Život i ostalo

Čekajući koronu

I litije su, kao i sve ostalo u Crnoj Gori, odložene na neodređeno vrijeme. Izvjesno je jedino da će se vratiti kad bude trebalo
8704 pregleda 16 komentar(a)
Bar, Foto: Anto Baković
Bar, Foto: Anto Baković

S obzirom da se Nađa vratila iz Slovenije, svi smo, po preporuci IJZ, u samoizolaciji u naredne dvije nedjelje. Nismo se opskrbili hranom, raznim antisepticima i gelovima, ali jesmo knjigama.

Ova samoizolacija bi mogla da bude pravi ugođaj, sem ako... znate već šta...

*      *      *

I litije su, kao i sve ostalo u Crnoj Gori, odložene na neodređeno vrijeme. Izvjesno je jedino da će se vratiti kad bude trebalo.  

Dobro bi bilo da nestane potreba za njihovim povratkom.   

*      *      *

Crna Gora kao mlada samostalna država mora da razvija i učvršćuje svoj identitet. To je neophodno i normalno. Zadatak nije jednostavan niti se može ostvariti naprečac.

Jedini mogući način da Crna Gora izgradi svoj identitet jeste da postane pravna država, jednaka za sve, da zažive institucije sistema, da ne odlučuju pojedinci. Svima bi bila čast da budu ravnopravni građani države koja je na najmanju moguću mjeru svela kriminal, korupciju, lopovluk, partijsko zapošljavanje, nepotizam...

Vjerujem da bi za takvu svoju zemlju rado igrali Prlainović i Mandić, sestre Dabović, Mirotić i Pavlović, Raonić i mnogi drugi. A vrhunski sportisti su, uz naučnike i umjetnike, bili i ostali najbolji ambasadori jedne zemlje.  

*      *      *

Umro je Milan Tošković.  

Moja majka koja je bila u svemu umjerena žena, ali i tvrda za pohvalnu riječ, njegovog oca Dodu i maćehu Nadu, sa kojom je godinama radila u banci, smatrala je gospodom kad su svi bili drugovi. Bili su skladan par, otmenih manira. On je plijenio šarmom, ona ljepotom.

Sve manje je takvih Barana.

*      *      *

Kad je gusto, kao ovih dana povodom korone, čovjek se, valjda instinktivno, sjeti majke. Moju najčešće vidim u onom šinobusu za Titograd, smirenu i blagu, i sebe pored nje, zbunjenog i uzbuđenog. Obično smo išli u Robnu kuću „Nama“ da majka trguje.

Želio sam da taj put vozom što duže traje. Zbog specifičnog mirisa i uspavljujuće toplote u vagonu, kloparanja voza, mističnog tunela Sozina, pogleda kroz prozor, usukanog konduktera koji ritualno buši one kartonske karte, kao da radi najvažniji posao na svijetu, bučnih i nasmijanih putnika, majčine zaštitiničke nježnosti...

U tom šinobusu i u tom ambijentu osjećao sam se bezbrižno i sigurno kao nikad i nigdje u životu.

*      *      *

Na mjesnom groblju u Zaljevu sahranjen je Adnan Dino Palangić, prvi poznati barski glumac. Igrao je u mnogim jugoslovenskim i, kasnije, kad se iz Zenice preselio u Rijeku, hrvatskim TV filmovima i serijama, uglavnom negativce, zbog robusnog izgleda.

Prvi put sam ga na televiziji vidio 1977. u odličnoj sarajevskoj seriji „Porobdžije“.

*      *      *

Tako je to – vrijeme nekih Barana prolazi, vrijeme drugih Barana dolazi.

Među onima čije vrijeme dolazi jeste i najbolja barska sportiskinja za prošlu godinu, u obje konkurencije, Divna Ratković (deseta generacija Ratkovića u Baru!), koja je 1. februara napunila tek 16 godina. U tenisu je igrala završni Evropski masters U 16, u atletici je višestruki državni prvak u različitim disciplinama, u šahu na čisti talenat razbija svoje vršnjake koji pohađaju Škole šaha i, uz sve to, odličan je đak Barske gimnazije. Dakle, u svemu u čemu je Crna Gora inferiorna u odnosu na Evropu, Divna je superiorna. Posebno je impresivan njen podvig u tenisu. Dok njene vršnjakinje iz evropskih zemalja prate čitavi štabovi trenera, ona na tribinama može da uhvati ohrabrujući pogled jedino svoje majke Danijele. Ali to joj ne smeta da pobjeđuje i osvaja evropske trofeje.

Krajnje je vrijeme da Divnina teniska karijera postane briga države.