Psi lutalice

174 pregleda 0 komentar(a)
Psi lutalice, Foto: Luka Zeković
Psi lutalice, Foto: Luka Zeković
Ažurirano: 24.06.2014. 14:31h

Morska voda na barskoj rivijeri sanitarno je ispravna i kvalitetna za kupanje i rekreaciju. To je saopšteno poslije mjerenja koje je obavljeno 8. i 9. jula na deset javnih kupališta u Baru. Kvalitet vode je, zapravo, prve klase. Potvrdilo se još jednom da svako zlo ima i svoje dobro. Da brodovi, kao nekad, u koloni čekaju na vez u Luci Bar, brzo bismo se podsjetili djetinjstva i kupanja na gradskoj plaži ispod parapeta ili na Žukotrlici, kad smo se kući, redovno, vraćali isflekani od katrana i dobijali “ćoteka”.

* * * Psi lutalice u Baru predstavljaju problem pred kojim svi nekako žmure. A taj se problem neće rješavati dok sve brojniji i, u čoporima, sve agresivniji psi ne izujedaju i ozbiljno povrijede neku djevojčicu ili dječaka. Tada ćemo biti zgranuti i, odbijajući svoju krivicu, pitaćemo se u čudu: “Kako je to moglo da se dogodi?!” Od Nove godine u Baru je zabilježeno više od stotinu ujeda pasa lutalica. Samo u junu psi su napali 23 osobe, kažu u Hitnoj pomoći (ili su bili isprovocirani da napadnu, svejedno). U “Komunalnom” vele da psi nisu u njihovoj nadležnosti. A i kad bi bili, ne bi znali šta će s njima, jer u Baru ne postoji prihvatilište, odnosno azil u koji bi ih smjestili. Za ovoliki broj pasa na barskim ulicama najviše su krivi sami Barani. Dok ljubav cvjeta ne smijete njihovog ljubimca mrko pogledati, a kad im dosadi odvezu ga iza tunela Ćafe, prema Ulcinju, i bez imalo sentimentalnosti puste da se sam snalazi. Zato među barskim lutalicama ima i rasnih pasa. Po Zakonu o zaštiti dobrobiti životinja sve opštine u Crnoj Gori bile su u obavezi da do 2010. godine izgrade azil na svojoj teritoriji, ali od toga, uglavnom, nije bilo ništa. Eto prvog izazova za novu barsku lokalnu upravu.

* * * Svako za sebe misli da mu ne treba više pameti nego što je ima. I poštenja, naravno. Ali, ne može da zna kako ga vide komšije i rođaci, kоlege na poslu, znani i neznani. Ta slika se uvijek razlikuje od one koju je čovjek sam o sebi stvorio. Razumije se, u negativnom smislu. Nekad se u Baru znalo ko je iz kakve familije. Ili se samo umišljalo da se zna, ko će znati? Uglavnom, za neke Barane govorilo se da su iz čestite i mirne porodice, za druge iz prevrtljive i lopovske, za treće iz svađalačke i nasilničke, za četvrte iz intelektualne, za pete iz skorojevićke, itd. I postojala je velika mogućnost da nasljednici budu onakvi kakvi su im bili preci. Bilo je i izuzetaka, ali porodični biljeg ih je pratio kao mjesec. Nekima je nezasluženo donosio privilegije, drugima opet, nezasluženo, neprijatnosti. Danas je sve to nebitno. Nema veze kakvi su vam bili preci i kakvi ste vi. Jedino je bitno imate li para ili ne!

* * * Radnja se dešava jednog vrelog julskog predvečerja u prometnoj ulici u centru Bara. Vrtogavom brzinom jedan drugom idu u susret dva “audija” i zastavljaju se na nekoliko centimetara udaljenosti, uz škripu guma. Iz oba vozila gotovo izleću po četvorica mladića i energično kreću jedni drugima u susret. U obližnjim kafićima tajac. Ruke se podižu uvis i kad su dlanovi došli u visinu glave slijedi zvučno sudaranje šaka i zagrljaji. “Đe si, brate?” “Đe si, brate?” “Vidimo se.” “Vidimo se.” Isto tako energično mladići su se vratili u svoja vozila i udaljili se uz novu škripu guma. Tek tada su se likovi u kafićima, koji su izgledali kao da je neko pritisnuo “pauzu” na daljinskom, odmrznuli i nastavili da ćaskaju kao da ništa nije bilo. Zaključak: neke stvari, očigledno, nisu onakve kakve izgledaju na prvi pogled ili “od ljubavi do mržnje samo korak nas deli” (Đ. Marjanović).

* * * U prvom ili drugom gimnazije, ne sjećam se više, za lektiru smo imali Kafkin “Proces“. Započinjao sam nekoliko puta priču o Jozefu K, ali nisam dopirao dalje od desete strane. Roman bez upravnog govora, novih redova i poglavlja koje razdvaja makar jedna stranica, za mene je, u to vrijeme, bio ravan najdosadnijem sastanku civilne zaštite. I kad me je profesorica srpskohrvatskog Zagorka Vuković pitala da li sam pročitao „Proces“ odgovorio sam, dva puta, da nisam. Pošto profesorica nije odustajala, a imala je volju da mi da „peticu“, treći put sam slagao da sam pročitao Kafkin roman. Mislim da je i mene profesorica “pročitala”, ali nije htjela da me dovodi u neprijatnu situaciju pred odjeljenjem i provjerava moje riječi. Još jednom je upitala: „Znači, pročitao si 'Proces'?“ – „Jesam!“ I na tome se završilo. A „Proces“ sam pročitao ovih dana, skoro četrdeset godina kasnije, i to “iz cuga”. U moje vrijeme najveću specifičnu težinu imala je ocjena iz srpskohrvatskog jezika, posebno ona upisana crvenom bojom, iz pismenog. Po njoj su se ravnale sve ostale ocjene. Danas se, koliko mi se čini, najviše „pita“ matematika. Nezaluženo. Nema tih matematičkih zadataka čije je rješavanje važnije od pismenosti. I nema tog zadatka, iz bilo koje oblasti, ne samo matematike, koji ćete riješiti ako ga pravilno ne pročitate i razumijete.

* * * A aktuelna priča o obrazovanju je mučna i govori da nam je zemlja u strašnoj krizi. Po rezultatima PISA testova na začelju smo Evrope. Samo u Baru ima, kažu, šest fakulteta (ako, u međuvremenu, još koji nije otvoren). Teže su se nekad završavale večernje škole nego danas fakulteti. Najgori đaci ekspresno (!) postaju magistri i doktori nauka. Na to ih ne motiviše naučno-istraživački nerv, nego sujeta. Ipak, napredujemo: devedesetih godina statusni simbol bila je količina zlata oko vrata, danas je to akademska titula. Ukoliko želimo da ozdravimo zemlju, moramo da ozdravimo školstvo.

* * * Na teritoriji nekadašnje Jugoslavije nacionalizmi su ostavili pustoš, moralnu i materijalnu. Negdje se taj nacionalizam još drži, ali uvjeren sam da polako jenjava i u najtvrđim sredinama. Recimo, Hrvati su pokušali, pa odustali, od uvođenja novih riječi u svoj jezik. Od tog uzaludnog posla, međutim, nikako ne odustaju neki rodoljubi po službenoj dužnosti u Crnoj Gori. Meni se čini da uzrok njihovoj tvrdoglavosti leži, prije svega, u nekoj traumi koju su pretrpjeli u “đetinjstvu”.

* * * Postoje na ovdašnjoj estradi dva Kemala M. Pjesme prvog, poput „Dušo moja“ i „Napiši jednu ljubavnu“, često su me činile „sjetnog, neveselog“. Za drugog, donedavno, nisam ni znao. Takozvani nazalni folk ne slušam. Osim kad sam pod dejstvom maligana. Jedna njegova pjesma je, prije neko veče, odnekud utrčala u jednu opuštenu atmosferu i evo, već nekoliko dana, dok šetam, pjevušim: „Rekla si mi da ne voliš zimu...“ Na čuđenje mojih dama.

* * * “Boj se ovna, boj se govna, a kad ću živjeti?” (“Tvrđava”, M. Selimović)