koju je otac sagradio stotinak metara od “Naftinih” zgrada, u kupatilu nije dobro dihtovao prozor, bilo je hladno, pa sam skraćivao proceduru, a i bojler je bio malog kapaciteta.
E, u “Europeku” sam liječio komplekse iz mladosti, bez obzira što znam da “parenje” pod tušem nije naročito zdravo...
* * *
Kad benzin poskupi, gotovo sve poskupi. Kad benzin pojeftini, ništa ne pojeftini, čak ni autobuski prevoz...
* * *
Prodrmale su me dvije vijesti iz Tivta. Prva je da je Halid Bešlič održao humanitarni koncert za slijepe i civilne invalide rata, a druga da Milena Radojević više nije direktorka Centra za kulturu.
Halid je, kažu Tivćani, kad su dogovarali koncert, prekidao vezu, pa ih iz Sarajeva pozivao, kako ne bi imali ni taj trošak. Ljudi poput njega dragocjeni su zbog svojih konkretnih dobročinstava, ali i zbog nade koju nam ulivaju da još nije sve izgubljeno...
A politika je tu da zamuti stvar. Umjesto Milene Radojević za vd direktora Centra za kulturu postavljen je “visoki funkcioner” jedne tivatske stranke na vlasti. Ne bih da unaprijed griješim dušu, možda je čovjek sposoban, možda će nastaviti njenim stopama, ali sumnjam. Evo četvrt vijeka u Crnoj Gori na rukovodeća mjesta, posebno u obrazovanju i kulturi, dolaze samo gori.
Ne vjerujem da ćemo mi Barani više hrliti u Tivat da osjetimo čar prave pozorišne predstave...
* * *
Od svih tužnih Montenovih pjesama meni je najtužnija “Napiši jednu ljubavnu” i onaj stih: “Samo je kazala tiho – od noćas nisam tvoja, i dlan je leden bio i osmijeha nije bilo.”
* * *
Ako i ovaj Dan zaljubljenih dočekate beznadežno zaljubljeni, ne očajavajte: Platon je još zaključio da je ljubav u onome ko voli, a ne u onome ko je voljen.
Bonus video:
