BLOG

Priča o jednom brodu i jednom gradu: Kad je Sveti Stefan plovio od Bara do Antibara

Biće zapravo da smo mi, rođeni osamdesetih, nostalgičari druge generacije, izgubljeni u onome što jesmo, nesvjesni da naša nostalgija zapravo i nije naša, da žalimo za onim što nismo doživjeli, ili smo bili suviše mali da razumijemo. Rođeni smo u velikoj državi čije dobre strane nikad nismo stvarno osjetili, ali smo njenu smrt dobro zapamtili, čak i mi koji nismo živjeli pod bombama ili bježali na traktorima

15886 pregleda 197 reakcija 20 komentar(a)
Bar, Foto: Shutterstock
Bar, Foto: Shutterstock

Sjećanje me lakom tugom ovi,

veče slazi i miriše lipa.

Kroz sumrak se čuje kolska škripa

S puta idu kari Šabanovi.

Aleksandar Leso Ivanović

Akademik Stevan Raičković je svojevremeno u inspirisanom govoru prilikom obilježavanja smrti pjesnika pokušao da objasni, čini se i sebi i drugima, zašto je ova pjesma velikog Aleksandra Lesa Ivanovića vjerovatno najubojitija i najljepša u obradi teme nostalgije i tuge za izgubljenom mladošću. Rekao je da u toj pjesmi nema ništa novo i nepoznato, da je metrički ravna i pravilna, rime su bez iznenađenja, dok je leksika baš kao i tema, standardna i ispomoćna. U čemu je onda izuzetnost te pjesme?

Kako Raičković kaže, „ono nešto" ove pjesme se nalazi u spregu koji je u naslovu i refrenu, u sintagmi „Kari Šabanovi" koja se magijski, spojem jednog italizma i jednog ne pretjerano čestog starog imena, nama obraća na jednom podsvjesnom nivou pretvarajući kare u bilo koju veliku ili malu stvar koja je obilježila neke bezbrižne ili možda čak i slavne momente mladosti koja se više nikad neće vratiti.

Pismo iz Antibara

Priča o Bariju, naročito ako je pisana iz Bara, grada čije je latinsko ime bilo Antibarium (dakle kontra Barija, naspram Barija), uvijek je priča o nostalgiji, otud ovaj uvod o poeziji. To je nostalgija Barana, ali ne samo Barana; pomoraca, ali ne samo njih; hrišćana, ali ne samo njih; Crnogoraca ali ne samo njih; navijača Crvene Zvezde, ali opet, ne samo njih. To je nostalgija čitave jedne generacije ali i nostalgija one naredne generacije koja ništa od toga nije doživjela i koja je nostalgična, tužna i zavidna prema činjenici da nije doživjela neke stvari koje su joj, po prirodi stvari, naizgled pripadale.

Latinsko i prvo ime ovog grada je tako i ispunilo latinsku poslovicu nomen est omen jer su mnogi sudbinski važni događaji bili u tom odnosu prema Bariju. Možemo se recimo vratiti u početke dvadesetog vijeka, preciznije u godinu 1904, kada je naučnik Giljelmo Markoni, koristeći izume Nikole Tesle, postavio prvi radio telegraf na području Balkana upravo na brdu Volujica iznad onoga što će kasnije postati grad Bar (u tom trenutku je život uglavnom tekao u brdima iznad, predjelu koji se danas zove Starim Barom). Iako je ovakvih veza i primjera bilo više, čak i kad odemo u dalju istoriju, ono što je zanimljivo i u skladu s našom temom počinje 60 godina kasnije, tačnije 17. avgusta 1965. kada je Bar dobio brod koji će sledećih 30 godina saobraćati na relaciji Bar-Bari - trajekt Sveti Stefan.

Crno-bijeli brod koji je ukrašavao mnoge razglednice je postao dominantna figura grada, vidljiva iz svih njegovih djelova. Danske proizvodnje, originalnog imena Djursland, dolaskom u novu matičnu luku dobija ime po malom uspavanom ribarskom poluostrvu, koje u tom trenutku vjerovatno nije ni sanjalo da će prerasti u luksuzno turističko mjesto.

Već nas ta priča o imenima upućuje na naša unutrašnja trvenja i nikad realizovana stremljenja - Sveti Stefan jeste naselje, ali je to naselje dobilo ime po crkvi, crkvi posvećenoj arhiđakonu Stefanu prvomučeniku, te je brod, narodski poznat kao Svetac plovio s petokrakom na dimnjaku, bivajući svecem jedne ateističke države dok je možda maštao o rodnoj Danskoj, nadajući se da će naši narodi i narodnosti jednom dostići skandinavski model života i standarda.

Bar-Bari-Bar

Odjednom, grad Bar koji nikada nije imao pomorsku tradiciju, dobio je direktan prozor u svijet; odjednom je inostranstvo, Zapad (za kojim se nije težilo na isti način na koji se teži danas, ali se nije ni ignorisao) postao udaljen svega par sati; odjednom se Jadransko more može prekoračiti istom lakoćom kao što je to učinjeno s drugom velikom vodenom površinom u barskoj opštini - Skadarskim jezerom.

Svetac je plovio na svojoj ruti Bar-Bari tri puta sedmično ljeti a jednom zimi, putujući oko 8 sati, upola brzine, kako bi dolazio na odredište u jutarnjim časovima. Brod je primao 650 putnika, 100 vozila a imao je u sebi restoran, bar, pa čak i kazino.

Sve ovo je učinilo da generacijama kojoj je i pripadao moj otac odlazak do Barija postane zanimacija koju su mogli priuštiti jednom u par mjeseci, ako ne i češće (palubska karta, bez kabine je bila nekih 50 eura u današnjem novcu). Dešavalo se da čitava društva odluče oko 8 naveče da se umjesto u lokalnu kafanu zapute na brod i provedu dva dana pijući i kartajući se, uopšte ne koristeći priliku da se iskrcaju u Italiji. Ako ste kojim slučajem poznavali nekog iz posade, ili je neko iz vaše porodice bio zaposlen u „Prekookeanskoj plovidbi" (firmi koja je gazdovala feribotom), onda ste vjerovatno češće išli u Bari nego do Podgorice, a u kući ste više konzumirali italijanske od jugoslovenskih proizvoda. Čitav uticaj te linije je bio toliki da Bar više nije bio anti-Bari nego upravo linija Bar-Bari-Bar.

Vjerujem da svaki čitalac ovog teksta može pretpostaviti šta je išlo kasnije, pogotovo ako je živio u nekoj pograničnoj oblasti stare Jugoslavije. Sedamdesete su učinile da se više putovalo radi trgovine nego turizma, te da je ključni momenat za sve koji su ukrcaju bio kako će proći carinu u povratku. Pretpostavljam da se radi o pretjerivanju, ali postoje navodi da je jedan putnik obukao na sebe dvadeset pari farmerica kako bi izbjegao kontrolu.

U italijanskoj luci se uvijek znalo kada dolaze Jugosloveni, brod su čekali Nikola, koji je predstavljao glavnu mjenjačnicu i prodavnicu farmerki, i Pinući, prodavac auto-djelova. Nije bilo artikla koji se nije kupovao, od sredstava za higijenu do čokolada. Ono što je Trst bio za ostatak Jugoslavije, ovdje je bio Bari, bliži i pristupačniji. Razlika je bila u tome što se činilo da je Jadransko more lako prekoračiti, niste morali da planirate dugo unaprijed, da nosite gomile kofera jer ste isti put mogli napraviti više puta zaredom.

Nerijetko slušam roditeljske priče o tome kako su se barski momci na studijama širom Jugoslavije hvalili kako su pili „pravi kapućino" i jeli „prave pice" daleko prije ostalih, kako je kupovina „leviski" predstavljala lagan izlet za njih i kako njihov drug/drugarica nikad nije koristio drugi šampon do italijanski "Felce Azzuro". Koliko god bila netačna ova hvaljenja, ukazuju na jednu istinu - lokalci su bili svjesni svoje povlašćene pozicije i toga da im ime grada nije Bar, već Bar-Bari.

Da je Svetac i formalno utočište, da egzistira izvan granica grada prevazilazeći ih, pokazao je 1979 godine, nakon razornog i nezapamćenog zemljotresa. Tada je brod bio mjesto održavanja maturske večeri, zaduživši tu generaciju time što joj je pružio šansu da proslave kraj dijela života uz muziku i osmijeh, umjesto da im poslednja sjećanja na srednjoškolske dane budu šatori i briga. Tako su neki i maturirali na ovoj jadranskoj liniji.

Nebo se otvorilo

Vjerovatno jedno od prvih sjećanja iz djetinjstva koje imam vezujem za sliku Sveca - za pun grad navijača i jednu stadionsku atmosferu na ulicama. Nisam tada razumio šta se događa, otkud svi ti ljudi, otkud tolika pjesma i takvo iščekivanje, ali tog dana Svetac nije plovio polako, nego najvećom brzinom, prelazeći svoju trasu za manje od četiri sata, kako bi uspio da preveze ogromnu količinu putnika koji su tog dana računali na njega. Crno-bijeli brod je jurio da povede sve crveno-bijele navijače na istorijski događaj, na dan kada se „nebo otvorilo".

Kao što ja nisam razumio gomile navijača, niti važnost utakmice koja je uslijedila te večeri, tako niko od prisutnih, a veliki broj sugrađana je ispratio putovanje „Delija", nije imao pojma da su to poslednja slavna Svečeva putovanja, da su Jugoslaviji dani odbrojani i da je nevažno što je Crvena Zvezda pokazala da i u komunizmu postoje šampioni Evrope (da Steaua nije samo incident).

Naš trajekt pokazao je efikasnost rodne Danske, dovozeći tu nepreglednu masu navijača u luku Bari, blizu stadiona „Sveti Nikola". Iako je „ušati pehar" putovao avionom, pravi trofej, koji su u sebi nosili navijači, išao je nazad preko Jadranskog mora, nošen pjesmom, šalovima i snovima. Vjerovatno se i Svetac sebi činio većim noseći snove o nekoj budućoj dominaciji evropskim fudbalom, da Zvezda ima tim da odbrani pehar, a da je prvenstvo u Švedskoj prilika da i reprezentacija nadoknadi ono što je Gojkočea zaustavio u istoj toj Italiji godinu dana ranije. U tom trenutku, činilo se da je sve bilo moguće. Ispostavilo se da nije moguće skoro ništa.

Uslijedile su sankcije i duga pauza. Generacije koje su došle više nisu mogle da, vica radi, potrče na brod kako bi izgubili dan u Bariju, stiglo je vrijeme nepreglednih redova za vize i putovanja su postala luksuz. Nakon što je Svetac 1994. godine dobio ponovo priliku da putuje na svojoj trasi, putnika je bilo manje, a učestalost plovidbe ređa. Uz to se bližio kraj radnog vijeka i konačno, 15. januara 1997, Sveti Stefan je poslednji put svojom sirenom probudio grad koji više nije bio Bar-Bari, grad na moru i jezeru, pun mogućnosti, već umorni i prerano umrtvljeni Bar. Usud je htio da kapetan na tom poslednjem putovanju bude Slobodan Vukasović, čovjek koji je svoju karijeru počeo na prvoj plovidbi Sveca, kao kadet, davne 1965. godine. Čitava karijera je tako stala na jedan brod, na jednu trasu, na „grad koji je širok kao more", pjevaće jedna lokalna grupa godinama kasnije prizivajući slavne dane.

Svetac je godinama čekao na vezu pod Volujicom, nedaleko od one radio-telegrafske stanice s početka priče, nadajući se da će još negdje biti od koristi, da će povezivati ljude i luke, ali ta poruka nikako nije uspjela da ode ni radio-telegrafom ni nekim drugim sredstvom. Brod je završio na rezanju i vrijedi pomenuti da nije bilo razumjevanja da se makar sidro sačuva u matičnoj luci. Sitna vrijednost starog gvožđa je prevagla nad figurativnim simbolom jednog vremena.

Svetac 2

Malo pred početak dvadeset i prvog vijeka, Bar je dobio Sveca druge generacije u brodu koji je do tog trenutka spajao Veliku Britaniju i Francusku a prikladno je i nazvan Sveti Stefan 2. No, kako nastavci nerijetko razočaraju ljubitelje originalnog filma, tako ni ovaj nastavljač nije uspio da ponovi staru slavu. Možda su se vremena promjenila, možda su gradovi koje je povezivao bili drugačiji, a možda je i ova generacija bila nesposobna da obnovi i pretvori svoj grad iz Bara u Bar-Bari.

Brod Sveti Stefan II
Brod Sveti Stefan IIfoto: Siniša Luković

Imao sam priliku 2012. godine da se vozim ovom trasom i razlozi neuspjeha bili su mi jasni. Brod je pokušavao da emulira sadržaje slavnog prethodnika, na ulazu ste imali recepciju, osoblje je davalo sve od sebe da bude veoma ljubazno, dajući vam ključ i pokazujući vam kabinu, a na palubi je bio restoran s velikim brojem stolova. Ali sve je to bila sjenka: restoran je više priličio rashodovanim vagon-restoranima na takođe opustjeloj pruzi Bar-Beograd, kabine su bile male i neudobne, sve u brodu nekako staro, sklono rđi i kvarenju. Koliko god da se osoblje trudilo, drugi Svetac nije bio brod koji bi mogao da predstavlja identitet grada, nešto s čime bi se ponosili, on je bio oruđe novog svijeta, upotrebljivo ali ružno, prikladno onima koji eto moraju da nekako prođu jeftinije, odjeća koju nosimo dok krečimo ili krčimo baštu.

Prilikom uplovljavanja u Bari, očevidno je bilo da ni grad više nije (a možda nikad nije ni bio) onaj grad iz roditeljskih priča. Nema ni Nikole ni Pinučija, jedino vas može sačekati neki taksi koji bi vas povezao do gigantskih tržnih centara iz svjetskih lanaca, istih onakvih kakve možete sresti svuda. A i ti što vas čekaju zapravo ne čekaju vas već se nadaju nekim ruskim turistima koji koriste priliku da posjete crkvu u kojoj su sačuvani zemni ostaci Svetog Nikole.

Šetali smo ulicama Barija, traživši neko mjesto za kafu i nekako nismo uspjevali da dozovemo pred sebe osjećaj koji je imala generacija prije nas, nismo nalazili ništa posebno, ništa privlačno, ništa vrijedno naše pažnje. Ne samo da smo odrasli uz to da je more ponovo postala nepremostiva prepreka za putovanja, za koje su bili potrebni tomovi dokumentacije za vizu, već i onda kada se ono konačno povuklo kao prepreka, s druge strane nije postojalo ništa vrijedno savladavanja. Žalim što u tom jednodnevnom ostanku u Bariju nisam makar pošao do crkve Svetog Nikole, jer bih zaista, u nadi da ću doživjeti na tom mjestu neko božansko proviđenje, volio da saznam kako bi taj zaštitnik mornara reagovao na stihove Leonarda Koena iz pjesme „Suzana", da li bi se možda nasmijao na to da je Isus bio moreplovac kada je hodao po vodi, i šta misli o tome da Boga mogu vidjeti samo davljenici i da će nas more osloboditi. Možda bih saznao da li nas more više oslobađa kada je nepremostiva barijera, stvarna fizička granica, ili kada je lako opkoračiva bara, onda kada se naš grad nastavlja u onom na drugoj obali. Bilo kako bilo, krajem 2016. godine svjedočili smo kraju druge generacije Sveca i konačnom nestanku prave poveznice između dva grada. Za Bar je more opet barijera.

Biće zapravo da smo mi, nostalgičari druge generacije, izgubljeni u onome što jesmo, nesvjesni da naša nostalgija zapravo i nije naša, da žalimo za onim što nismo doživjeli, ili smo bili suviše mali da razumijemo. Rođeni smo u velikoj državi čije dobre strane nikad nismo stvarno osjetili, ali smo njenu smrt dobro zapamtili, čak i mi, koji nismo živjeli pod bombama ili bježali na traktorima. Navijali smo za velike timove koji su nekada bili prvaci Evrope i svijeta svjesni da se slavni dani nikad neće vratiti. Tugovali za tim što nismo doživjeli ono što su doživjeli naši roditelji. Farmerice i "Felce Azzura" više nisu ništa posebno, a dobar kapućino možete popiti ispred zgrade (kad mjere dozvole, dakako). Pokušali smo da nostalgiju umirimo ponavljanjem, a ispostavilo se da takvi pokušaji samo čine ono kjerkegorovsko - „kao da zapravo čekamo da život počne, a on nikako ne počinje".

Iz svega su ostali samo neuspješni pokušaji simuliranja prošlosti, lišeni novih doživljaja. Kare Šabanove nikad nismo vidjeli, a opet osjećamo tugu radi njih, tugu koja prerasta u bijes što smo živjeli samo poslednje, a ne i prve strofe pjesme, i da lutamo kroz život tražeći slavne dane koji nam pripadaju, nešto prema čemu ćemo biti nostalgični.

Na kraju ostaje pitanje: šta je meni Bari? Nažalost, baš ništa, mada se i dalje pitam, da li penzionisani kapetan Slobodan Vukasović ponekad, u šetnji barskom marinom, pogleda kroz ogradu ka gatu 5, stalnom pristaništu Sveca, i tiho u sebi izrecituje stihove kojima Leso Ivanović završava „Kare Šabanove":

Zalud uho sad zvukove lovi,

Zalud oko daljinama pipa

Davno više ne čuje se škripa

Niti idu kari Šabanovi.

Izvor: RTS

Preporučujemo za Vas