U nedjelju, 8. juna, Lara i ja krenuli smo autobusom iz Bostona u Njujork. Autobus je kudikamo jeftiniji od voza, nigdje ne staje, veoma je udoban. Jedino je, kao i svuda u Americi, bio problem s ledom i klima uređajem. Bilo mi je previše leda u koka koli koju sam pio i odnekud je duvalo. Zlobnici kažu da se mi u Baru najviše bojimo zemljotresa i promaje. Prošlo je malo vremena dok sam ukapirao da mi duva sa sjedišta tri reda iza mene.
Nakon tri i po sata ugledali smo obrise Njujorka. Zamišljao sam da ću u centar svijeta doći s mora, pored Kipa Slobode, a došao sam pravo kroz Bronks, crnačko predgrađe. Zapravo, uže gradsko jezgro sastoji se iz pet gradskih opština: Bruklin, Bronks, Menhetn, Kvins i Staten Ajland – od kojih bi svaka bila velegrad da se ne nalazi u Njujorku.
Amerika je zemlja jednakih šansi za sve, samo su neki, čini mi se, malo više jednaki. Na prilično nečistim ulicama Bronksa nisam vidio gotovo nijednog bijelca, a zgrade su arhitekturom podsjećale na Sovjetsku eru u Budimpešti, u prošlom vijeku. Sve je bilo nekako još depresivnije kad smo zašli u Harlem. Tek kasnije, dok smo hitali ka centru Njujorka, Menhetnu, mijenjala se slika na ulicama, bijelaca je bilo sve više, crnaca sve manje i zgrade su bile drugačije, nisu više ličile na poređane kutije šibica. Vele da to nema veze sa bojom kože nego da status isključivo određuje novac, odnosno platežna moć. Možda, ne znam.
Sa autobuske stanice otišli smo pješke u 34. ulicu u kojoj živi Riči. A Riči je Redžep Redžo Petović, moj drug iz Radio Bara. Bio je ton-majstor kad sam počinjao da radim. Ostao je u sjećanju kao tačan, pouzdan, okretan... Te njegove osobine lansirale su ga do dobrog života u Njujorku. On je “resident manager” zgrade sa dvadest jednim spratom, velikom terasom i 197 stanova, odnosno šef svim zaposlenima koji brinu o zgradi kao o luksuznom hotelu. Redžo se smjestio na četvrtom spratu, u trosobnom stanu, sa suprugom, sinom i roditeljima. Lara i ja smo dvije noći spavali u najljepšoj sobi u tom stanu.
Treća američka promocija “Barskih priča” održana je uveče, na Menhetnu. Dogovorio sam je sa Zoranom Jankovićem, generalnim konzulom Crne Gore u Njujorku, koji se postarao da specijalno za tu priliku bude otvoren hotel “Gotham”, u vlasništvu našeg iseljenika. Janković je, u prijatnoj atmosferi, sa nekoliko prigodnih rečenica, otvorio i, pošto smo Lara i ja izdeklamovali svoje, zatvorio promociju i, potom, organizovao koktel na kojem je bilo tridesetak ljudi iz Crne Gore, među njima i Danilo Nenezić, Ulcinjanin, koji je igrao šah za barski Mornar i koji sada u Njujorku živi od šaha.
Sa Danilom sam sjutradan u jednom italijanskom restoranu, za vrijeme večere, imao zanimljivu raspravu na temu: američka spoljna politika. Ostali smo pri svojim stavovima – ja o američkoj spoljnoj politici mislim sve najgore, on sve najbolje. On nije imao odgovor na pitanje: kojoj je to zemlji Amerika donijela demokratiju i blagostanje (najsvježiji primjer Iraka), a ja se nisam baš snašao kad me upitao: sa kojim je to demokratskim režimom Amerika imala problem?
Na promociji je bio i Šime Bergam koji me zamolio da pozdravim njegovog brata od strica Zorana Bergama, diplomiranog pravnika, dobrog poznavaoca muzike, jednog od najtalentovanijih fudbalera u istoriji Mornara. I prvi Baranin koga sam sreo po povratku bio je upravo Zoran koji se silno obradovao pozdravima iz Njujorka. Ova digresija u kojoj se pominje fudbal podsjetila me da me nešto te nedjelje, ipak, zažuljalo. Na sajtu “Vijesti” pročitao sam da je Đoković izgubio od Nadala u finalu Rolan Garosa i da su fudbaleri Mornara ispali iz Prve crnogorske lige.
Poslije promocije, Safet Druškić, Redžov pašanac, odveo nas je na večeru. Iako sam bio sit nisam mogao da odolim i da ne probam “cheeseburger with fries”, američki specijalitet. Bližila se ponoć kad smo se popeli na vrh Redžove zgrade. Zastao mi je dah. Njujork u noći, dok se rasipa svjetlost s Brodveja i trepere milioni prozora na oblakoderima izgleda nestvarno. Činilo mi se da rukom mogu dotaći zgradu “Krajslera”...
Ponedjeljak, 9. jun, bio je ponajbolji dan na američkoj turneji. Lara i ja obilazili smo Njujork i divili se njegovim znamenitostima koje sam prepoznavao iz filmova. Ne znam šta me je više fasciniralo: nepregledna masa svijeta u potrošačkoj Petoj aveniji, blještavi Tajms skver, sa reklamama koje, činilo mi se, kilometrima idu u nebo, izmaštani Brodvej, na kojem je tih dana hit predstava bila mjuzikl “Kralj lavova”, zeleni Central park, poslovni Vol strit, vrtoglavi Empajer Stejt Bilding, grandiozni Metropoliten, najpoznatija željeznička stanica na svijetu Grand Central Terminal... Samo sam još na Crvenom trgu u Moskvi i na trgu Sveti Marko u Veneciji, sa Tanjom, imao takav osjećaj – da nisam tu gdje jesam nego da maštam.
Popodne smo s Redžom išli na njujorške dokove i Bruklinški most. U daljini se, u magli, nazirao Kip Slobode. I da je bilo lijepo vrijeme, mislim da se Redžo ne bi otisnuo na more i kročio na taj zaštitni znak Njujorka, prekriven zelenom patinom, jer postoji vjerovanje da će se onaj ko se popne na Kip Slobode vratiti kući. A Redžo nema namjeru (nema ni razloga) da se vraća i ne bi želio da iskušava sudbinu.
Bili smo da vidimo i mjesto gdje su se do 11. septembra 2001. godine zorile kule bliznakinje. Sad je tu Memorijalni centar, a umjesto kula stoje dvije velike rupe u koje se sliva voda sa svih strana. Impresivno djeluje to poniranje vode, asocira na prolaznost života i njegovo obnavljanje. Sa strane, u mermeru, upisana su imena svih koji su tog dana poginuli.
Djevojke i poslovne žene u Njujorku izgledale su nekako opuštenije od onih u Čikagu i Bostonu. Ali, ni one za sobom nisu ostavljale miris parfema. Objašnjeno mi je da to nije u skladu s novim vremenom. Jer, niko nema pravo da drugome nameće bilo šta, pa ni svoj miris. Neko je na njega alergičan, nekome jednostavno smeta da mu se vazduh koji udiše kvari, itd. Pošto nam iz Amerike sve dolazi sa manjim ili većim zakašnjenjem i sve bespogovorno prihvatamo, i parfemi će za deceniju-dvije kod nas biti prošlost.
U Americi je hrana izvrsna. Tamo možete da pojedete sve što vam srce poželi, jer postoje sve kuhinje ovog svijeta. Ako imate para možete da se hranite veoma kvalitetno. Hoćete pile koje je trčkaralo po dvorištu? Nema problema. Košta toliko. Nemate para i želite pile koje je bilo zatvoreno u žici? Može, platićete znatno manje.
Redžova supruga Mirsada je diplomirala farmaciju u Beogradu sa devetkom. Nostrifikovala je diplomu i radi u struci u Njujorku. Plan Petovića jeste da kupe svoju apoteku i ne sumnjam da će, vrlo brzo, uspjeti u tome. Ova emancipovana žena je, kao i Redžo, iz Kunja, sela u južnom dijelu Mrkojevića, na obodu barske opštine. Ali, nisu se tamo upoznali nego u Njujorku. Pitala me šta ima novo u Baru i prvo mi je palo na pamet da su izgrađena tri velika vjerska objekta: pravoslavni hram, islamski centar i katolička crkva. Na prvu je odgovorila da je bolje da je umjesto njih izgrađena moderna, kvalitetno opremljena i snabdjevena bolnica, u kojoj bi radili vrhunski stručnjaci i u kojoj bi pacijentima bio obezbijeđen prijatan boravak u sobama sa klima uređajima i kupatilom, dobra hrana i uslužno medicinsko osoblje.
Normalan čovjek u Americi živi onoliko koliko mu je Bog dao. Ako nije alav na hranu i ako nije previše ambiciozan na poslu, pa je pod stalnim stresom, može da napuni lijepe godine. To će mu omogućiti dobar život i odlična zdravstvena zaštita. Mi, u Crnoj Gori, od lošeg života i, uglavnom, loše zdravstvene zaštite možemo da živimo samo manje nego što bi trebalo.
A Njujork živi 24 sata dnevno. Ipak, kad smo htjeli da se, negdje pred ponoć, popnemo na čuveni Rokfeler centar, nisu nam dozvolili, zakasnili smo... Pošto sve ima svoj kraj, naš dobri domaćin u Njujorku, Riči, kako ga Amerikanci zovu, odvezao me na aerodrom “Kenedi” svojom crnom “tojotom”. Prethodno smo ostavili Laru na autobuskoj stanici. I pala mi je na pamet pjesma kojoj sam se u početku sprdao, kasnije mi je na volšeban način ušla u uvo, a sad sam je živio: “Jugo, Jugo”, od “Nervoznog poštara”. Da sam godinu dana ranije bio u Njujorku svaki stih iz te pjesme bio bi istinit, čekala bi me i “majka stara, drža od zlata i dolara”. Istina, one Juge, “rodne grude”, više nema, ali zato ima ono: “Niđe nebo nije plavo...” E, kako ne...
Zapamtio sam i ono što mi je Lara kazala u ”tojoti”: “Amerikanci su druželjubivi, iskreni i otvoreni, ali nemaju poštovanje prema porodici kao mi u Crnoj Gori!” I sad, dvadesetak dana kasnije, kad zažmurim, mogu da vidim Njujork u magli, Boston na kiši i Čikago okupan suncem...
Bonus video:
