ŽIVOT I OSTALO

Mržnja

Neću da bilo kojom rečenicom dolivam ulje na vatru. I tako budem nevoljni saučesnik onome koji 30 godina raspiruje taj oganj, nekad samo duvanjem u vatru, a nekad, kao ovih dana, i sa malo ili više benzina da se vatra rasplamsa

10652 pregleda 61 reakcija 12 komentar(a)
Foto: Shutterstock
Foto: Shutterstock

Plave zone su regije u svijetu gdje žive stogodišnjaci. Termin se prvi put pojavio 2005. u Nacionalnoj geografiji, u tekstu pod naslovom "Tajna dugovječnosti". Postoji pet plavih zona: Okinava (Japan), Sardinija (Italija), Nikoja (Kostarika), Ikarija (Grčka) i Loma Linda (Kalifornija, SAD). Utvrđeno je i zbog čega ljudi u tim regijama žive, u prosjeku, znatno duže nego u ostatku svijeta.

Ukratko, za dugovječnost je bitna dobra klima, život u sadejstvu sa prirodom, ali i bez pritiska koji se odnosi na zaradu i takmičenje, po tom osnovu, s drugima. Važna su i višegodišnja prijateljstva i jak osjećaj pripadnosti zajednici. Naravno, i ishrana iz lokalnih resursa (riba, meso, povrće) i vino iz sopstvenih vinograda. Fizička aktivnost se podrazumijeva.

Da je sreće, i Crna Gora bi mogla da bude prepoznata po dugovječnosti svojih građana. Gotovo sve uslove bismo mogli da ispunimo, samo sam skeptičan po pitanju prijateljstva (lako ih gasimo) i posebno po „osjećaju pripadnosti zajednici”.

* * *

Teška srca moram da priznam da se previše mržnje rasulo po Crnoj Gori. Čovjeka prosto jeza podiđe od komentara na društvenim mrežama. Prednjače anonimni (i nepismeni).

Neću da bilo kojom rečenicom dolivam ulje na vatru. I tako budem nevoljni saučesnik onome koji 30 godina raspiruje taj oganj, nekad samo duvanjem u vatru, a nekad, kao ovih dana, i sa malo ili više benzina da se vatra rasplamsa.

* * *

Sanjam o danu kad neću znati, niti će me interesovati, ni ko je primijer ni ko je ministar pravde.

Ruku na srce, i sad mi je to prilično sporedna stvar u životu.

* * *

Nikad nisam volio vjetar, za razliku od kiše. I sad mi to vjetar vraća (mržnja se duže pamti od ljubavi). Čim se podigne, zacvrče mi sinusi. Ujutro ne moram da gledam napolje, po svojim disajnim putevima znam kakvo je vrijeme.

Ali, došlo je doba da navijam za vjetar. Samo tada (i kad je pljusak, naravno) ne grize me savjest što ne skidam pidžamu i cio dan ostajem u stanu.

* * *

Roman Enesa Halilovića „Ljudi bez grobova” bio je u najužem krugu za prošlogodišnju Ninovu nagradu. Ali, nagradu je dobio Basarin „Kontraendorfin”. Pročitao sam oba romana i prva pomisao mi je bila da je Haliloviću učinjena nepravda. Njegova knjiga se ne ispušta iz ruku.

* * *

Prije 80 godina, 13. aprila 1941, Bojana je, u Sarajevu, svojim tijelom zaštitila četvorogodišnjeg sina, koji je jedini živ izašao iz kuće na koju je pala njemačka bomba. Imala je samo 28 godina. Toj ženi nježnog, produhovljenog lika, dugujem zahvalnost što sam, decenijama kasnije, mnoge lijepe sate proveo uz romane „Beleške jedne Ane”, „Foliranti”, „Provincijalac“, „Ada”, „Zelena čoja Montenegra” i sve druge knjige neumrlog Momčila Moma Kapora (Sarajevo, 8. april 1937 – Beograd, 3. mart 2010).

* * *

Iz „Barskih priča 3“:

KV

Jedna od mnogih administrativnih reformi o školskoj spremi zatekla je Mića Živkovića, vrsnog pravnika, na mjestu šefa pravne službe Medicinskog centra. Desilo se da je na osnovu nje šoferu u bolnici Ismetu Н. umjesto VK (visokokvalifikovani) u radnoj knjižici sad stajalo KV (kvalifikovani). Samim tim i plata mu je bila smanjena.

Ismet je, naravno, bio ljut zbog toga, ali je ćutao. I čekao.

Jednog zimskog dana u kojem su, što bi Barani rekli, pas i mačka zajedno spavali, Ismet je dobio zadatak da poveze Mića do Titograda, na neko suđenje.

Krenu oni, automobil zagrijan, prijatna atmosfera, ćaskaju. Ali kad su se popeli na Paštrovačku goru koja je bila pod snijegom i ledom, i kao i uvijek opasna za vožnju, Ismet zaustavi auto i podiže ručnu.

„Što je, more, Ismete, kreni, zakasnićemo na suđenje?”

„Nemam ti što: dovde voze KV, a odavde, po ovoj cimpiliji, VK. Ja sam samo KV.”

Preporučujemo za Vas