Pravna država

Stalno prizivam da zaživi pravna država u Crnoj Gori, jednaka prema svima, i prizvao sam je. Nisam baš mislio da krene od mene, ali ako se mora... Prvo su nam isključili struju zbog duga, a onda su mi, prilikom produženja vozačke dozvole, naplatili kaznu od 80 evra jer sam preticao na punoj liniji prije godinu dana kod Bioča. Kako sam zbog oba slučaja pretrpio žestoku kritiku objektivnih članova moje familije, mislim da su represivne mjere pravne države pogodile “u sridu”.

* * * “Ne pitajte da li više volim ljude ili knjige, ne bi vam se dopao odgovor” – Prust.

* * * Na Kraljičinoj plaži sam, ove godine, debitovao krajem juna. Dok sam uživao u prozirno čistoj vodi i tišini, mislio sam da nema tih Arapa kojima ću Kraljičinu plažu prepustiti bez borbe. Makar ta borba bila u okviru neke NVO “Kraljičina plaža”. A slutim da ću proći kao onda kad sam branio posljednji gradski maslinjak u Baru, kod OŠ “Blažo Jokov Orlandić”. Pisao sam da je svaku od dvije stotine maslina svojom rukom usadio kralj Nikola, iako moram da priznam da nisam baš bio prisutan prilikom tog čina; da će zgrada u Baru još biti, ali nikad više gradskih maslinjaka, itd. I poentirao: jednom će taj maslinjak, zbog dugovječnosti maslina, biti park radi kojeg će putnici namjernici dolaziti u Bar. Ništa nije pomoglo, buldožeri su odnijeli masline, navodno, na neko drugo mjesto gdje će biti još starije i ponovo usađene rukom kralja Nikole. A umjesto maslinjaka nikla su tri solitera.

* * * Stotinu godina ranije, u Sarajevu, Gavrilo Princip je otišao u istoriju rodoljublja. Besmisleno je, s ove distance, kritikovati taj događaj. Iz današnje perspektive i Miloš Obilić je terorista, a Vuk Branković mirotvorac, čovjek evropskih i evroatlantskih integracija. Licemjerje Zapada nije počelo u pretposlednjoj godini 20. vijeka, agresijom na SR Jugoslaviju. Uvijek ga je bilo. Gavrilo Princip nije imao ni 20 godina kad je pucao u Ferdinanda (ne u Beču, nego u svom Sarajevu!), bio je suviše mlad za smrtnu kaznu, pa je osuđen na 20 godina zatvora, ali je izložen nezapamćenoj torturi u samici, u kojoj je bio okovan teškim gvožđem. Smrt je za njega bila spasenje. I umro je manje od četiri godine kasnije, 28. aprila 1918, u češkom zatvoru Terezin, od tuberkuloze. Nije dočekao 24. rođendan. I više se govori o Principovom atentatu nego o zločinima koje su Austrougari napravili u Prvom svjetskom ratu nad civilnim stanovništvom u Srbiji...

* * * Na gradskom groblju Gvozden brijeg u Baru sahranjen je Anto Radović. Moj otac Pavle govorio je da je Anto, uz Dana Delibašića, najbolji fudbaler Mornara svih vremena. Podmetao je glavu tamo gdje drugi nisu smjeli kopačku. Debitovao je u Crnojeviću sa 16 godina, u meču protiv Italijanske vojske 1943, i narednih 25 godina igrao je za barske klubove – Obnovu, Tempo, Bar i Mornar. Kakav je to fudbalski fanatik bio svjedoči ono što se zbilo prije meča između Obnove i Bokelja u prvom Kupu Maršala Tita 1947. godine. Anto je bio učenik Ugostiteljske škole u Ulcinju kad mu je, u nedjelju oko 9 sati, stigao telegram iz Bara da dođe na kup utakmicu protiv Bokelja, zakazanu u dva popodne. Odmah je otišao na autobusku stanicu, ali čekanje je bilo uzaludno, na stanici nije bilo žive duše, a kamoli autobusa. Već je bilo prošlo 10 sati, kad je odlučio da krene ka Baru, preko Bijele Gore, Možure, Kunja, Kruta, Pečurica, Dobre Vode, Zaljeva i Mirovice. Na Pristan je, okupan znojem, stigao u 13,15 sati, što znači da je 36 kilometara od Ulcinja do Bara pretrčao za tri sata i 10 minuta. Imao je vremena i da se malo odmori, jer je do početka utakmice ostalo 45 minuta. Poslije utakmice, koju je Obnova dobila 2:0, prišao mu je trener Andrija Perović, koji je, inače, donio prvu fudbalsku loptu u Bar, pružio ruku i kazao: “Dobro si igrao, ali mogao si još bolje.” Kad je Anto objasnio da je neposredno prije meča pretrčao 36 kilometara, trener se našao u čudu. “E, onda si igrao odlično” – rekao je više za sebe.

* * * Ne znam šta me više nerviralo na prvenstvu svijeta u fudbalu: loša igra poslije takmičenja u grupama, to što nisam mogao da pogodim gotovo nijedan rezultat, brazilskih šest minuta strave i užasa protiv Njemačke ili nedoraslo komentarisanje novinara sa TVCG. Bilo je previše priče, objašnjavanja nevažnih detalja, insistiranje na svojoj “istini”... Ne znam zbog čega nismo mogli da gledamo druge kanale i odlučimo sami koga ćemo da slušamo. Mislim da bi na idućem šampionatu nakon prva tri meča trebalo da se formiraju četiri grupe po četiri ekipe i da dvije prvoplasirane idu u četvrtfinale. Osmina finala nema veze, jer favoriti djeluju stegnuto, kao da je pitanje života i smrti ako ne pobijede (a, možda i jeste).

* * * Đoković i Federer igrali su finale Vimbldona. Nisam mnogo mario kako će se taj meč okončati. “Ako ćemo lagat.” Novak je dobio, vjerovatno, najboljeg tenisera u istoriji. Tenis u interpretaciji ledenog Švajcarca jeste umjetnost, nešto kao balet. Igra jednostavno, elegantno, efikasno, bez grča i tikova... Utoliko mi je Đokaševa pobjeda, “na mišiće”, slađa. Dobro je i što niko, osim zabezeknutih Tanje i Nađe, nije čuo kakvim sam ga riječima “častio” na kraju četvrtog seta.

* * * U Baru se početkom jula okupilo četrdeset dvoje potomaka (sinovi, kćerke, snahe, zetovi, unučad, praunučad i jedno čukununuče) Stane Bošković koja je 1945. godine ostala udovica sa sedmoro djece – četiri sina i tri kćerke. Ova samohrana, stamena žena, vaspitala je, u najboljoj crnogorskoj tradiciji, svoju djecu i po svaku cijenu nastojala da ih školuje. Svi su postali vrsni ljudi, a da je baba Stana mogla da vidi elitu koju su okupile njene sjeni bila bi presrećna. Njena unučad došla su iz osam zemalja svijeta, od Kanade i Finske do Španije i Rusije. Svi su veoma uspješni, a među njima ima doktora nauka, arhitekata, ljekara, farmaceuta, ekonomista, poslovnih ljudi...

* * * Barsko šetalište ovog ljeta izgleda kao “Pink” i “Informer” zajedno. Pored stadiona Topolica stacionirao se zabavni park koji šljašti i odašilje neke zvuke što liče na muziku. Sa svih strana nadiru psi, jakih leđa i krvožedne njuške. Izgledaju isto ili malo pitomije od svojih gospodara. Ruska djeca voze bicikla i mala auta kao kamikaze. I velika auta nesmetano cirkulišu šetalištem, iako je vožnja zabranjena. Znam, nije velika šteta, ali to šetalište me neće gledati do septembra.

* * * Dok god imamo premijera koji bezrezervno ne osuđuje najniže ljudske strasti nego uvijek ubaci neko “ali” ili pominje običajno pravo, nema sreće u ovoj zemlji.

* * * Posmatrao sam u jednom barskom marketu kasirku i kupca. Oboje mladi, nasmijani. Nešto petljaju oko nekog artikla, navodno, traže datum proizvodnje. Ali, vidi se da njega to, u stvari, ne interesuje, nju još manje. I da je on tu radi nje, a ne zbog kupovine. I da je njoj milo što je on tu. Naklonost koju osjećaju jedno prema drugom prosto se osjećala u vazduhu. Da li su momak i djevojka ili to tek namjeravaju da postanu, nisam mogao da dokučim. Glumili su da se ne poznaju, valjda zbog njenih šefova. Radili su to nevješto, pokušavajući da sakriju iskre u očima i plamen u obrazima. Ja ničim nisam remetio njihovu igru. Stajao sam u redu, gledao, kao, u stranu, i strpljivo čekao...