ŽIVOT I OSTALO

Korona i mi

Kad sve ovo prođe, mnogima će biti problem da izađu iz kuće. Ne zbog psihosomatskih tegoba nego zbog debljine
6336 pregleda 4 komentar(a)
Bar, Foto: Bar na dlanu
Bar, Foto: Bar na dlanu
Ažurirano: 02.04.2020. 15:34h

Prema očekivanju, mart je bio duži nego ikad. Po dužini ravan mu je možda jedino onaj mart od prije 21 godinu. Sad bi nam dobro došao jedan Kumanovski sporazum, ali ga nema na vidiku.

***

Više sam se ispričao s kćerkama preko fejstajma za ovaj mjesec nego za proteklih pola godine. Šta, u stvari, znam o njima? Jako malo. Njihove misli su samo njihove, njihov univerzum je samo njihov. Svaki čovjek je svijet za sebe, druge svjetove gleda sopstvenim očima, stvara sliku koju želi da vidi i, uglavnom, nagađa. Makar to bila i njegova djeca, duša njegove duše.  

A tokom ove pandemije saznaćemo, zapravo, znamo li šta i koliko o sebi.

***

Prvi put mi je žao što smo, poslije očeve smrti, prodali našu porodičnu kuću u Popovićima. Proljećna jutra u vrtu prepunom zelenila, ugodni zraci sunca sa Rumije i mirisi ruža koje je majka godinama njegovala, nekad su me punili optimizmom, sad me sjećanje na njih rastužuje. Umjesto u dvorištu, ,,protežem noge” od dnevnog boravka do spavaće sobe. Ravno 20 koraka.

Sa balkona za koji sam tek sad ustanovio da ga imamo, po cijeli dan gledam dolje ka moru i Šetalištu kralja Nikole, čežnjivo kao da nema ljepšeg kutka na ovoj korona planeti. Mora da tako zatvorenici maštaju o povratku u slobodu.

Ako ćemo pošteno, osim malog broja ljudi, jedino mi šetnja pored mora nedostaje. Dnevno sam prelazio najmanje po pet kilometara, sada 50 metara i to u četiri zida. Oduvijek sam znao da je ta šetnja od marine do mosta rijeke Željeznice privilegija, sad znam i kakva.

***

Mislio sam da ću ovo ,,tamnovanje” iskoristiti da čitam i pišem. Ali, uglavnom igram šah, koji me ne smiruje pošto stalno gubim partije na minut, a mazohistički izbjegavam veću minutažu. Istina, pišem za radijski sajt i ove blogove. Čeprkam i po trećoj knjizi ,,Barskih priča”. Pročitao sam veoma dobru zbirku ,,Život je uvek u pravu – majstori savremene svetske priče”, koju je priredila Ljubica Arsić i to je sve. Nemam koncentraciju, niti mogu da odolim korona vijestima koje me, najčešće, destabilizuju i poslije njih nisam ni za šta.

***

Nas troje uveče igramo remi. Nije mi krivo kad izgubim kao što svojevremeno nije bilo krivo ni mom ocu kad je od mene gubio na mausu. Mislio je, baš kao i ja sada, da će taj poraz vaskrsnuti u neku znatno važniju pobjedu. Iako se na obojicu (na njega malo više nego na mene) može odnositi onaj stih čuvene ,,Ikone”, Rista Ratkovića: ,,Inače, ti znaš, u Boga nismo verovali ni ja ni ti…”

***

Internet je napravio revoluciju u komunikaciji. Ali, imao je i poneki negativan „lajk“ tokom minulih godina (otuđenje, gubljenje privatnosti...). Sada ne možemo ni da zamislimo kako bi mučno izgledao svijet ovog proljeća bez interneta. A posebnu zahvalnost duguju mu oni koji rade od kuće.

***

U moru manje-više neinventivnih poruka koje kruže društvenim mrežema poneka može i da nasmije ili zamisli, poput ove:

„Od početka epidemije u Crnoj Gori je potpuno izliječeno gotovo 100.000 ljudi – od kladionice.“

***

Kad sve ovo prođe, mnogima će biti problem da izađu iz kuće. Ne zbog psihosomatskih tegoba nego zbog debljine. Govoriće s uzdahom: „Eh, kako se jelo u doba korone!“

***

Psi lutalice ili bezdomni psi, kako ih zovu ovdašnje volonterke, djeluju uznemireno i njihov lavež još jače odjekuje u tišini koja vlada na barskim ulicama. I s pravom su uznemireni, jer ne rade restorani u kojima je za njih uvijek bilo viška hrane. ,,Više od hrane njima nedostaje društvo čovjeka“, kaže učiteljica Milena Zoranović, apelujući na sugrađane da ispred svojih zgrada, kad god mogu i uvijek na istom mjestu, ostavljaju hranu i vodu za bezdomne pse.  

***

Jedna od mojih mana naročito je došla do izražaja u ovim samoizolacijskim danima. Nikad nisam bio strpljiv, nastojao sam uvijek da to što želim bude „sad i odmah“. A strpljivost je u proljeće 2020. možda i najvažnija osobina.