ŽIVOT I OSTALO

Jalom

479 pregleda 7 komentar(a)
Bar, Foto: Milan Vujović
Bar, Foto: Milan Vujović
Ažurirano: 28.10.2014. 14:13h

U hotelu “Princess” održan je 19. Internacionalni TV festival. Nekada mi je bilo bitno što je Bar njegov domaćin, sada mi je svejedno. Jer, festival kao da je stacioniran u Portorožu ili Neumu, toliko ima dodirnih tačaka sa Barom i Baranima.

Postoji u svemu tome i jedna dobra stvar: festival otvaraju neki dragi ljudi iz bivše Jugoslavije. Prije dvije godine to su učinili Milena Dravić i Dragan Nikolić, prošle Oliver Mlakar, a ove Zoran Cvijanović.

Sa Zoranom sam se sreo poslije 36 godina.

Te 1978. godine, u proljeće, održavane su konsultacije budućih brucoša na glumi Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu, u Bloku 28, u ondašnjoj Ho Ši Minovoj ulici. Iako je već tada bio “zvezda”, jer je igrao u nekoliko filmova, Zoran ničim nije pokazivao da se razlikuje od nas ostalih kandidata. I kasnije, kad smo ušli u uži izbor bio je nenametljiv, vaspitan, pristupačan. Takav je i ostao.

Bila je to, govorilo se u ono vrijeme, jaka klasa. Glumu su upisali (azbučnim redom): Maro Brailo, Branimir Brstina, Svetislav Bule Goncić, Dubravka Živković, Vladimir Ilić, Olivera Ježina, Žarko Laušević, Andreja Maričić, Suzana Petričević, Sonja Savić, Zoran Cvijanović i Gordana Šuvak. Te godine, osim mene, pored ostalih, iz užeg izbora otpali su Maja Sabljić i Mladen Nelević.

Mislim da su mi se kola slomila na famoznom razgovoru “u četiri oka” sa Minjom Dedićem, profesorom koji je formirao klasu. Vjerujem da mu se učinilo da nisam dovoljno glumački inficiran. Da sam znao koliko ću i kako, poslije toga, studirati pravo, pao bih ničice pred njim.

Trinaest (valjda) godina kasnije sreli smo se u hotelu “Grand” na Cetinju. Ja sam u Radio Cetinju vodio noćni program zajedničkih crnogorskih radio stanica, povodom nekih jubileja, a on je došao da pomogne da se u crnogorskoj prijestonici formira Fakultet dramskih umjetnosti.

“Vi ste moj dušmanin” – obratio sam mu se, uz osmijeh.

“Ne, ja sam tvoj spasilac” – odgovorio je stari profesor kad je čuo šta se, u međuvremenu, sa mnom zbilo.

Đavo bi ga znao. Niko ne zna šta bi bilo da je bilo. Zoran i ja smo se u jednom složili (on to zna iz iskustva, ja slutim na osnovu dana u užem izboru): ni na jednom fakultetu u Beogradu nije bilo ljepše studirati nego na FDU, na kojem se kroz igru sticalo samopouzdanje neohodno za čitav život. Samo zbog toga mi je žao što nisam upisao glumu. Ali uvjeren sam i da nisam na gubitku – ne bih imao svoje četiri dame da sam u septembru 1978. postao brucoš na FDU.

* * *

Boro strika Petra držao je do morala, reda i tradicije i znao je kome koje mjesto pripada. Nije se libio da kaže to što misli, a bio je pronicljiv čovjek. Bio je domaćin, dobar suprug i roditelj, i sin i brat. I bio je čazben. Ostao je dosljedan idealima iz mladosti. I držao je riječ. Jednostavno – bio je tu uvijek kad treba. Naš Borivoje, Deriglava.

I pekao je najbolju rakiju na svijetu. Ta rakija je bila posebna, naizgled jaka i opora, a u stvari meka i ljekovita, kao Boro.

Sve prolazi, znam. Ali, ovo s nama, Vujovićima, nekako brzo ide. Od osam unuka Nikole Ivanova s Ljubotinja, po kome se tako rado kazujemo, Borovim odlaskom, više ih je pod zemljom nego nad njom. Bez njega ni naše Njive nisu više iste. I onaj vojvoda na vječitoj straži, kojeg je kralj Nikola zvao za vjenčanog kuma, bez Bora kao da je izgubio od svoje moći da nas, s vremena na vrijeme, sastavi i nadahne. I on će gorko zažaliti za njim.

* * *

Na žalost, pokajanja i, znatno rjeđe, slavlja, postala su jedini motiv da se okupe rođaci u Crnoj Gori. Na Borovoj sahrani na Cetinju bili su i njegovi rođeni brat i snaha iz Bečeja, Dragan i Marija. Dragana smo uvijek isturali kad je trebalo da se pozorimo, u svakom pogledu, a Marija je u našu kuću unijela gospodstvo.

Obradovala me svojom prvom knjigom “Na krilima sećanja”. Mislim da bi svaki čovjek trebalo da ostavi za sobom pisani trag o svom životu. Ne mora to da bude knjiga kao Marijina – višeslojna, umna, čitljiva, pismena (ona je profesorica srpskog jezika i književnosti), nego samo zapis da je i on jednom (i kratko, kao i svi mi) boravio na ovoj maloj, nesavršenoj, planeti.

* * *

Tek nedavno oslobodio sam se jednog iracionalnog straha koji je umio da mi iznenada stegne grudi. Naime, kad mi na um padne onaj, takozvani, sudnji dan, a to je najčešće povodom neke manje-više bezazlene bolesti, ponestane mi vazduha. Ne zato što se plašim smrti više od drugih, nego zato što pretrnem od spoznaje da neću imati vazduha kad zatvore sanduk u kojem ću ležati na odru. Kakva besmislica! Ali, gušila me kao nešto racionalno i neminovno.

Sve dok nisam, na Tanjinu preporuku, počeo da čitam dr Irvina Jaloma, njujorškog psihijatra, jevrejskog porijekla, profesora na univerzitetu Stanford. U poslednjih mjesec dana pročitao sam tri njegove sjajne knjige: “Gledanje u sunce”, “Problem Spinoza” i “Kad je Niče plakao”. Sada gutam četvrtu: “Liječenje Šopenhauerom”.

Jalom citira Epikura , koji kaže: “Tamo gdje je smrt, mene nema.” I zaista, kad dođe smrt – života nema, a dok traje život – nema smrti.

“Neće više biti nikakvog mene da osjetim strah, tugu, žalost, gubitak. Moja svijest biće ugašena, prekidač isključen, svjetla pogašena.”

Utjeha je i njegov argument simetrije: “Nakon smrti, biću u istom stanju nepostojanja kao i prije rođenja.” Osim toga, stanje nepostoanja nije strašno, jer nećemo znati da ne postojimo.

U stvari, suština je da treba izbjegavati da se potpuno suočimo sa utvarom smrti.

A, ko je zaista mrtav, po Jalomu?

“Zaista mrtvi su oni nepoznati ljudi iz davnih vremena, mrtvi koje niko živ nikada nije vidio. Stara osoba – svaka stara osoba – jeste posljednji nosilac likova mnogih ljudi. Kada veoma star čovjek umre, sa sobom odnosi mnoštvo drugih ljudi.”

* * *

U centru Bara je protjerano zelenilo, po sistemu: “Gdje god nađeš zgodno mjesto, tu zgradu posadi”. Ipak, ispod naše spavaće sobe održalo se jedno visoko drvo, a na njemu ptica koje se oglašava u svako doba noći. Čujem njen cvrkut kad god sam budan. I milo mi je.

Živ sam.

* * *

Gledao sam vojnu paradu, miran kao onaj Indijanac u “Letu iznad kukavičijeg gnijezda”. Odavno sam, naime, prevazišao te kič priredbe u kojima se zvecka oružjem i veličaju lideri. I to u 21. vijeku, vijeku praštanja, osvajanja svih sloboda, tehnološkog napretka i blagostanja.

Grickao sam perece i poluspuštenih kapaka posmatrao diktatora i njegove egzaltirane domaćine.

Ali, onda se desilo nešto neočekivano. Kad su dvojica predsjednika krenula ka bini, uz zvuke pjesme “Marš na Drinu”, doživio sam izdaju od svog najvažnijeg organa. Zadnjica je mudro ćutala, sigurna u svoju privilegovanu poziciju zbog lojalnosti mojim stremljenjima ka evropskim i evroatlantskim integracijama, ali je pusto srce počelo ubzano da kuca. Pokušao sam da ga umirim, govoreći da diktator nije vrijedan njegovog uznemirenja. Odgovorilo je u svom stilu: “Veći su diktatori oni što su gospodari svijeta dva puta po četiri godine nego on. Sa njim, bar, znaš na čemu si, sa njima ne znaš!”

Pošto sam uvidio da s njim nema dijaloga, da u nedostatku argumenata sve glasnije viče i da se sve više uzbuđuje, popio sam pola “lorazepama” i umirio ga.

* * *

Nasmijao me jedan tipično barski vic, naravno, na tuđ, ali i na svoj račun:

Razrabotala se tek pristigla snaha sa sjevera, rumena kao ruža, zdrava, jaka, krupna. Pere sude i pjevuši. Svekar, po običaju, leži na kauču, gleda televiziju i, onako “od šponde”, dobaci: “Nevjesta, kad završiš nemo tu česmu stezat puno, e ćemo krepat od žeđi!”