Kada se temperature vazduha približi četrdesetom stepenu kao sada, u seriji od nekoliko dana, onda Podgorica za mnoge, pa i za mene, postaje nepodnošljiva. Ni asfalt tada ne može da izdrži, počinje da se topi, a kako će tek ljudi? Grad počinje da smrdi od nas, naše nemarnosti i smeća, noći postaju pakao isprekidanog sna. Ujutru se budimo neispavani i iscrpljeni, teturamo se sa posla ili jutarnje trgovine.
Već godinama usred ljeta presuši Ribnica, što dodatno podiže gradsku temperaturu, a njeno korito, puno smeća, tada podsjeća na scene iz filma “Dan poslije”. Do unazad čertdesetak godina Ribnica ljeti nije presušivala, bila je ralativno duboka i relativno čista, imala je desetine kupališta. No, ljudi, pogotovu mi bez osnovne kulture i ekološke svijesti, uspjeli smo da je ubijemo i uništimo.
Vodene površine će u budućnosti biti najveći resurs svijeta, pogotovo zbog globalnog otopljavanja, ali mi mislimo samo na danas. Zato nam se i dešava sve što nam se dešava.
Moj bijeg iz pakla podgoričkih vrućina je već godinama Cijevna. U periodu kada te vrućine postanu nepodnošljive, a gužve na moru i putu do njega, zamorne i iscrpljujuće, Cijevna postaje raj. Upravo tada, početkom jula, kao da to sve vidi i zna, Cijevna se od divlje i hladne rijeke pretvori u pitomi raj. Umiri se, naglo otopli, zove nas da spas potražimo u njoj.
Temperatura vode u donjem toku rijeke se “preko noći” sa 18 stepeni popne na 22-23 stepena, što je idelno za kupanje, plivanje, rekreaciju i osvježenje. Desetine vidljivih i prelijepih prirodnih kupališta, te još toliko “nevidljivih” i skrivenih, za koja znaju samo istinski i davni ljubitelji Cijevne, postaju stjecište i utočište hiljadama Podgoričana. Ali sve više i stranim turistima.
Prirodna hladovina, stijene za skakanje, prirodne plaže, brzaci na jednom, a potpuno mirna i duboka voda na drugom mjestu, uz navedenu temperature vode, je idealan bijeg od iscrpljujućeg pakla užarenog podgoričkog asfalta. Uz to, bistrina vode u rijeci je neopisiva. Na dubini od desetak metara vidite svaki kamenčić u vodi, što izgleda nestvarno. Pogotovu u današnje vrijeme, za rijeku koja je na samo pet kilometara od glavnog grada.
Bistroća i čistoća Cijevne je fonomen. Ne računajući površinsku prljavštinu za koju je odgovoran čovjek, bačene kese, kore od lubenica, konzerve i flaše pića koje smo popili, a onda bez razmišljanja i griže savjesti bacili u rijeku.
Noćno kupanje na Cijevni, kada se temperature u Podgorici približe četrdestom podjeljku, priča je za sebe. Na mjesečini, sa onom već opisanom bistirinom vode, na skrovitim mjestima koje budu “samo vaša”, postajete stopljeni sa rijekom i prirodom. Dok se u Podgorici upravo tada diše “na škrge”, Cijevna pruža, meni bar: i avanturu, i doživljaj, i osvježenje. To ipak treba doživjeti, teško je opisati. Nijedno noćno kupanje na moru nije približno noćnom kupanju na Cijevni.
Zbog svega toga, nadam se da je ipak nećemo uništiti, “valorizovati”, staviti u cijevi. Ako to uradimo, za par godina ćemo shvatiti koliko smo na gubitku, svi.
Osim Cijevne, moj drugi vid bijega od podgoričkih vrućina je Cetinje.
Kada zaređaju oni dani i noći gdje klima uređaji moraju raditi non-stop, jedan od izlaza je predvečnji izlet do Cetinja. Popiti kafu i sok na Cetinju u vremenu od 20 do 22 sata i prošetati cetinjskim parkom, drugi je vid prirodnog osvježenja i bijega iz podgoričkog pakla. A na samo pola sata vožnje je od Podgorice.
Bonus video:
