Durmitor, Foto: Privatna arhiva

Ići u prirodu znači osjetiti dublju suštinu života

Planinarenje kao dug prema sebi i Prirodi

Nemam nikakvih sumnji da je ljubav prema prirodi dar od Boga i ta ljubav nije uvijek aktivna već je treba na neki način probuditi. Čini mi se da se ta neka tajna veza sa planinom kojom hodaš osjeti najbolje kada odeš na neki dio planine gdje dugo vremena niko nije išao. Tad vam se prosto učini da se planina raduje što ste došli u obilazak…

9231 pregleda 583 reakcija 6 komentar(a)
Durmitor, Foto: Privatna arhiva
Durmitor, Foto: Privatna arhiva

Biti planinar u ovakvom fantastičnom okruženju kao što je crnogorsko, trebalo bi da bude sasvim normalna i uobičajena pojava, koja rezultira velikim brojem planinara i planinarskih klubova. Naše planine su toliko lijepe da privlače sve više ljudi iz užeg i šireg okruženja, u sve većem procentu, a jedino procenat naših ljudi koji idu u planine miruje, pa čak i stagnira.

Slovenija, država koja po kulturi življenja u skladu sa prirodom može da bude uzor svima na Balkanu, a i šire, ima oko 2 miliona stanovnika (oko tri puta više od Crne Gore), i više od 60 000 registrovanih planinara (najmanje trideset puta više od Crne Gore). Imaju fantastične planine i prirodu uopšte, čuvaju je i idu u planine.

Imaju i neki svoj nacionalni moto : “Nije Slovenac ko se barem jednom nije popeo na Triglav”. Čini mi se da u Crnoj Gori nema ni 200 aktivnih planinara, odnosno onih koji barem 20 puta godišnje odu u planine. Siguran sam da što je više ljudi u planinama to je nacija zdravija i u fizičkom i psihičkom smislu. Ovo posebno važi za mlade ljude. Tako bi, kao nacija, naučili da više cijenimo ljude oko nas, naše komšije bez obzira na naciju ili vjeru, a onda bi i Balkan bio ljepše mjesto za život.

Tako su, na primjer, Prokletije postale omiljeno mjesto za sve ljubitelje prirode iz ovog dijela Evrope. Planine i planinari ne poznaju granice i nekada najčuvanija i najopasnija granica na svijetu sada je željena destinacija za sve nas, zabranjeni krajevi postaju naši putevi iz snova, a tako i prijateljstva sa društvenih mreža postaju istinska, trajna i iskrena.

Kolate, Prokletije
foto: Privatna arhiva

Kao neko ko je relativno kasno počeo da planinari, a ko je uvijek želio da ostvari što jaču vezu sa prirodom s obzirom na to da sam odrastao u seoskom i planinskom okruženju tvrdim da je planinarenje najljepša čovjekova aktivnost za slobodno vrijeme, koja nije samo hobi nego može da bude i način vođenja zdravog života. Takođe mogu reći da za početak planinarenja nikada nije kasno i kad god počeli steći ćete lijepu naviku za čitav život.

Nemam nikakvih sumnji da je ljubav prema prirodi dar od Boga i ta ljubav nije uvijek aktivna već je treba na neki način probuditi. Čini mi se da se ta neka tajna veza sa planinom kojom hodaš osjeti najbolje kada odeš na neki dio planine gdje dugo vremena niko nije išao. Tad vam se prosto učini da se planina raduje što ste došli u obilazak…

Odrastao sam na selu u kući koja je na najnižoj nadmorskoj visini i svaki dan je mi počinjao gledajući na litice Gradišta, Stola, Podskog vrha i ostalih vrhova, pitajući se šta je iza, kako je gore, kakav je pogled, ali to ću saznati tek mnogo godina kasnije i svaki izlazak na te vrhove predstavlja mi neku vrstu ostvarenja dječačkih snova.

Zašto ići na planine?

Ići u prirodu, odnosno na planine, znači osjetiti neku dublju suštinu života koja se ne može osjetiti na gradskim ulicama, osjetiti slobodu, visinu... Slobodu na mjestima gdje ne ide svako, i gdje postoji veće zračenje pozitivne enegrije prirode. Voljeti prirodu i planine znači imati utočište za bijeg od mnogih problema koji zapravo to i nijesu, ali vođenjem rutinskog svakodnevnog gradskog života, praćenog stresovima svih vrsta, bez odlazaka u prirodu to se ne može znati i takvi (beznačajni i sitni ) problemi će nam uvijek zagorčavati život.

Ići na planine znači, između ostalog, i upoznavanje dobrih, plemenitih i psihofizički zdravih ljudi koji svoje dobro zdravlje duguju planinarenju u najvećoj mjeri. To znači i steći zdrava prijateljstva za čitav život, jer su takva planinarska prijateljstva iskrena, bez interesa i zasnovana su samo na pozitivnim aspektima života.

Ići u planine znači i postavljati sebi nova pitanja o životu i njegovom smislu, o životnim putevima različite težine koji se mogu na neki način poistovijetiti sa putem ka nekom planinskom vrhu. Razmišljanje o pozitivnim stvarima jedan je od najvećih rezultata neke planinarske ture.

Kada idete ka nekom rizičnijem planinskom vrhu morate pažljivo birati svaki korak, pažljivo ga procijeniti, jer vremena za opuštanje je malo, a prostora za greške nema. Morate planirati kako da dođete do vrha i kako da se srećno vratite. Isto tako je je i u mnogim životnim usponima i stremljenjima ka nekom nama važnijem cilju.

Kapetanovo jezero
foto: Privatna arhiva

Ići u planine znači i pokušati shvatiti pravi značaj života i uloge planina kao čuvara tog života. Planine jesu čuvar života na Zemlji, jer da nije planina život na glatkoj kugli nebi bio moguć zbog klimatskih uslova prije svega, a i zbog mnogih drugih faktora. Planine su trajne i takav treba da bude život kao uzvišena pojava koja ne znači samo naš naš boravak na ovom svijetu.

Ići u planinu znači i biti vođen zdravim sportskim duhom i otkrivati ljepotu novih sportova kao što je planinsko trčanje, odnosno trejl raning i skaj raning.

Ići u prirodu znači i snimiti lijepe fotografije koje će vam uvijek buditi drage uspomene, osjetiti ljepotu nekog pogleda i nositi ga uvijek u sebi kao nešto najdragocjenije.

Kako početi?

Naravno, danas je mnogo lakše početi sa planinarenjem nego što je to ranije bio slučaj kada je malo ljudi iz Crne Gore planinarilo i kada nijesu postojale društvene mreže koje danas služe kao odlična osnova ne samo za upoznavanje planinara nego i za upoznavanje stanja na planinama gdje planiramo ići, stanje staza itd.

Procjena sopstvenih mogućnosti je neophodna

Ne smije se odmah početi sa nekom kondiciono jakom planinarskom turom, već treba postepeno ići sa malim visinskim razlikama od oko 300-400 metara, pa tek kasnije krenuti na 700-1000m, i na kraju na teške kondicione ture sa visinskim razlikama većim od 1500 m. Naravno, ukoliko se želi ići na takve ture, ali obično se počne sa malim ciljevima i kasnije se javljaju sve veći i veći.

Ukoliko se ide na vrhove, otvaraju se vidici i novi vrhovi u daljini, i naravno želja da se vidi kako je tamo, kakav je pogled…

Obavezna planinarska oprema

Da bi se počelo sa planinarenjem neophodno je imati najosnovniju opremu. Kasnije se oprema proširuje u zavisnosti od afiniteta prema stazama i sezoni u godini. A i prema učestanosti odlazaka u prirodu.

Planinarske cipele su osnovni element opreme, gdje treba obratiti posebnu pažnju na kvalitet i preporučuje se da cipele budu jedan broj veće kako bi se obule čarape koje su adekvatne za planinarenje. Mnogi planinari vole da nose vunene čarape, ali sada ima i drugih vrsta kvalitetnih čarapa. Nove cipele uvijek treba razgaziti prije ozbiljnijeg odlaska u planinu, da se ne bi desilo da dođe do žuljeva.

Mnogi planinari, među kojima sam i ja, vole da planinare u plitkim planinarskim cipelama, odnosno patikama za planinsko trčanje, ali se to ne preporučuje za ozbiljne planinarske staze zato što može doći do povrede zglobova. Zbog toga je potrebno uzeti barem poluduboke cipele koje mogu adekvatno zaštiti članke od povreda. Za hodanje po snijegu poželjno je imati duboke cipele i gamašne da snijeg ne prodre u unutrašnjost cipele.

Cipela ima za razne namjene I terene i dostupne su i u našim prodavnicama poput Intersporta, Planike itd. Na početku ne treba kupovati neke previše skupe, dok se ne stekne navika na hod u planinama i planianrenje postane način života. Visokokvalitetne cipele su obično malo tvrđe i najčešće su namijenjene za hodanje po snijegu, zato treba uvijek pogledati karakteristike i namjenu takvih cipela koje koje obično koštaju više od 200 eura. Solidne cipele za naše krajeve se mogu naći mnogo jeftinije i treba pratiti popuste u specijalizovanim prodavnicama. Bitno je da je noga suva. Cipele sa gore-tex membranom mogu pružiti dobru zaštitu od kiše i rose u određenom periodu, a dobro je koristiti sprej za impregnaciju prije planinarenja. Naravno, treba imati u vidu da nema tog materijala, osim gume, koji može izdržati više od pet sati hodanja po mokrom snijegu ili po rosnoj travim, a da noge ostanu suve. To zaboravite.

Kučki Kom
foto: Privatna arhiva

Pri silasku sa planinskih vrhova, niz velike strmine, potrebno je dobro pritegnuti pertle da stopalo ne bi klizalo naprijed i pristiskalo prste uz vrhove cipela.

Ima raznih vrsta đonova, a jedan od najboljih je “Vibram”.

Kada na đonu postoji ovaj znak, znajte da nijeste pogriješili

Planinarskih pantalona ima raznih vrsta i namjena i tu je najvažnija podjela na ljetnje i zimske. Odlazak u planinu u bermudama ne bih preporučio jer uvijek može doći do opekotina od sunca, ozleđivanja nogu, ogrebotina o kamenje ili do ujeda zmija, krpelja, a često morate proći i kroz neki teren gdje ima trnja, kupine, drače, koprive i slično.

Što se tiče veša svakako je je aktivni veš najbolji jer sprečava pretjerano znojenje, čuva toplotu tijela itd. Iako je dugo vladalo mišljenje da je pamučni veš najbolji, nikako ga ne preporučujem.

Najbolje majice i dukserice su sportske, koje se brzo suše, a tu su i razni novi materijali koji su veoma lagani za nošenje i ujedno dobro štite tijelo. Više slojeva odjeće je preporučljivije.

Sva oprema koja sadrži ovaj zaštitni znak veoma je kvalitetna i najbolja je za sve planinarske aktivnosti.

Jakne, cipele ili rukavice koje sadrže gore-tex material nemaju premca, jer gore-tex je tehnologija koja podrazumijeva ispuštanje vlage vani uz istovremeno sprečavanje prodora vlage unutra u određenom vremenskom periodu. Praktično se u tom periodu mogu smatrati vodootpornim.

Kišna cerada je neophodna i uvijek je treba imati u rancu. Ima ih raznih počev od jednokratnih od običnog najlona pa do specijalnih. Šuškavci su dobra alternativa kad počne kiša, ali tada treba stati, jer ako se krećete pod ceradom ili u šuškavcu doći će do pretjeranog znojenja što je jednako loše kao i kad pokisnete.

Planinarski ranac je još jedan od obaveznih djelova opreme za planinarenje. Postoje ranci različitih veličlina i namjena, a za obične planinarske ture je dovoljan ranac od barem 40 litara, sa adekvatnim leđnim odbojnicima koji ga drže dalje od leđa omogućavajući ventilaciju i tako sprečavajući znojenje.

U rancu uvijek treba imati dovoljno vode, hrane, komplet za prvu pomoć, čeonu lampu, punjač za telefone odnosno “power bank”, malo užeta, kišnu kabanicu, najosnovniju rezervnu odjeću, pištaljku…

Planinarski štapovi, (koje lično nikako ne volim) svakako su preporučljivi na planinarskim stazama jer rasterećuju koljena, čuvaju i pravilno raspoređuju snagu, ali ni sa njihovom upotrebom ne treba pretjerivati. Po ravnom terenu ih nikako ne treba koristiti jer se tijelo deformiše i ko često planinari i koristi ih tokom čitavog dana u planini čak i po ravnom terenu može “zaboraviti da hoda normalno”.

Oprema za zimsko planinarenje i terene gdje ima snijega

Kada počnete planinariti i kada shvatite da ste našli najljepšu zanimaciju za čitav život, počećete da se interesujete i za zimsko planinarenje koje je podjednako lijepo kao i ljetnje, ali izrazito opasnije i zahtjevnije. Tamo važe neka potpuno drugačija pravila.

Kad zavolite planinarenje, svakako ćete ići i zimi negdje na planine, makar i blizu, čak i da ne volite zimu, jer nećete moći izdržati od novembra do aprila da ne odete negdje u prirodu.

Pored dubokih zimskih planinarskih cipela, cepin i dereze su najvažniji elementi opreme za zimsko planinarenje, ali i tokom proljeća kada još uvijek postoji veliki broj smetova koje morate preći. Na primjer, ukoliko želite da odete na najveći vrh Prokletija, Maja jezerce (a to ćete svakako poželjeti jer biti planinar a ne stati na krov Prokletija to jednostavno nije to), cepin i dereze su potrebni čak i u avgustu. Uvijek ih treba koristiti zajedno, a cepin za svaki slučaj treba pričvrstiti za pojas. Hodati u derezama po tvrdim sniježnim padinama neopisiv je osjećaj slobode. Ipak treba biti oprezan na početku korišćenja dereza jer treba hodati sa blago razmaknutim nogama da ne bi došlo do kontakta između dereze i druge noge jer to neminovno vodi do povređivanja i pada.

Zagradac, Kapa Moračka
foto: Privatna arhiva

Najjeftinije univerzalne dereze koje su sasvim dovoljene za naše prostore mogu se naručiti za nekih 60 eura

Cijena cepina je od 50 eura pa naviše. Cijena ovog cepina je otprilike oko 50 eura i mislim da je najbolje uzeti dužinu od 70 cm.

Krplje su neophodne u početnim zimskim periodima kada snijeg nije dovoljno čvrst i kada je kretanje veoma otežano zbog dubokog propadanja.

Krplje koje koštaju oko 80 eura.

Planinarski šlem je preporučljiv i ljeti i zimi. Ljeti na strmim stazama i svuda gdje postoji mogućnost odrona kamenja, a zimi u svakoj situaciji jer i najbezazleniji pad može dovesti do klizanja i idaranja glavom u kamen ili drvo.

Izbor planinske destinacije i staze

Planinarske staze
foto: Planinarski savez Crne Gore

Ako je Priroda božija umjetnost kako je rekao veliki pjesnik i prvi planinar u istoriji, Dante Aligijeri, a jeste, onda je Crna Gora izuzetna umjetnička galerija sa umjetničkim djelima za svačiji ukus. Stoga je lako odabrati kuda da se krene, a odluku svakako treba bazirati na sopstvenim mogućnostima i mogućnostima grupe sa kojom se ide u planinu.

Najbolje je učlaniti se u neki planinarski klub i za početak ići sa klubom u planinu. Kada se ide u sopstvenom aranžmanu, izbor je jednostavan, a na Internetu ima mnogo mogućnosti da se saznaju detalji o stazi ukoliko se prvi put ide.

Pored sajta Planinarskog saveza, dobar sajt za upoznavanje sa željenom destinacijom jeste “Vrhovi Crne Gore” gdje je opisan veliki broj staza u Crnoj Gori sa najvažnijim podacima, iscrtanim stazama i fotografijama.

Takođe, na internetu je dostupan i veliki broj takozvanih GPX “trekova” koji se mogu lako otvoriti i analizirati i na telefonima.

Postoje univerzalne oznake staza prema kondicionoj i tehničkoj težini i na to svakako treba obratiti pažnju.

Kondiciona težina se označava na sledeći način:

K1 – Laka staza. Manje od 5 sati hodanja

K2 - Umjereno zahtjevna staza. 5 do 7 sati hodanja

K3 – Zahtjevna staza. Od 7 do 9 sati hodanja

K4 - Vrlo zahtjevna staza. Više od 9 sati hodanja

A tehnička zahtjevnost na sledeći način:

T1 - Lako. Hodanje bez upotrebe ruku i pomoćnih sredstava.

T2 - Umjereno zahtjevno. Hodanje uz povremenu upotrebu ruku. Lagano penjanje.

T3 - Zahtjevno. Povremeno penjanje uz upotrebu ruku i pomoćnih sredstava, zimi povremeno potrebne dereze i cepin.

T4- Vrlo zahtjevno. Duže i zahtjevnije staze sa osiguranim putevima uz stalno penjanje. U zimskim uslovima se konstantno koriste dereze, cepin i ponekad i krplje.

Kretanje u planini je često komplikovano i postoje tereni kuda se ne može ići bez vodiča. Ipak , za neke prosječne planinarske ture, dovoljno je pratiti markacije staze, ako su dobro urađene i o tome se treba na vrijeme informisati. Ukoliko se desi da se skrene sa markirane staze i izgubi markacija, neophodno je vratiti se na mjesto gdje ste zadnji put vidjeli markaciju i ponovo pažljivo pogledati. Sigurno ćete je uočiti.

Osnovna planinarska markacija koja se postavlja na vidljivim mjestima na planinskoj stazi. Od jednog markirnog znaka se mora vidjeti sledeći. Postoje univerzalna pravila kako se obilježavaju planinarske staze.

Ponekad je lijepo i istraživati neke planinske vrhove, zahtjevnije i manje poznate staze, naravno kada za to postoji želja i dovoljno iskustva u hodanju po planinskim terenima. Različiti planinari različito doživljavaju neke vrhove po pitanju opasnosti i nikada se ne treba u potpunosti osloniti na priče onih koji su tamo već bili. Treba otići do vrha, ispitati stazu i tek posle razmišljati o usponu. Cilj je istražiti i upoznati stazu i nije sramota odustati od uspona na sami vrh, naprotiv!

Bjelasica, Komovi
foto: Privatna arhiva

Kodeksi ponašanja planinara u prirodi

Veliki broj planinara posjećuje planine istovremeno tako da moramo viditi računa da poštujemo jedni druge, da čuvamo jedni druge i da zajedno čuvamo prirodu.

Planinar i ljubitelj prirode neće ostaviti za sobom nikakvo smeće, neće stvarati nepotebnu buku niti uznemiravati ljude i životinje koji žive na tom prostoru.

U planini se ne treba dokazivati već se prilagoditi najmanje spremnom članu grupe i prema njemu prilagoditi ritam hodanja, pauza i slično. U ljetnjim uslovima je mogo manje rizika i dogovorom se uvijek može ostvariti lijep planinarski dan za sve u grupi iako nijesu svi podjednako spremni. Ukoliko neko ne može ili ne želi da ide do samog vrha, uvijek se može napraviti plan kada i gdje da sačeka ostale koji idu do vrha. Ko čeka, može da čeka samo na nekom vidljivom mjestu, nipošto u šumi.

Zimsko planinarenje je nešto mnogo rizičnije i zahtjevnije tako da tu nema čekanja, nema podjele ekipe ni u kom slučaju. Grupa je onoliko spremna koliko je spreman najslabiji u grupi. Ako bilo ko osjeti da ne može dalje, čitava grupa se treba vratiti nazad.

“Osvajanje vrha ne treba da bude cilj, cilj treba da bude put do vrha” rekao je davno poznati slovenački alpinista Nejc Zaplotnik. “Jer kome je vrh samo cilj, ostaće prazan kad ga dostigne. A ko traži put, nosiće stalno cilj u sebi.”

I na kraju - Prokletije, Komovi, Durmitor, Moračke planine, Bjelasica, Hajla čekaju na vas!

Preporučujemo za Vas