ŽIVOT I OSTALO

Loši dani za umiranje

Poslije velikih stradanja: ratova, epidemija, prirodnih katastrofa, u svijetu ništa nije bilo isto. Poslije korone svijet će biti bolje mjesto za život (ne u materijalnom, nego u duhovnom smislu, naravno), makar nekoliko godina, dok ne počnu da izlaze miševi iz svojih rupa...
12807 pregleda 6 komentar(a)
Kolona vojnih vozila prevozi tijela preminulih Italijana na kremaciju, Foto: Massimo Paolone
Kolona vojnih vozila prevozi tijela preminulih Italijana na kremaciju, Foto: Massimo Paolone

Da nije ovoliko smrti svuda oko nas, za ovu pošast koja nas je snašla, imali bismo i neke olakšavajuće riječi. Recimo, neke porodice su se tek u karantinu sastavile; neki roditelji su malo bolje upoznali svoju djecu; neke domaćice su prvi put obrisale prašinu sa nekih mjesta u stanu; lopovi su se pritajili; nema obračuna „škaljaraca“ i „kavčana“; neki su propričali poslije decenija zavade, itd.

***

Kaže mi Čedo Ratković (84), bivši predsjednik opštine Bar:

„Ova korona je mnoge živote sačuvala.“

„Misliš, odnijela?“

„Ne, nego spasila. Znam da djeluje paradoksalno, ali zamisli koliko bi proteklih mjeseci u svijetu bilo izgubljenih, ponajviše mladih života, u saobraćajnim i drugim nesrećama.“

Umalo ne odgovorih: „Živa istina“, ali nešto ne koristim tu sintagmu.

***  

Korona je u mišju rupu zavukla dežurne potpaljivače nacionalističkih vatri. Instinktivno osjećaju da ovo nije njihovo vrijeme. Jer, rasplamsala se i u prvi plan izbila ljudska dobrota i solidarnost. Čak i u takozvanoj žutoj štampi.

Zato je na odobravanje sa svih strana naišao i onaj grafit ispred Doma omladine u Beogradu, poslije zemljotresa u Zagrebu, na kojem velikim slovima piše „Zagreb“ i pored nacrtano crveno srce.

„Beograd voli Zagreb i na tome ćemo mu uvijek biti zahvalni“ – objavio je hrvatski portal „dnevnik.hr“.  

Poslije velikih stradanja: ratova, epidemija, prirodnih katastrofa, u svijetu ništa nije bilo isto. Poslije korone svijet će biti bolje mjesto za život (ne u materijalnom, nego u duhovnom smislu, naravno), makar nekoliko godina, dok ne počnu da izlaze miševi iz svojih rupa...

***

U 95-oj godini preminuo je Bora Stanković. Bio je najpoznatiji Jugosloven i Srbin u svijetu sporta do pojave Novaka Đokovića. Kao generalni sekretar FIBA, vodio je svjetsku košarku punih 26 godina, od 1976. do 2002.   

Veliki Bora nije zaslužio da umre u ovakvim okolnostma.  

Jedan drugi velikan jugoslovenske košarke, Mirko Novosel, poručio je iz Zagreba da je Bora Stanković bio „apsolutno najveća ličnost jugoslovenske košarke“ i da mnogo žali što neće moći da dođe u Beograd na sahranu.                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                                        

***

Da nisam ćelav ličio bih na Karl Marksa, toliko sam zabradatio i zakosmatio. Ovako, ličim na jednu avetinju iz mog djetinjstva.

***

„Sumorni neki dani. Sad je dobro imati prijatelja, jednostavnog, vedrog, veselog, lekovitog. Da nas nauči šta je važno a šta nevažno u životu. Da nas lupi šakom po ramenu i da od tog udarca ozdravimo.“ Ko li je ovo rekao, zaboga?