Život i ostalo

Grogirani bokser

U četvrtak prije podne, 25. februara, magla gusta kao tijesto, prekrila je Bar, ali niko nije reagovao. Jer, NATO brodovima više ne treba magla da uđu u Luku Bar. Ulaze (kao) u svoje

14191 pregleda 74 reakcija 9 komentar(a)
Foto: Betaphoto
Foto: Betaphoto

Izgleda paradoksalno, ali meni se čini da su grogiranog boksera podigli na noge upravo oni koji su ga prethodno oborili na pod. Krenuli su u frontalni napad na sudiju, debitanta, mnogo prije nego je počeo da broji do osam. I dodatno ga sludili.

Za to vrijeme grogirani bokser se pribrao i došao do daha. I dalje leluja između konopaca, ali ukoliko TVCG, „Pobjeda“ i portali koji ga polivaju vodom i hlade peškirom, nastave da citiraju one koji su ga nokdaunirali, više nego za sve ove godine njihovog opozicionog staža, prijevremeni izbori biće neminovni.

A onda neka „fajteri“ traže neki drugi narod...

* * *

Barani su, nevoljno, odustali od jedne teorije zavjere koja je godinama raspaljivala njihovu maštu.

Priča o puštanju magle u Luci Bar stara je skoro pola vijeka. Jedno vrijeme pod njenim okriljem u luku su misteriozno pristizali sovjetski brodovi natovareni razornim "kaćušama", da nas odbrane od Amerike; kasnije američki razarači, da nas odbrane od Rusije; pa se puštala magla da se ne bi vidio šverc ljudi, nafte, droge, duvana, a onda su nas pohodili NATO brodovi koji su istovarali takozvani „B“ materijal. I uvijek priču oživi novo proljeće, nova magla, samo sve biva sa više mašte i mistifikacije. Baranima tu ne pomažu ni godine ni obrazovanje. Kad sretnete nekog u sumaglici, prvo vam se lijepo javi a onda zavjerenički glavom pokaže na Luku Bar: "Magla, a?" I zalud ste pokušavali da objasnite da se ova meteorološka pojava upravo i javlja u rano, sunčano proljeće, kad se topli vazduh u kontaktu sa hladnom morskom površinom kondenzuje i pretvara u maglu.

U četvrtak prije podne, 25. februara, magla gusta kao tijesto, prekrila je Bar, ali niko nije reagovao. Jer, NATO brodovima više ne treba magla da uđu u Luku Bar. Ulaze (kao) u svoje.

* * *

Ni sad, pola vijeka kasnije, ne znam da li se Josip prezivao Kolombo ili Kolumbo. Samo znam da je bio jedan od sedam sekretara SKOJ-a, uz Janka Mišića, Peru Popovića Agu, Mija Oreškog, Pavla Paju Marganovića, Zlatka Šnajdera i Josipa Debeljaka. Nijedan nije napunio više od 29 godina. Svi su poginuli ili umrli usljed policijske torture između 1929. i 1931. godine.

U našoj kući bilo je poželjno da se znaju njihova imena, kao i imena maršala SSSR-a za vrijeme Otadžbinskog rata. I, naravno, naizust govor majora Dragutina Gavrilovića na Dunavskom keju, 7. oktobra 1915. godine, kao što su ga znali i mnogi gimnazijalci kojima je moj otac predavao istoriju. To sad sve ima razne konotacije, a u njegovo vrijeme bila je to samo priča o junacima, i ništa više.

* * *

Sudeći po tome koliko je kupila vakcina i čak ih poklanjala komšijama, i koliko je filmova i TV serija napravila u posljednje vrijeme, u Srbiji, reklo bi se, ima, može se.

* * *

Danima ne mogu da dođem do racionalnog objašnjenja otkud toliko mumlanja na navodni Balaševićev apatriotizam. Mnogi pametni ljudi, među kojima i Matija i otac Gojko, objasnili su da se radi o slobodnom čovjeku, kosmopolitskog duha, suptilnom majstoru stiha i rime, metafore i sarkazma.

Mislim da se u pozadini svega, u stvari, krije ljubomora: napadaju ga oni kojima smeta to što je Đole uspio u svemu čega se dotakao, što je imao lijepu suprugu i stabilnu porodicu. A najviše crkavaju znog toga što su svjesni da će iza njih ostati balav trag kao iza puža, a iza njega svevremena djela.

Drago mi je što se Jugoslavija na veličanstven način oprostila od Đorđa Balaševića, posebno njegov Novi Sad. Bez obzira što se plašim da će u Novom Sadu početkom marta buknuti korona.

Poslije Đoleta nije tako strašno ni umrijeti...

* * *

Dok idem ulicom, ličim na Nadala. Sve se pipkam po ušima, kao on prije servisa. Provjeravam da li su mi uva klempava od lastike koja pridržava masku. Stvarno grdno izgledam kad mi uva dođu kao blatobrani od tatre, kako je govorio pokojni Bato C.

Ionako sam dovoljno istraumiran kad me gledaju kao crnu ovcu što i napolju nosim masku.

* * *

Zahvaljujući koroni ponovo učimo da se radujemo malim stvarima: jutarnjoj kafi, šetnji pored mora, knjizi sa posvetom, palačinkama, kokicama uz TV seriju „Tajna vinove loze”. I ništa ne očekujemo od onih do kojih nam je stalo, osim dvije riječi: „Dobro smo!”

Preporučujemo za Vas