ŽIVOT I OSTALO

Prozor (Milo) noćas (najesen) mora pasti

Možda bi trebalo da se za sva vremena okanemo poljubaca, ionako su lažni i licemjerni, jer, čim se okrenemo, ogovaramo i sve najgore pričamo jedni za druge
10647 pregleda 5 komentar(a)
Ilustrqacija, Foto: Shutterstock.com
Ilustrqacija, Foto: Shutterstock.com

Ovog proljeća Bar je ostao bez dva dobra čovjeka i odlična ljekara, Rajka Šupića i  Duška Kljakića. Dr Šupić je radio kao izabrani ljekar u Domu zdravlja, dr Kljakić kao ginekolog u Bolnici. Rajko je imao 65 godina i umro je od posljedica moždanog udara, Duško 53 godine i nije izdržao bitku sa korona virusom.

Dr Šupić je, uz medicinu, završio i Likovnu akademiju. Bio je višestruko nadaren.  Osim slikarstvom i vajarstvom, bavio se elektronikom, fotografijom i radio-amaterizmom, a bio je i zaljubljenik u oldtajmere.

Dr Kljakić je doktorirao medicinu prošle godine. Bio je, takođe, svestrana ličnost, izuzetan poznavalac istorije pomorstva, sa preciznim podacima o svim brodovima „Prekookeanske plovidbe” i onima koji su uplovljavali u barsku luku. Imao je jednu od najvećih kolekcija fotografija starog Bara, koju je bez ustezanja ustupao ovdašnjim novinarima.

Obojica su bili ljekari starog kova, što znači da su bili odgovorni prema svom poslu i pacijentima, dobronamjerni i humani. Rajko je u „šestici” Doma zdravlja, nepogrešivo postavljao dijagnozu, ali je liječio i smirenošću i riječima. Duško je imao sve atribute da, po omiljenosti, bude uz rame dr Žarku Ivanoviću, najpoznatijem barskom ginekologu. Imao je dva telefona i oba su, 24 sata, bila dostupna njegovim pacijentkinjama. Nikada se nije desilo da ne odgovori na poziv. Samo bi se izvinio, ustao od stola i obavio razgovor.

Bili su veoma stručni i, u skaldu s tim, skromni i izuzetno vrijedni. Jedne godine Rajko je imao 360 dežurstava u 365 dana. Dušku se, zbog dežurstava, rijetko dešavalo da vikend provede s porodicom. Kad je bio pripravan, a bio je često, nije se moglo desiti ni da lizne alkohol, bez obzira na kvalitet pića koje je bilo u opticaju, a koje je uglavnom on i donosio da počasti društvo.

Dr Rajko Šupić je bio moj izabrani ljekar, a dr Duško Kljakić moj drug, Duka.

*      *      *

Do 1989. godine ljubili smo se u obraze dva puta. Potom tri puta. Osam godina kasnije neki su odustali od tri puta, a nisu htjeli ni da se vrate na dva. U modu je ušao jedan poljubac, više kao partijski strasno prislanjanje obraza uz obraz. Od ovog proljeća više se ne ljubimo. Možda bi trebalo da se za sva vremena okanemo poljubaca, ionako su lažni i licemjerni, jer, čim se okrenemo, ogovaramo i sve najgore pričamo jedni za druge.

*      *      *

Od korone su nas spasili malobrojnost i (retrogradna) tradicija, uz, objektivno, dobru reakciju NKT. 

Kad sam bio mali krivo mi je bilo što je Crna Gora mala, najmanja od svih jugoslovenskih republika. Sad mi je drago što je baš ovolika i što svi njeni raštrkani stanovnici mogu da stanu u oveći grad.

Za crnogorske porodice i dalje je sramota da najstarije članove šalju u starački dom. Da je bilo više staračkih domova bilo bi i više umrlih jer bi, vjerovatno, korona prodrla u neke od njih.

*      *      * 

U dane korone vratio sam se starim ljubavima – šahu i poeziji. Doduše, brzopotezne šahovske partije godinama igram samo onlajn, ali nikad ovako intenzivno. Opet su, prije sna, počele figure da mi lete pred očima. 

A pjesme sam obnovio i počeo da ih „kačim“ po društvenim mrežama na nagovor svojih prijatelja iz vajber grupe „IPSVIČ“ (I Poslije Svega Vrtić I Čempresi). Ona hit rečenica loših đaka: „Slabo pamtim, ali zato brzo zaboravljam“, može se slobodno primijeniti i na moje sadašnje učenje novih stihova. Stare, koje sam nekad znao, pa zaboravio, uspijevam nekako da prizovem.

*      *      *

Uvijek sam maštao da, zdrav i prav, jedan cio dan provedem u pidžami. E, sad mi se želja ostvarila u tolikoj mjeri da nikad više neću o njoj misliti. 

*      *      *

Poslije višečasovnog dežurstva u Radiju (a počeo sam da dežuram prije petnaestak dana - privilegija najstarijeg novinara), teško dišem i bole me uši. Od maske se gušim, kao svi klaustrofobičari, a kad je spustim da nešto kažem u mikrofon, lastika se zategne i ureže u oba uva. Vraćanje na stanje prije korone jedva čekam, pored ostalog, i zbog definitivnog skidanja maske.

Ali, koliko priželjkujem povratak u normalu, toliko sam i nespokojan, jer  nam se, otvaranjem granica, korona može vratiti i to sa težim posljedicama. 

*      *      *

Primijetili ste da naslov nema veze s tekstom, ali sam želio da što više vas pročita omaž dvojici divnih Barana, kojih, nažalost, više nema. 

I istovremeno da na sopstvenoj koži provjerim da li su danas provokativni naslovi zaista najvažniji za čitanost nekog štiva...