Život i ostalo

Krivokapić

Ne razumijem ovo prenemaganje NKT-a, ove preporuke, zamolnice, sugestije...

18948 pregleda 80 reakcija 21 komentar(a)
Pogled sa žičare na Bjelasici, Foto: Nađa Vujović
Pogled sa žičare na Bjelasici, Foto: Nađa Vujović

Da su na crnogorskoj političkoj sceni neophodna nova lica pokazuje i primjer dr Zdravka Krivokapića. Čovjek je, po anketama, najpopularniji političar u zemlji, a ušao je u politiku prije mjesec-dva. Dobar je to potez DF-a i koalicije, jer nosilac njihove liste djeluje pristojno, odmjereno i dobronamjerno.

* * *

Ugrabili smo da odemo na sjever Crne Gore. Spavali smo četiri noći u privatnom smještaju u Kolašinu, na trećem kilometru prema Jezerinama. Kolašin je duplo jeftiniji od Žabljaka. Tamo i sladoled iz „frikom“ frižidera košta dva i po puta više od propisane cijene!

Ali, ni u Kolašinu, gdje nam je bilo kao nekad, kao uvijek, nisam mogao da se opustim. Prokletstvo da mislim o prolaznosti života upravo kad mi je lijepo, strefilo me na žičari na Bjelasici. Dok smo se spuštali, umjesto da uživam u nesvakidašnjem pogledu na to parče zemaljskog raja, mislio sam kako će za minut-dva i ta čarolija nestati, kao što sve nestaje i prolazi...

* * *

„Milo mi je što ste vi na početku puta, a ja na kraju“, uvijek pomislim kad iz suprotnog pravca sretnem one koji kreću u 3.500 metara dugačak obilazak Crnog jezera, stazom po kojoj valja biti oprezan...

* * *

Rijetko izlazim iz kuće, samo kad moram. Na dežurstva u Radiju idem prečicom, pored zgrade Solidarnosti. U tom kratkom putu od 200 metara oslikava se sav moj dnevni učinak. Ako se zamislim i nagazim kolonu crnih, glavatih, neumornih mrava osjećam se kao duplo golo, a ukoliko obratim pažnju i preskočim mrave, čini mi se da sam nešto valjano za taj dan napravio.

* * *

Ne pamtim kad sam posljednji put putovao vozom. A volio sam da putujem i šinobusom i „brzim“. Posebno su mi prijala putovanja u Beograd, za vrijeme studija. Nekako mi se čini da su ljudi nekad bili mekši, iskreniji, duševniji i spremniji za razgovor. A možda je sve to bila varka, što bi rekao pjesnik. Jer, na tom putu koji je trajao desetak, a često i mnogo više sati, znala je da sijevne simpatija za koju vam se u momentu učini: To je to!

I onda, kad se nađete „kod Moskve“ i napravite đir do Kalemegdana, shvatite - „niđe veze“...

* * *

Pročitao sam sedam od devet romana trenutno najpopularnijeg ruskog pisca u svijetu, Sergeja Dovlatova. Zapravo, sve koji su prevedeni na srpski. Bio je najduhovitiji i najviši od svih pisaca našeg doba (196 centimetara). Emigrirao je sa porodicom u Beč 1978, a odatle u Njujork, gdje je umro 1990, ne dočekavši da napuni 49 godina.

Zapamtio sam iz romana „Puškinova brda“ dijalog sa suprugom, koja ga je nagovarala da odu iz Sovjetskog Saveza:

„Šta te drži u zemlji? Ermitaž, Neva, breze?“

„Breze me uopšte ne zanimaju“.

„Pa onda šta?“

„Jezik. Na stranom jeziku gubimo 80 odsto svoje ličnosti. Gubimo sposobnost za šalu, ironiju. Već me i to užasava.“

* * *

Ne razumijem ovo prenemaganje NKT-a, ove preporuke, zamolnice, sugestije... Kad smo bilo šta ispoštovali što nije, pod prijetnjom novčane kazne, izričito zabranjeno?

* * *

Ni barska pijaca nije što je bila. Umrla je Dragica. Dvadesetak godina kod nje smo trgovali voće i povrće. Njen muž Milovan pravio je odličnu turšiju. Nismo provjeravali kvalitet, jer Dragica je uvijek govorila istinu o svojoj robi. Poštenjem je čuvala svoje mušterije. Pričljiva, vesela, dobrodušna, korektna... Na nogama od zore, po hladnoći i sparini. Dostojanstveno se borila za svoju porodicu. Plašila se korone. Korona je našla put do nje.

Zbogom, Dragice.

* * *

Na gradskom groblju Gvozden brijeg, 17. avgusta, u krugu porodice, sahranjen je Milenko Sjekloća. Bio je, pored ostalog, predsjednik Opštinskog komiteta saveza komunista u Baru. Poslije razlaza sa čelnicima ondašnje „antibirokratske revolucije“, bez obzira što je imao razloga da bude uvrijeđen i ljut, mirno se povukao u svoje selo Limljani u Crmnici i počeo i bukvalno da živi od svojih deset prstiju. Od tada je rijetko dospijevao u javnost i to samo povodom neke značajne nagrade koje su mu dodjeljivane za proizvodnju vina i rakije. Mnogi političari su željeli da ga vide u svojoj partiji, ali je ostao dosljedan odluci da zauvijek ode iz prevrtljive politike.

Kad smo posljednji put bili na kafi, ovaj ponosni i čestiti čovjek mi je rekao da živi tako što malo izroni da uzme vazduha pa potone. Varaju ga dužnici, kojima je vjerovao na riječ, iz takozvanih brendiranih ugostiteljskih objekata, a njemu je neprijatno da ih dva put opominje da plate dug za vino i rakiju. Znao je da bi svoje probleme riješio kad bi prihvatio jedan od mnogobrojnih poziva. Dovoljno je bilo da se samo pojavi na nekoj promociji. Nije mu padalo na pamet.

* * *

Ponekad mi se učini da je život samo kratak predah između dvije dijagnoze, dva stresa, dvije muke...

Preporučujemo za Vas