Život i ostalo

Čojstvo i junaštvo

Naša nevolja u Crnoj Gori jeste što se isključivo krećemo u društvu istomišljenika, čije nam riječi prijaju. Učaureni smo u jednoglasju.
11712 pregleda 19 komentar(a)
Hotel "Rumija", Foto: Iz arhive dr D. Kljakića
Hotel "Rumija", Foto: Iz arhive dr D. Kljakića

General-pukovnik i narodni heroj Boško Đuričković iz Danilovgrada, koji je 2003-će umro u 89-toj godini, u ratu je komandovao jedinicom i nešto grdno pogriješio. Silni Milovan Đilas ga je pred jedinicom ražalovao i ponizio, počupao mu epolete, odličja s grudi, petokraku s kape, sve pobacao na zemlju i izgazio cokulama. Moglo mu se. Padajući u vatru naredio mu je da skine i pušku.

„Sve što si mi uzeo, ti si mi i dao. I kako si davao, možeš i da uzimaš. A pušku mi niko nije dao, uzeo sam je sam i možeš je uzeti samo preko mene mrtva”, kazao je Đuričković, ne podižući glas.  

,,I ja videh da je spreman na najgore. I načinih se da mu je nisam ni tražio” – kazao je, mnogo godina kasnije, prijatelju, Đilas.

Oni koji su usvojili Zakon o slobodi vjeroispovijesti neka čine šta hoće. Može im se. Ali, dobro bi bilo da znaju da Mitropoliji crnogorsko-primorskoj nisu dali ni Cetinjski manastir ni Manastir Ostrog, pa da ih od nje uzimaju.  

Mislim da bi za nastavak mirnog života u Crnoj Gori bilo najbolje da se načine kao da Zakon nisu ni usvojili.

*      *      *

Naša nevolja u Crnoj Gori jeste što se isključivo krećemo u društvu istomišljenika, čije nam riječi prijaju. Učaureni smo u jednoglasju. Pa se zabezeknemo kad neki drugi ljudi drugačije misle od nas, a nisu ni političari, ni šovinisti, ni lopovi… I onda smo svi, takvi kakvi smo, lako ranjivi i podložni da nam višedecenijski manipulatori ubace pelcer razdora koji se zasniva na demagogiji i obmanama, i koji upravo zbog toga najlakše i najbrže klija i uspijeva.  

I da nam pokvare radost Nove godine i Božića.  

*      *      *

Ovog 24. decembra navršilo se 20 godina otkako je umro moj otac Pavle. Imao je 76 godina i četiri mjeseca. Tada mi se činilo da je napunio dosta godina, danas mislim da je trebalo da poživi makar još deset (kako starimo godine su nam sve kraće i skuplje). Bio je tridesetak godina profesor istorije u Barskoj gimnaziji. Često se pitam da li bi i danas objašnjavao na isti način, kao onda, šta je čojstvo a šta junaštvo.

*      *      *

Čojstvo…

U Baru je prvi hotel izgrađen početkom tridesetih godina prošlog vijeka. Zvao se  ,,Dekleva”. Pedesetih je pretvoren u ,,Rumiju”. Sve važno na Pristanu dešavalo se u velikoj sali tog hotela.  

Te noći u sali su bili svi viđeniji Barani, ali i dežurni špijuni kojih je uvijek bilo i biće. Uobičajeni žamor je utihnuo kada se na vratima iznenada pojavio general-pukovnik, narodni heroj Radovan Vukanović. Netremice su gledali u slavnog ratnika, čudeći se otkud on u njihovoj maloj varoši. Laganim korakom krenuo je u pravcu kartaroša koji su se tek nazirali od duvanskog dima, izolovani u dnu sale. Svi su gotovo bez daha pratili generala i nisu mogli da vjeruju sopstvenim očima kada su shvatili da je salu prešpartao samo da bi se rukovao i poljubio sa Stankom Mrđenovićem, boemom, anarhistom, kockarom, zaraslim u kosu i bradu.

Njega je, pričalo se, komandant Pete crnogorske brigade Sava Kovačević, zbog junaštva postavio za komandira čete. Mrđenović je, kažu, bio autor onog čuvenog stiha: ,,Kraj Sutjeske hladne vode barjak časti i slobode, leprša se iznad glave komandanta, druga Save”. Stanko je, u međuvremenu, skliznuo, nisu smjeli da mu se jave ni oni kojima je mnoga dobročinstva učinio. Ali, da je Radovan Vukanović, komandant Treće divizije, zaista bio iz ponosne, gospodske kuće Vukanovića iz Rogama kod Podgorice, potvrdio je i ovaj njegov gest, o kojem se kasnije dugo pričalo u Baru.  

*      *      *

Junaštvo…

Na sjedniku u Dodošima, selu kod Žabljaka u Riječkoj nahiji, trojica mladića ,,čikali” su okupljene Crnogorce da li neko od njih smije, po mrkloj noći, da ode u crkvu na Komu, ostrvcu na Skadarskom jezeru i sa svete trpeze u oltaru donese jednu od tri lobanje, koje tu od pamtivijeka stoje. Kada je tišina već postajala neprijatna oglasio se onaj od koga su svi i očekivali da će se oglasiti – Šutan Šoć.

,,Ja smijem” – kratko je kazao, odmah ustao i uskočio u čun. Ona trojica momaka ušli su u drugi čun i snažno zaveslali drugim pravcem ka crkvi. Stigli su  prije Šutana i sakrili se u pomračinu blizu oltara. Uskoro je došao i Šutan, kazao glasno: ,,Bože, pomozi!” i krenuo prema oltaru. Kad je podigao jednu od tri lobanje, grobni glas iz tame ga je opomenuo: ,,Ne tu, Šutane!”. On se prekrstio i vratio lobanju na svoje mjesto. Čim je podigao drugu opet se začuo glas od koga podilazi jeza: ,,Ne ni tu, Štutane!”. Ponovo se prekrstio i vratio i tu lobanju. Kad je podigao i treću, glas ga je opet opomenuo: ,,Ne ni tu, Šutane!”

,,E, oće ovu Šutan ili neće odolen živ izlazit!” – viknuo je Šutan, izvadio jatagan i jurnuo ka mjestu odakle je dolazio glas. Vidjevši da više nema šale, trojica mladića su zavapila: ,,Bog i sveti Jovan, Šutane!”  

*      *      *

Po dolasku sa putovanja volio sam da postrojim kćerke na kauču i da im, uz: ,,Neka žmuri, neka žmuri…” redom dajem poklone, u tri kruga. I to je postala tradicija.  

Ovog decembra na kauču smo bili Tanja i ja, i žmurili.  

*      *      *

Crmnički evergrin:

- Stanka, dobra ti je ova snaha…

- I mene ona tvoja!