IZMEĐU POLOVA

Putopis u doba korone

Ova situacija u kojoj smo se našli me je tako asocirala na čuvene gradove širom svijeta u kojima je život stao. Zasad mi je još neostvarena želja da vidim neki od njih, bilo da se radi o japanskom ostrvcetu Hašima, čileanskoj Santa Lauri i prije svega ukrajinskom gradu Pripjatu, mjestu u kom su živjeli radnici nuklearne elektrane Černobilj
3202 pregleda 1 komentar(a)
Ostrvo Hašima, Foto: Shutterstock
Ostrvo Hašima, Foto: Shutterstock

”Da se to bar nije dogodilo u moje vrijeme!” uzdahne Frodo.

“To i ja kažem” reče Gandalf “i svi oni koji dožive ovakvo vrijeme. Ali nije na njima da o tome odlučuju. Na nama je samo da odlučimo što ćemo učiniti s vremenom koje nam je dano.

Dž.R.R. Tolkin - Družina prstena

Kada bi željeli opisati šta je to što je ljudskoj rasi omogućilo da se nametne kao vrh lanca ishrane planete Zemlje, vjerovatno bi morali navesti čitav dijapazon razloga. Ipak, ako bi željeli da to svedemo na jedan jedini razlog, on bi vjerovatno bio - adaptacija.

Moć prilagođavanja izuzetnim, neobičnim, teškim okolnostima je ono što nas je održalo kroz milenijume, čineći nas svjesnijim, snažnijim, sposobnijim prolaskom vremena. Situacija u kojoj se trenutno nalazimo ne zahtjeva ni promil adaptacije koji je bio potreban našim precima, ali i nekim našim savremenicima, u mnogo težim situacijama ali nam pokazuje koliko je lako prilagoditi se bilo kojoj situaciji. Štaviše, ove nove mjere, koje se uprkos svim razlikama među državama, svode na ostanak kućama i apsolutno smanjivanje društvenog kontakta sa bilo kim van sopstvenog domaćinstva i ne predstavljaju neki veliki izazov. S druge strane, ono što nam ukazuje na ljudsku moć adaptacije je brzina kojom su se naši umovi navikli na ovo stanje, kojom brzinom nam je ova, ipak suštinska promjena navika, postala svakodnevica. Cjelodnevni ostanak kući, držanje distance napolju, nošenje zaštitnih rukavica i maski, izlazak napolje isključivo iz potrebe, ubrzana digitalizacija svih vidova poslovanja, sve to i još mnogo čega drugog su postale navike koje sprovodimo bez imalo razmišljanja, kao da živimo u ovakvom režimu godinama, a ne svega desetak dana. Reklo bi se da je suštinska moć adaptacije u tome što nam naš um sugeriše da je stvarnost koju živimo nešto sasvim normalno, obično i neizuzetno, te zahvaljujući tome uvijek guramo dalje, nezavisno od uslova. Putopisi se bave, kao što im ime kaže, doživljajem novih mjesta, bilo da se radi o pojedinačnim gradovima, cijelim državama ili prirodi. Suština je da se drugima predstavi naš doživljaj nečeg novog, nečeg što do tog trenutka nismo vidjeli, pišući o drugačijim kulturama, narodima ili nečem trećem. Ovaj tekst pišem u sumrak, nešto nakon 17 časova. Iako se Bar ne može pohvaliti time da je pretjerano živ grad tokom marta mjesta (mada ova izjava važi i za većinu ostalih mjeseci) pogled sa terase pokazuje apsolutan mir. Proljećna toplina, čisto nebo i niti jedan jedini čovjek na ulicama. Gdje god da se okrenem, ne mogu da vidim niti jedno ljudsko biće, niti šetaju, niti su na terasama, niti u automobilima. Kao da su svi istog časa nestali. U tom pogledu, i ovaj pogled sa terase postaje putopis, jer je ovaj doživljaj maltene apsolutne tišine tokom dana za mene jedan novi, nesvakidašnji događaj. Paradoksalno, dok smo zatvoreni u svoje kuće, svi doživljavamo jedan novi putopis, jer, gledajući fotografije i video-snimke putem društvenih mreža vidimo da je ovakvo stanje u mnogim drugim zemljama, u skoro svim pogođenim gradovima, te samim tim ko god da izađe na prozor prisustvuje nečemu što do sad vjerovatno nije doživio. Sama svijest da život nastavlja dalje, kako ljudski tako i život prirode, dok mi nismo u stanju da registrujemo postojanje drugog živog bića svojim osnovnim čulima predstavlja nešto izuzetno, nešto što koliko juče mogli vidjeti isključivo u najzabitijim uglovima zemljine kugle ili u naučno-fantastičnim filmovima. Ova situacija u kojoj smo se našli me je tako asocirala na čuvene gradove širom svijeta u kojima je život stao. Zasad mi je još neostvarena želja da vidim neki od njih, bilo da se radi o japanskom ostrvcetu Hašima, čileanskoj Santa Lauri i prije svega ukrajinskom gradu Pripjatu, mjestu u kom su živjeli radnici nuklearne elektrane Černobilj. Postoji nešto neobično umirujuće kada uvidimo kako život nastavlja da teče svojim tokom nezavisno od ljudskog uticaja. Koliko god nam djelovala zastrašujuća pomisao da sve može da postoji bez nas, direktan uvid u to je istovremeno oslobađajuć. Izvjesnost postojanja, izvjesnost svijeta koji ne prestaje našim prestankom nam predstavlja poruku nalik onoj iz “Autostoperskog vodiča kroz galaksiju” - ta poruka glasi Bez panike! U tom istom Vodiču Adams satirički piše da o ljudskoj rasi postoje zapisane dvije riječi - “uglavnom bezopasni”. Ova duhovita, ali na primjeru napuštenih gradova istinita misao treba da nam pruži oslobođenje. sve će proći, sve će se jednom zvati juče i svijet će krenuti dalje.

Ostrvo Hašima
Ostrvo Hašima(Foto: Shutterstock)

Gledajući prazan grad u kom je nastupila ova neprirodna (a u stvari najprirodnija moguća) tišina pokušao sam da zamislim kako bi izgledala Zemlja nakon ljudi, kada bi, nekim strašnim događajem, svi gradovi opustjeli kao Pripjat. Ako bi takvu Zemlju posjetili neki zamišljeni vanzemaljci, šta bi ih najviše privuklo, šta bi te udaljene arheologe najbolje uputilo u to kakvi smo bili, kojoj slikom bi ilustrovali “uglavnom bezopasne”? Koliku god važnost imali građevinski poduhvati, visoke zgrade, mostovi i putevi vjerujem da to ne bi pretjerano impresioniralo neku naprednu civilizaciju koja je uspjela da ovlada međuzvjezdanim putovanjem. Istovremeno mislim da ne bi bili posebno impresionirani onim čime se mi opterećujemo maltene svakodnevno - državama, političkim sistemima i svim pojedinostima političke teorije i prakse. Naravno, odgovorni arheolozi bi prikupili svu moguću istorijsku građu, ali pitam se šta bi nas istaklo, šta bi bili ključni eksponati u muzejima vaseljene?

Santa Laura u Čileu
Santa Laura u Čileu(Foto: Shutterstock)

S druge strane, ako bismo pretpostavili da bismo ostali u jednom komadu, vjerujem da bi vanzemaljci ostali zapanjeni recimo skulpturom Pieta koja stoji u Vatikanu. Možda iz nje ne bi shvatili proporcije ljudskog tijela ali bi kroz nju vidjeli toliko toga što je čovjek - vidjeli bi ljudsko biće kao majku, kao čistu ljubav i tugu za sinom, vidjeli bi, isklesanu u mermeru najdublji odnos između dva bića. Onda, kada bi recimo upoznali kontekst, shvatili da se radi o sceni Bogorodice i Isusa, možda bi ostali zapanjeni da su ljudi, ta rasa koja je neprestano ratovala, u jednom velikom procentu za svog Spasitelja imali Boga koji je umro, koji je propovjedao nenasilje i čovjekoljublje, naizgled sve suprotno od onoga što bi možda zatekli u istorijskim spisima. Vjerujem da bi ti arheolozi sa druge planete našli da je iskra ove planete u njenoj umjetnosti, u emociji koja nikad nije prestajala, u stvaranju proizašlom iz samoće, tuge, očajanja ali i iz ljubavi, bratstva, inspiracije i optimizma. Uvijek smatramo da su veliki umjetnici stvar daleke prošlosti, da niko od naših savremenika nije zaslužio da se primakne velikanima u bilo kom pogledu. Ipak vjerujem da sam veličini bio najbliže kada sam imao sreću da prisustvujem koncertu Leonarda Koena. Nadam se da bi i ti zamišljeni vanzemaljci imali priliku da čuju stihove koje izvodi hrapavi glas ovog pjesnika i kako mu se čitava sala priključuje dok govori “there is a crack in everything, that’s how the light gets in” (postoji pukotina u svemu, i na taj način svjetlost ulazi). Možda bi, vidjevši lica publike nekog njegovog koncerta, vidjeli da suština čovječanstva nikad nisu bili putevi, nikad nisu bili mostovi. Mostove je u toj budućnosti već prekrila rđa i mahovina, dok bi stihovi i dalje sijali istom snagom. Konture svijeta, obrise naše civilizacije jesu ocrtavali cezari, napoleoni i ruzvelti, ali su mu boju davali čaplini, puškini, van gogovi. Mogli biste sada dalje navoditi desetina hiljada djela nama bitnih ali poenta će ostati ista - privilegija je doživjeti i učestvovati u stvaranju, koje je uvijek nesavršeno ali nas više od bilo čega drugog čini ljudima. A za mene lično, kada sam ga već pomenuo, je posebno privilegija bila vidjeti jednog istorijskog velikana uživo i pjevati zajedno sa njim.

Pripjat, Ukrajina
Pripjat, Ukrajina(Foto: Shutterstock)

Dok sjedimo kućama u nadi da ćemo što lakše izbjeći epidemiju, treba da primijetimo da smo, osim virusa korona, ovih dana bili izloženi upravo umjetnosti sa svih strana. Različiti televizijski programi emituju pozorišne predstave, mnogobrojni sajtovi omogućuju gledanje filmskih klasika, knjižare omogućuju besplatno preuzimanje elektronskih knjiga. Takođe, putem društvenih mreža su sve češći izazovi “šta čitate dok ste kući”, gledanje kog filma treba da nadoknadite i mnogo se zaista govori na ovu temu. Ima li šta da jače podržava tumačenje da je umjetnost ono što nas najbolje opisuje kao ljude od toga, da u ovim neobičnom vremenu krize, jako malo govorimo o rijaliti programima, o kiču i šundu a poprilično o obrazovanju, o kulturi, o klasicima i velikim djelima. Svjetska pandemija jeste jedna ogromna pukotina i u ljudskom zdravlju i u društvenim mogućnostima da se s njom borimo, ali je i kroz tu pukotinu zasijalo toliko toga kvalitetno ljudskog, zasijala je izuzetna moć adaptacije, zasijala je sklonost ka stvaranju i ka uživanju o stvorenom, a to svjetlo nam je najbolje ukazalo šta je ljudska suština.