Život i ostalo

Smjena

Obeshrabruje ovolika nebriga i nekorektnost mladih prema zdravlju svojih roditelja i baba i djedova

12336 pregleda 57 reakcija 21 komentar(a)
Naslovna strana "Barskih priča 3", Foto: Nađa Vujović
Naslovna strana "Barskih priča 3", Foto: Nađa Vujović

U novoj vladi kad neko pogriješi, ili premijer i većina članova vlade smatraju da je pogriješio, kako god, bude smijenjen ili se barem pokuša sa njegovom smjenom (ne znam kakav će biti epilog sa ministrom pravde), bez obzira na intelektualni i stručni kapacitet koji posjeduje. U onoj ranijoj, korumpirani, plagijatori, batinaši, nesposobni a podobni (jer kad su nesposobni moraju da budu podobni i odani), ne samo da nisu bili smijenjeni nego su i napredovali. To je suštinska razlika između dvije vlade, između dva načina života u Crnoj Gori.

* * *

Na kakvim je iskušenjima Krivokapićeva vlada i odakle joj sve dolaze udarci najbolje se vidjelo u Skupštini kad je ministarka V. Bratić odgovorila na pitanje poslanice DPS-a: „Bolje da smo pošteni, a da slabije javno nastupamo, nego da dobro glumimo, a da krademo.“ Uslijedio je aplauz koji je, uočilo se to dobro, iskreno začudio ministarku, jer nije navikla na odobravanje, već samo na napade. Od kada je ministarka, u svom resoru nije napravila pogrešan potez, a učinila je jedan sjajan: preporučila je ili, u prevodu, zabranila kupovinu poklona učiteljicama i nastavnicama za Osmi mart.

* * *

Neki ljudi nemaju osjećaj kad bi trebalo da zaćute, makar dok se ne zaborave njihovi grijesi. Bivši ministar prosvjete je aktiviji nego ikad, umjesto da ode malo u ilegalu. Jer, još su nam svježa sjećanja da je direktno odgovoran za sječu čempresa u Baru, kao i za nazadovanje školstva, dovođenjem svojih, uglavnom nekompetentnih partijskih drugova i drugarica za direktore i nastavnike crnogorskih škola.

* * *

Epidemiološka situacija u Crnoj Gori se popravila čim su pooštrene mjere. Sad su ponovo počeli sa radom kafići i škole, i korona će se vratiti. Naravno, kad bi se strogo poštovale preventivne mjere, korona bi bila obuzdana. A savladana može da bude jedino ukoliko se većina stanovništva vakciniše. Ali mladima ne pada na pamet da nose maske i drže distancu, a kamoli da se vakcinišu. Obeshrabruje ovolika nebriga i nekorektnost mladih prema zdravlju svojih roditelja i baba i djedova.

* * *

Ponekad opsujem, za razliku od oca i majke koji nikad nisu psovali. Moji ukućani bi dodali da mi se psovka prečesto otme. Oni to objašnjavaju definicijom francuskog filozofa Žan Žak Rusoa: „Psovke su argumenti onih koji nisu u pravu“, ja američkog novinara Finlija Pitera Dana: „Psovka je kompromis između bjekstva i tuče“.

* * *

Mislio sam da Rajko Nikezić pretjeruje kad je govorio da istovremeno čita nekoliko knjiga. Ali, meni se ovog proljeća zalomilo da čitam četiri knjige u isto vrijeme. Ipak, morao sam jednu po jednu da dovršavam. Krenuo sam od najlakšeg štiva, romana Vuka Draškovića „Aleksandar od Jugoslavije“. Uvijek me je interesovalo sve u vezi sa Aleksandrom Karađorđevićem, unukom kralja Nikole, rođenim na Cetinju. Volim Draškovićev narativni stil, ali mu baš ne vjerujem. Bez obzira što kaže da je materijal za knjigu izučavao godinama, mislim da tu ima mnogo mašte, a malo fakata, osim onih opštepoznatih.

Onda sam prionuo na Basarin „Kontraendorfin“, nagrađen Ninovom nagradom za prošlu godinu. Taj roman se čita kao što se gleda „Zadruga“ – iz najnižih ljudskih poriva: znaš da je ogavno što si se zadržao na tom kanalu na koji si nabasao, ali nikako da kreneš dalje, a minuti prolaze, jer mazohistički čekaš neku bljuvotinu, neku morbidnost, poslije koje ćeš pomisliti da nisi takav gubitnik, pa i nitkov, kakav sam sebi često ili ponekad, svejedno, izgledaš. Ukratko, da ima gorih od tebe.

Sad sam na drugoj polovini knjige Bekima Sejranovića „Sandale“. On je naš Sergej Dovlatov. Obojica su živjeli burno, daleko od svoje domovine i mladi umrli, nisu dočekali pedeseti rođendan. Pisali su slično: lako, brzo, duhovito, nostalgično, eruptivno, uzbudljivo.

Za kraj sam ostavio da se vratim knjizi Radoslava Petkovića „Savršeno sećanje na smrt“. Teško štivo, traži punu koncentraciju, a ja je, mjeseima već, nemam, ali ne želim da mi propadne dvjesta strana koje sam nekako pregurao.

* * *

Konačno su odštampane „Barske priče 3“.

Moram da priznam da mi pisanje „Barskih priča“ predstavlja veliko zadovoljstvo. Zbog toga umjesto planirane jedne, evo već treće knjige, a mislim da ni tu nije stavljena tačka. Nekadašnji Barani su sve radili da im ljepše prođe dan i zezancije nije falilo, njihovi potomci žive brže i imaju neke druge preokupacije, ali i sada povremeno zaiskri neki štos ili priča o nekom lijepom gestu koja ne bi trebalo da bude zaboravljen.

Učenje

Poznati barski geometar, inženjer Gojko Lekić, u Starom Baru odmjerava parcelu, obezbjeđuje repere, metalne šiljke koji idu u podlogu. Ukoliko oni nisu adekvatno zakucani može da dođe do oštećenja gume na vozilu ili, jednostavno, da neko zapne nogom i povrijedi se.

U jednom momentu, Gojko klekne da bi bolje osmotrio podlogu, pa obrazom skoro dodiruje asfalt. Utoliko nailazi Starobaranin, drži sina za ruku i karakterističnim, punim glasom, veli:

„Kažem ti, more, da učiš, oćeš da završiš ka ovaj stari?“

Preporučujemo za Vas